Sport je odavno itekako zanimljiv politici. Sport ima "meku moć" – popularan je, sportaši su nacionalni, poneki i globalni heroji, marketinški je i medijski primamljiv, službeno se odmiče od politike i ne dopušta joj da se miješa u njega, a istovremeno je njezin moćan propagandni alat. Znao je to još nacistički ministar propagande Joseph Goebbels koji je organizaciju Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine iskoristio u režimsko-propagandne svrhe kao nitko prije.
Nacistički režim svijetu se nastojao prikazati ne samo kao prihvatljiv nego i kao drag i uspješan. Bile su to najbolje organizirane igre do tada, Leni Riefenstahl snimila je antologijski dokumentarac "Olympia", a kao trajno nasljeđe olimpijskom pokretu ostali su olimpijska baklja i plamen koji su tada prvi put nošeni, odnosno upaljeni. Ostala je do danas i priča o Adolfu Hitleru i Jesseju Owensu, koja pak nema utemeljenja u stvarnim događajima.
Države svoj međunarodni imidž grade i sportom i organizacijom natjecanja. Za Kinu su iznimno važni događaji bili organizacije Ljetnih olimpijskih igara 2008. godine i Zimskih 2022. u Pekingu. Za Rusiju su takvu ulogu, barem do napada na Ukrajinu, trebale imati Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. i Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. Isto se može reći i za Katar, domaćina lanjskog nogometnog prvenstva.
Prije osam godina skovan je pojam sportswashing, odnosno organizirano pranje međunarodnog imidža zemlje sportom. Izraz je skovan nakon što je Azerbajdžan, naftom i plinom bogata država nastala raspadom Sovjetskog Saveza, a s lošim dosjeom kada je riječ o ljudskim pravima, organizirao prve Europske igre. Posljednjih godina, zahvaljujući Saudijskoj Arabiji, pojam poprima donedavno teško zamislive razmjere.
Slučaj Marcela Brozovića koji je u naponu karijere, a ne pred nogometnu mirovinu, sklopio ugovor s Al Nassrom koji bi mu u tri godine trebao donijeti navodno sto milijuna eura onaj je o kojem se, barem u posljednje vrijeme, u domaćim medijima najviše pisalo. Brozović je postao suigrač Christiana Ronalda koji je koncem prošle godine za isti klub potpisao ugovor koji mu jamči prihod od 200 milijuna eura godišnje (računajući i zajamčene mu reklamne ugovore). U vrijeme kada i Brozović, i Karim Benzema, zlatna lopta i legenda Reala, potpisao je ugovor s Al Ittihadom koji će i njemu donijeti 200 milijuna eura godišnje.
Ulaganja trebaju diverzificirati ekonomiju i promijeniti državu, osim kruha dati ljudima i igara. Valja imati na umu da je 70 posto stanovnika Saudijske Arabije mlađe od 35 godina pa se na svaki način namjerava smanjiti mogućnost njihova bunta
Nogomet je tek djelić politike koju saudijski prestolonasljednik Muhamed bin Salman (najmoćniji čovjek u državi, kralj Salman je dementan) provodi, a za koju mu je glavna poluga golemi Javni investicijski fond vrijedan 650 milijardi dolara, od čega je 37,8 milijardi namijenjeno sportu. Cilj je diverzificirati saudijsku ekonomiju uvelike ovisnu o nafti i plinu. Okvir za to je strateški plan Saudi Vision 2030. kojim su obuhvaćeni, uz ostalo, i zdravstvo, obrazovanje, turizam.
Sport je dobio posebnu ulogu. Njegova je primarna zadaća pranje inače groznog imidža Saudijske Arabije u zapadnom svijetu (što joj pak ne škodi suradnji s najmoćnijim zemljama zapada). Saudijski režim, na zlu glasu po veoma niskoj razini ljudskih prava, posebno žena i seksualnih manjina, na najnižoj je točki bio nakon brutalne likvidacije novinara Džamala Kašogija, kritičnog prema režimu, u generalnom konzulatu u Istanbulu 2018. godine.
Nakon toga pranje imidža sportom znatno je ubrzano. U prosincu iste godine u Džedi je trebao biti organiziran ekshibicijski teniski meč između Novaka Đokovića i Rafaela Nadala. Svaki je trebao dobiti po milijun dolara, o režimu i Kašogijevoj sudbini nisu se izjašnjavali. Pritisak na obojicu bio je velik pa se Nadal ozlijedio taman na vrijeme da meč bude otkazan.
No nije bio otkazan meč za svjetskog boksačkog prvaka u teškoj kategoriji između Anthonyja Joshue i Andyja Ruiza u prosincu 2019. Nitko za meč nije ponudio toliko novca kao Saudijci, organiziran je u Rijadu, samo je Joshua dobio 60 milijuna funti. Prije meča novinari su ga pitali što misli o stanju ljudskih prava u Saudijskog Arabiji, a on je kazao da mu se čini da "ovdje rade dobar politički posao" i dodao da je u Rijad došao zbog boksa, a u njemu mu svi izgledaju sretno.
Nogometni proboj, posebno dovođenje Christiana Ronalda u suton njegove karijere, medijski je najviše odjeknuo. Međutim, najveći uspjesi za sada su postignuti u golfu, koji se kod nas doživljava kao razonoda dokonih bogataša, a u stvarnosti je veoma popularan sport u kojem se okreću ogromne svote. Gotovo stotinu godina golfom je dominirao američki PGA Tour, osnovan 1929. On je bio organizator većine najvećih svjetskih natjecanja, uspjesi na njemu bili su ključni za mjesto na rang ljestvici golfera i njihove prihode.
A onda su Saudijci osnovali LIV Golf (LIV je rimski 54, što je brojka povezana s golfom) i u nepune dvije godine porazili PGA Tour i promijenili odnose snaga u svijetu golfa. Joshua je bio prvi svjetski poznati sportaš koji je javno hvalio saudijski režim. Danas golferi to čine veoma često. Nedavno je Bryson DeChambeau kazao da Saudijci pokušavaju učiniti dobro svijetu formiranjem LIV Golfa. DeChambeau je inače poznat po studioznom i analitičkom pristupu golfu, zbog čega ima nadimak Znanstvenik. LIV Golf uspio je privući većinu najboljih golfera svijeta.
Tri bivša svjetska broja jedan (Lee Westwood, Dustin Johnson i Martin Kaymer) napustili su PGA Tour i priključili se LIV Golfu. A onda je 6. lipnja američki PGA Tour šokirao golferski svijet: objavio je da se spaja s LIV Golfom. Formirali su zajedničku tvrtku, zasad nazvanu NewCo. Dva donedavna rivala ubuduće će surađivati, a svatko će dati ono u čemu je najjači: PGA Tour tradiciju, LIV Golf novac. I tako je skorojević LIV Golf porazio starosjedioca PGA Tour, a usput je, u paketu, i European Tour.
Najveći dosadašnji uspjeh je dobivanje organizacije Azijskih zimskih igara 2029. radi čega će, na užas zaštitara okoliša, biti izgrađeno prvo otvoreno skijalište u zemlji. A najveći uspjeh tek bi trebao uslijediti – dobivanje organizacije Ljetnih olimpijskih igara 2036.
Peglanje imidža države i režima nogometom ne svodi se samo na dovođenje nogometnih zvijezda u ipak, u usporedbi s europskim, nejaku nogometnu ligu. U listopadu 2021. Javni investicijski fond kupio je Newcastle United, klub iz najvišeg ranga engleskog nogometa, a Premier League je najgledanija, najcjenjenija i marketinški najsnažnija liga na svijetu. Newcastle je godinama bio rezultatski uglavnom siv klub koji je pod prošlim vlasnikom Mikeom Ashleyjem u 14 godina dva puta ispadao u niži rang natjecanja. U prošloj sezoni Newcastle je igrao doista dobar nogomet, osvojio je odlično četvrto mjesto i izborio nastup u Ligi prvaka sljedeće sezone.
Saudijske nogometne ambicije sežu do samoga vrha. Službeno nije objavljeno, ali spekulacija se smatra izvjesnom: Saudijska Arabija će se zajedno s Egiptom i Grčkom kandidirati za organizatora Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. godine. Ne bi li Egiptu i Grčkoj olakšala odluku o sukandidaturi, ponudila je da će im o svom trošku izgraditi stadione u zamjenu za organiziranje 75 posto utakmica prvenstva. No upitno je koliko ta kandidatura ima izgleda. Arapska je država bila domaćin prošlog SP-a i nije izvjesno da bi FIFA u tako kratkom roku ponovno povjerila organizaciju prvenstva još dvjema arapskim zemljama.
Velik iskorak u rebrendiranju zemlje napravljen je i pomoću Formule 1. Jedno od najpopularnijih svjetskih natjecanja od 2021. godine održava se i u Saudijskoj Arabiji. Pista i svi prateći objekti izgrađeni su u Džedi, a Velika nagrada Saudijske Arabije bila je druga utrka na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu.
Saudijski kapital snažno je prisutan i u dvije ekipe Formule 1. Naftni gigant Aramco je sponzor Aston Martina, kojem daje toliko novca da je u nazivu momčadi. McLaren je potpisao ugovor o strateškom partnerstvu s Neomom, planiranim gradom u pustinji čija bi izgradnja trebala koštati 500 milijardi dolara. Vrata se otvaraju i sama, i bez saudijskoj kucanja. NBA liga je u prosincu prošle godine dopustila državnim (kakav je Javni investicijski fond) i mirovinskim fondovima da kupuju udjele u ligaškim momčadima. Saudijci nisu objavili da su zainteresirani za takve investicije, zasad.
Ono što su već napravili s golfom upravo se događa s kriketom. Preuzimanje kriketa odvija se na britanski užas. The Guardian je više članaka posvetio saudijskoj kampanji sportswashinga, ni jedan nije bio nabijen s toliko emocija i gađenja kao onaj koji je u travnju napisao Geoff Lemon, a posvećen je saudijskom preuzimanju kriketa. Aramco je postao glavni sponzor Međunarodnog kriketskog vijeća, a saudijska turistička zajednica glavni sponzor najvišeg ranga indijskog natjecanja. U toj je zemlji kriket iznimno popularan i upravo je Indija, i ovaj put, dragulj u kruni, kao što je to bila Velikoj Britaniji za vrijeme njezine kolonijalne uprave Potkontinentom.
Ima li se na umu da Indija ima 1,4 milijarde stanovnika i golemu dijasporu, jasno je koliki je mogući marketinški i medijski učinak preuzimanja. Kriket je bio laka meta. Taj sport, potpuno nerazumljiv obrazovanom Europljaninu, ozbiljno se igra u samo 12 država, uglavnom siromašnih i financijskih nestabilnih, što je preuzimanje dodatno olakšalo.
Najveći dosadašnji uspjeh je dobivanje organizacije Azijskih zimskih igara 2029. godine radi čega će, na užas zaštitara okoliša, biti izgrađeno prvo otvoreno skijalište u zemlji. A najveći uspjeh tek bi trebao uslijediti – dobivanje organizacije Ljetnih olimpijskih igara 2036. godine. O Saudijskoj Arabiji kao domaćinu ozbiljno se govori i šanse joj uopće nisu loše.
U naponu karijere sklopio je ugovor s Al Nassrom – Marcelo Brozović (Foto: Fabrizio Carabelli/LiveMedia/DeFodi Images/PIXSELL)
Azija je posljednji put domaćin Ljetnih igara bila 2021., kada su održane u Tokiju. Do 2036. igre će biti redom u Europi (Pariz), Sjevernoj Americi (Los Angeles) i Australiji (Brisbane), pa bi lako mogao ponovno doći red na Aziju, posebno ima li se na umu sve veća nevoljkost gradova zapadnog svijeta da se zbog golemih troškova odluče kandidirati za igre i sve veću voljnost gradova i država koje nisu prožete zapadnom demokracijom da se kandidiraju za organiziranje velikih sportskih manifestacija u sklopu kampanja sportswashinga.
U pozadini nije samo popravljanje imidža ekstremno konzervativne monarhije. Radi se i o diverzifikaciji ekonomije, nečemu što su druge zaljevske zemlje bogate naftom poput Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata već uvelike obavile. Sve nabrojano spada u fazu investicijske ekspanzije nakon koje bi trebao uslijediti period prihodovne stabilizacije.
Osim toga, riječ je i o unutarnjem društvenom procesu kojem je cilj davanje igara stanovništvu. S kruhom problema nema, ali s igrama u vjerski još uvijek itekako rigidnoj državi ima. Vodeći ljudi režima su za vrijeme arapskog proljeća 2011. godine vidjeli koliko je režim lako promjenjiva kategorija. Valja imati na umu da je 70 posto stanovnika Saudijske Arabije mlađe od 35 godina pa se na svaki način namjerava smanjiti mogućnost njihova bunta.
Režim nastoji ublažiti prigovore o stanju ljudskih prava. Ne baš uspješno, ali nisu toliko glasni kao nakon ubojstva Kašogija. Ženama je dopušteno da voze automobile, što je za tu zemlju velika promjena. Liberalizirani su propisi o zajedničkim, muško-ženskim posjetima sportskim natjecanjima.
Na ruku im ne ide to što su lani u jednom danu izvršili smrtnu kaznu nad 81 osobom. Na ruku im ide američki predsjednik Joe Biden koji je nakon početnih oštrih kritika izrečenih na račun saudijskog režima otputovao u tu zemlju i dopustio da ga Muhamed bin Salman manje-više ponizi. Sve je to dio i mnogo zamašnijeg plana repozicioniranja Saudijske Arabije. Odnosi s Izraelom mnogo su bolji, čemu su svoj doprinos posrednički dale i Sjedinjene Države. Posrednički doprinos dala je i Kina, ali na američki užas. To je posredovanje završilo obnovom diplomatskih odnosa Saudijske Arabije i njezinog arhineprijatelja Irana.
Usprkos izdavanju vozačkih dozvola ženama, povećanje razine ljudskih prava ipak ne ide brzo. Lako se završi u zatvoru zbog kritičkog pisanja o režimu na društvenim mrežama. Kampanja sportswashinga i nije kako bi se promijenila narav režima, nego kako bi se umilo njegovo lice e da bi ostalo isto, tek nešto umilnije. Saudijska aktivistkinja Lina al-Hatlul, sestra Lujain al-Hatlul koja je 2018. uhićena jer se borila za pravo žena da voze automobile i koja je iz zatvora puštena 2021., nakon 1001 dana, izjavila je nedavno da Muhamed bin Salman želi da ljudi kada pomisle na Saudijsku Arabiju misle na Ronalda, a ne na Kašogija.
Što se same kampanje sportswashinga tiče, Simon Chadwick, profesor geopolitičke ekonomije sporta na pariškoj poslovnoj školi SKEMA, tvrdi da je Saudijska Arabija Katar na steroidima koja sebe vidi kao centar novog svjetskog poretka i neku vrstu povezne točke Europe, Afrike i Azije. Gostujući u CBS-ovoj emisiji "60 minuta" ranije ove godine, saudijski ministar sporta, princ Abdulaziz bin Turki al-Saud, odbacio je, očekivano, tvrdnju da se radi o kampanji sportswashinga.
