Prošlo je evo već punih deset godina od posjete Indiji. U međuvremenu su se osobna sjećanja selektivno iskristalizirala. Kako to nerijetko biva, početnu nelagodu i skepsu koji su prethodili putovanju, zamijenilo je nedvojbeno najbolje iskustvo tog tipa do sada.
Ispostavit će se da je ta 2014. bila pravi trenutak za posjet toj ogromnoj zemlji-potkontinentu, ne samo zbog poslovično intenzivnih antropološko-gastronomskih i sociokulturnih iskustava, već zbog živog svjedočenja tamošnjim turbulentnim ekonomsko-političkim mijenama. Narendra Damodardas Modi netom je postao premijer Indije, ali su se glavna obilježja njegove politike već jasno iscrtavala i mogla prepoznati skoro na svakom koraku. Kombinacija je to radikalnog, te često nasilnog, hinduističkog nacionalizma i indijske verzije neoliberalnog kapitalizma.
Tamošnje tradicionalne kastinske razlike u društvu sve su više poprimale klasna obilježja. Novi kvartovi s luksuznim stanovima za indijsku višu srednju klasu, pobjednike tranzicije, bili su pod rampama, strogo čuvanih kapija i nadzirani od naoružanih zaposlenika zaštitarskih firmi, nalik pravim malim privatnim vojskama. Posvuda se gradilo, kopalo, bušilo i zidalo, kako u visinu i širinu, tako i duboko pod zemlju. Samo nam stare fotografije i književnost posreduju slike i opise urbanističke ekspanzije u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji za vrijeme industrijskog kapitalizma 19. stoljeća, no ako razmišljam što bi mogao biti suvremeni pandan tomu danas, onda su to prizori neimarsko-graditeljskog zamaha i sveprisutnog poduzetničkog entuzijazma kojima sam svjedočio te godine u Indiji. Skoro sve u Indiji bilo je nalik onom kod kuće, ali pritom ništa nije bilo isto.
Naša prva destinacija, Hiderabad, prijestolnica države Telangana na jugoistoku potkontinenta, bila je pravo mjesto za praćenje takvih procesa jer se radi o tipičnom gradu tzv. nove Indije, središtu snažnih IT i filmskih industrija. Iz obilja anegdota, ovim povodom izdvajam fragment upravo vezan za iskustvo indijskog grada i ulice. Ne radi se tek o tipičnoj, dobro poznatoj vrevi, gustom komešanju gomile ljudi, životinja i raznoraznih prijevoznih sredstava, već o trivijalnom detalju koji pod određenim okolnostima može postati problemčić. Prvi ili drugi dan boravka u Hiderabadu prepoznao sam se u stadiju malog djeteta – a bio sam tada u ranim četrdesetim godinama života – nemoćan i neuk da realiziram tako banalnu praksu kakva je prelazak na drugu stranu ulice. Bili su tamo nekakvi tipovi zebri za pješake, semafori su radili, no ništa nije funkcioniralo na poznate nam načine. Tada smo partnerica i ja shvatili da je jedini način taj da se priključimo masi domicilnih, pomiješamo se i ušuškamo u gustu ljudsku masu, te da ih krenemo oponašati, doslovno učiti u hodu. Banalna sreća djeteta.
