Danima unazad na ulicama u Berlinu prilazili su mi aktivisti nudeći predizborne letke, uz pitanje "Da li glasaš?". Na odgovor "Ne glasam", većina bi odgovorila čudeći se, jer takvi su to bili izbori ovog puta. Sad ili nikad. U mimohodu sa aktivistima ne da se objašnjavati kako ne glasam jer sam u ovoj zemlji stranac. Kad bismo imali vremena, mogao bih mu se požaliti da rijetko glasam čak i tamo gdje, makar po papirima, stranac nisam. Umornoj aktivistkinji mogao bih objasniti da je sudbina mog konzumiranja demokratije takva, da se u trenutku izbora uvijek nađem ili na pogrešnom mjestu, ili sa pogrešnim dokumentom u džepu. Pa tako izbore u Crnoj Gori često propustim, a one u Njemačkoj posmatram gledajući izborne jedinice u Berlinu kao što dijete gleda izlog prodavnice igračaka (tenkića i puškica?), sa nosom zalijepljenim na staklo.
Ozbiljnijim analitičarima prepustiću da čitateljima predstave rezultate i pravila njemačkih izbora. Ja mogu podijeliti tek (u)lične utiske, a ti utisci su uglavnom loši. Možda jer sam posljednjih mjeseci imao priliku da razgovaram sa nekoliko inteligentnih, politički pismenih Nijemaca, koji su mi pokušali što pristojnije objasniti da se prihvatanju migranata zaista mora stati na kraj. Razlozi su, kažu, racionalni. Čak ni Njemačka nema toliko para da ih sve primi. A uz to, nema gdje ni da ih smjesti. Dok slušam argumentaciju nove normalnosti, shvatam da neki od mojih sagovornika možda AfD nisu zaokružili na ovim, ali svakako hoće na sljedećim izborima. To shvatiti, nije prijatan osjećaj.
Ipak, u mom kvartu, kao i u čitavom Berlinu, Die Linke (Ljevica) najjača je partija i najveće iznenađenje ove izborne sezone. Povratak na oko 9 odsto na saveznom nivou i dominacija u glavnom gradu. Istraživanja kažu, omiljena partija najmlađih glasača. Ako to nekome može značiti utjehu, neka se utjehom slobodno posluži.
A ja ću, dok čekam da budući kancelar dogovori koaliciju pa njemački odlučno nagazi po smanjenju migracije i povećanju naoružanja, nastaviti da radim što sam radio i posljednjih dana. Potaknut fizičkom smrću pjesnika, jezikom ću među zubima prevrtati stihove Petra Gudelja, kod kojeg utjehu nalazim lakše nego u izbornim iznenađenjima. Pogotovo kad pjeva o tenkovima kojih ćemo, kako se čuje, svi imati sve više. Jer ništa bolje nego "Europa na tenku" i snažan, "Dobro maskiran tenk. / Skriven između dva rata, / između dva reda. // U rodoljubnu pjesmu, / U mirovni ugovor".
