Minuta šutnje. Nakon više od četiri minute, njujorška umjetnica i fotografkinja Nan Goldin postavlja pitanje: "Je li vam neugodno? Nadam se da jeste!" Svaka stotinka sekunde te šutnje predstavlja jednu od 44.757 žrtava "koje je izraelska vojska (do tog trenutka, op. a.) ubila u Palestini", jednu od 3.516 žrtava izraelske vojske u Libanonu, te jednu od "815 civilnih žrtava ubijenih sedmog listopada u Izraelu". Dok Goldin drži govor, iza nje, kroz ostakljeni kubus izložbene dvorane Neue Nationalgalerie u Berlinu vidljivo je kako se aktivisti postrojavaju u namjeri da razvuku transparent: "Staatsräson ist Genozid" ("Državni interes je genocid"). Iznutra, uzdignuti mobiteli iz publike snimaju govor, dok se čuju povici: "J*bi se, Njemačka" i "J*bi se, Izraele".
Tako je u studenom započelo otvorenje retrospektive "This Will Not End Well" ("Ovo neće dobro završiti"), koja prikazuje četiri decenije rada i života Nan Goldin. Radi se o retrospektivi koja je inicijalno postavljena u Moderna Museetu u Stockholmu 2022. godine i koja u Berlin dolazi iz amsterdamskog Stedelijk muzeja, dok su joj sljedeće postaje Milano i Pariz. Iako su lokacije davno zakazane i inicijalno odobrene, Goldin je ozbiljno razmatrala otkazivanje izložbe u Berlinu u znak protesta protiv njemačke podrške Izraelu i činjenice da je Njemačka druga zemlja po količini izvezenog oružja Izraelu. Inicijativa Strike Germany, svojevrsni kulturno-umjetnički bojkot njemačkih institucija, pozvala je Goldin da odustane iz spomenutih razloga, ali i zbog atmosfere cenzure u Njemačkoj koja prožima javni diskurs, definira akademsko polje djelovanja, smanjuje opseg umjetničkog izričaja i udara šakama i pendrecima po ulicama i fakultetima sve one za koje se pretpostavi da imaju nešto protiv Izraela.
Nakon Goldin, na scenu se penje Klaus Biesenbach, direktor Neue Nationalgalerie i pokušava (uz zviždanje publike i prosvjednika) održati govor koji započinje izjavom da se ne slaže s Goldin, ali da misli da ona treba imati pravo da izrazi svoje mišljenje dodajući kako je Njemačka zemlja slobodnog govora (dok iza njega osiguranje Galerije nasilno uklanja prosvjednike). Biesenbachov govor u cijelosti možete pročitati na stranicama Galerije, za razliku od govora Nan Goldin, koji možete pronaći samo na snimkama publike postavljenim na YouTube. Brisanjem traga govora u okviru izložbe de facto je umjetnici oduzeta prilika da govori uz svoj rad, a ta je prilika dodijeljena Biesenbachu koji ponosito proklamira da "tamo gdje se Židovima prijeti te gdje su Židovi progonjeni, tamo mi iskazujemo solidarnost". Treba li napomenuti da je Goldin Židovka?
Candice Breitz, jedna od umjetnica čiji su rad njemačke institucije cenzurirale te koju njemački mediji demoniziraju i nazivaju antisemitkinjom, bez obzira na to što je i ona, poput Goldin, Židovka, opisuje kako se u Njemačkoj odvija križarski rat "za interpretativnu dominaciju". Ova interpretativna dominacija je institucionalno kodirana kroz Staatsräson, odnosno raison d'état ili državni interes. U praksi se on pokazuje kao interes koji postoji iznad prava i morala, a zadnjih ga godina, posebno od početka genocida u Gazi, obilato koriste njemački političari poput Olafa Scholza, koji je dvanaestog listopada 2023. izjavio da je "sigurnost Izraela" Njemački Staatsräson te time otvorio prostor širokom zamahu prokazivanja, cenzure i autocenzure za sve one koji ne pristaju na dominantnu interpretaciju Izraela i Njemačke kao zaštitnika Židova putem Izraela.
Iako su lokacije davno zakazane i inicijalno odobrene, Goldin je ozbiljno razmatrala otkazivanje izložbe u Berlinu u znak protesta protiv njemačke podrške Izraelu i činjenice da je Njemačka druga zemlja po količini izvezenog oružja Izraelu
Iako izjednačavanje antisemitizma i anticionizma nije specifično njemačka stvar, u Njemačkoj ta relacija dovodi do posebno tragikomičnih historijskih prevrata. Tako na primjer unuka prominentnog nacista, njemačka ministrica vanjskih poslova iz redova zelenih Annalena Baerbock, pored toga što otvoreno zagovara ubijanje djece u Palestini zbog ispunjenja izraelskih ciljeva, na domaćem planu prijeti uskratom javnih sredstava svima koji su potpisali apel protiv premlaćivanja i hapšenja studenata koji su ustali protiv genocida u Gazi – uključujući i autoricu ovog teksta, unuku partizanskog prvoborca. Cenzure, otkazi, otkazivanja događaja i izložbi i demoniziranje nadprosječno pogađaju Židove koji čine 20 posto te skupine, iako im je udio u njemačkoj populaciji neusporedivo manji.
U isto vrijeme Bundestag donosi rezoluciju "'Nikad više' je sada: Zaštita, očuvanje i jačanje židovskih života u Njemačkoj", koja otvara prostor za široku represiju temeljem sumnje za antisemitizam, od koje, paradoksalno, nisu zaštićeni ni Židovi. Kao vrhunac bizarnosti, Rezolucija je nastala na prijedlog otvoreno nacističke stranke AfD, te se njihova predstavnica, Beatrix von Storch, inače unuka Hitlerovog ministra financija, s govornice Bundestaga zahvalila njemačkim Zelenima za suradnju na njenom izglasavanju. U međuvremenu, na ulicama (poglavito Berlina) od šake i pendreka stradavaju aktivisti i nerijetko maloljetnici, kako se to u Njemačkoj kaže, migrantskog porijekla. Jedna od okosnica njemačkog javnog diskursa je translatiranje izvora antisemitizma na Arape, što svakako pomaže antiimigrantskoj politici i sveprisutnoj islamofobiji. Na taj način današnja Njemačka konstruira stvarnost u kojoj kultura sjećanja na Holokaust, prema riječima Nan Goldin, "služi da proizvede nevinost" – što njemačku, što izraelsku – čime Njemačka potvrđuje vlastitu uzvišenu moralnost i ispravnost suučesništva u provođenju genocida u Gazi.
Goldin drži govor na otvorenju (FOTO Fabian Sommer/DPA/PIXSELL)
Stoga ne čudi da je Goldin, koja ne krije svoju opoziciju izraelskoj politici, okupaciji, aparthejdu i u konačnici genocidu te čiji rad ne prepoznaje autoritet i ne podnosi licemjerje, ozbiljno razmatrala da otkaže berlinsku izložbu. No, na veliko oduševljenje mnogih, a posebno propalestinskih aktivistica u Berlinu, ipak ju je odlučila otvoriti uz uvjet da joj Galerija omogući da na otvorenju održi necenzurirani govor. U njemu je naglasila da je odlučila "da ova izložba bude platforma" s koje će amplificirati "svoje stajalište i moralnu indignaciju nad genocidom u Gazi i Libanonu" te da poziva Njemačku na embargo izvoza oružja Izraelu i prestanak domaće represije. Njen govor odjeknuo je i njemačkim i svjetskim medijima, čineći tako dolazak u Berlin glasnijim nego bojkot.
Na neki način, Goldin je i ovaj put dosljedna u ustrajnosti borbe s naizgled neizmjerno većim neprijateljem. Jedna je od osnivačica pokreta ACT UP! koji je još osamdesetih pokrenut u borbi protiv stigmatizacije osoba zaraženih HIV-om te koji je uvelike zaslužan za to da se istraživanja počnu baviti ovim virusom. Trenutno je aktivna u inicijativi P.A.I.N. koja za metu ima obitelj Sackler, vlasnike farmaceutske kompanije Purdue Pharma, odgovorne za neprikosnovenu krizu ovisnosti o opioidima u Americi. Sackleri su velike mecene umjetnosti, a inicijativa je uspjela skinuti njihovo ime s nekolicine uglednih muzeja te uvjetovati neke od tih institucija da ne primaju njihove donacije.
Njene fotografije kritika nerijetko opisuje kao prikaz margine društva. No, jednom kad ih vidite, nema osjećaja marginalnog. Korištenjem tzv. snapshot fotografiranja, Goldin nas uvodi u svijet u kojem možemo prepoznati najintimnije, najljepše i najteže trenutke u životu
Goldinina izložba u Berlinu postavljena je u pet zasebnih objekata koji predstavljaju "jedno selo". Objekte je projektirala arhitektica Hala Wardé, s kojom Goldin često surađuje, a svaki objekt izvana djeluje kao crna kutija, dok je iznutra dizajniran na zaseban način. Unutar svakog nalazi se po jedan, kako ih Goldin naziva, slideshow: "The Ballad of Sexual Dependency" ("Balada o seksualnoj ovisnosti", 1981. – 2022.), "The Other Side" ("Druga strana", 1992. – 2021.), "Sisters, Saints and Sibyls ("Sestre, svetice i sibile, 2004. – 2022.), "Fire Leap" ("Vatreni skok", 2010. – 2022.), "Memory Lost" ("Izgubljeno sjećanje", 2019. – 2021.) i "Sirens" ("Sirene", 2019. – 2020.). Svaki slideshow tvori audiovizualnu priču u kojoj naraciju čini tekst pjesama ili ritam instrumentalne muzike koji prate projekciju arhivskih fotografija iz njenog i života ljudi oko nje nastalih od 1978. kada Goldin počinje raditi na svom prvom velikom radu, "The Ballad of Sexual Dependency". Odabrana muzika kreće se u rasponu od Nikolaja Rimski-Korsakova do Johnnyja Casha, dok je za rad "Sirens", premijerno izložen na Venecijanskom bijenalu 2022. godine, Mica Levi komponirao originalnu muziku.
Uz muziku, unutar objekata može se čuti i glasno okretanje dijapozitiva te se kroz mehanički zvuk u ritmu montaže kontekstualizira i vrijeme nastanka većine prikazanih fotografija. Goldin se od početka svog umjetničkog djelovanja služi dijapozitivima, ne iz umjetničkih, već iz financijskih razloga, ali oni joj, kako tvrdi, daju i slobodu da mijenja i revidira montirane radove kroz vrijeme. Isto tako, revidiranje dozvoljava svim subjektima njenog rada da odluče hoće li biti prikazani u nekom kontekstu, a s obzirom na to, vrijeme nastajanja njenih radova kreće se u rasponu od nekoliko do više od 40 godina. Jedna od izmjena u berlinskoj izložbi koju je Goldin naknadno htjela ubaciti je dijapozitiv solidarnosti s narodima Palestine i Libanona, no galerija to nije dozvolila. S druge strane, ako odete na internetsku stranicu Galerije, samo ćete uz najavu njene retrospektive naći i link na kodeks ponašanja.
Teme njenih fotografija, poput transrodnih osoba (odnosno, kako ona transrodne subjekte svojih fotografija uz njihovu dozvolu naziva, drag queens), potom seksualnog čina, aftera, trudnica, beba, roditelja, djece, ovisnosti i mentalne bolesti, umjetnička kritika nerijetko opisuje kao prikaz margine društva. No, jednom kad ih vidite, nema osjećaja marginalnog ili na bilo koji način skrajnutih likova. Korištenjem tzv. snapshot fotografiranja, Goldin nas uvodi u svijet u kojem su prisutni i umjetnica i subjekt i promatrač, te u kojem možemo prepoznati (pa i vlastite) najintimnije, najljepše, najteže i najstigmatiziranije trenutke u životu. Kako često izjavljuje, ona želi "pokazati ljudima koliko su lijepi" te dodaje kako "fotografira iz empatije", u čemu nedvojbeno uspijeva. Svaka od fotografija zrači empatijom, tim više što su subjekti neki od njenih najbližih, poput jedne od njoj najdražih prijateljica, Cookie Mueller, underground glumice i spisateljice, koja 1989. uslijed zaraze HIV-om umire od upale pluća.
Prikaz subjekata njenih fotografija, kao i prikaz same Goldin, ne zazire od ljudske prirode, tuđe i vlastite ovisnosti o drogama ("Memory lost") ili ljudima ("Ballad of Sexual Dependency"). U njenom životopisu ovisnost je pak isprepletena s aktivističkim djelovanjem kroz inicijativu P.A.I.N., koju opisuje kao protuotrov od izoliranosti koji joj pomaže u odvikavanju. Pritom njen odnos prema drogama nije jednoznačan, te se kroz rad inicijative zalaže za osiguravanje uvjeta za sigurnu konzumaciju, dok njen rad često u sebi nosi ton destigmatizacije konzumacije droga te apelira na šire društveno razumijevanje ljudske relacije s opijatima. Tako u radu "Sirens", koristeći arhivske snimke supermodela Donyale Luna, koja umire 1979. od predoziranja, Goldin pokušava kroz žensku formu i mitologiju o sirenama prikazati uzvišenu ljepotu vrhunca na drogama. S druge strane, kroz "Memory Lost" tematizira jezivost rupa u sjećanju koje ovisnost proizvodi. Mnogi subjekti njenih fotografija danas više nisu živi, što od starosti, ovisnosti i/ili HIV-a, a sama Goldin tvrdi da je uspjela izbjeći zarazu samo zato što je još kasnih sedamdesetih odlučila da ne konzumira heroin intravenozno.
Elementi najbliži autobiografskom u njenoj retrospektivi mogu se pronaći u radu "Sisters, Saints and Sibyls". Kombinaciju arhivskih fotografija, dokumentarnog filma i pjesama muzike Nico, Leonarda Cohena, Johnnyja Casha, Tima Buckleya i drugih publika promatra s galerije jednog od objekata, pogledom koji pada okomito na tri istovjetna filmska platna. Fokalna točka rada je njena pokojna sestra Barbara, a pjesme koje služe kao narativna struktura toliko su glasne da se čuju i izvan izoliranog crnog objekta, što atmosferu iznutra čini na momente duboko emotivnom. Barbara, rođena neposredno nakon Drugog svjetskog rata, još kao djevojčica označena je kao "problematična", a u adolescenciji kao "nepodnošljiva", te ju je obitelj često zatvarala u institucije, da bi nakon godina provedenih po institucijama, sa samo 19 godina, počinila iznimno nasilno samoubojstvo.
Goldin sestru prikazuje kao ishodište svoje senzibilnosti – dobiva se dojam da je za jačinu i iskrenost emocije koju prenosi u svim svojim radovima zaslužna upravo Barbarina ustrajnost na autentičnosti i autonomiji vlastitog života. Sestra koja odbija da se konformira za Goldin postaje ogledalo bijede nametnutog morala obiteljskog života iz predgrađa, te nam kroz slike i film pokazuje genezu vlastitog pronalaženja, kako kaže, prave obitelji koja potom postaje i fokus njenog rada. Pritom Goldinini roditelji, koje posredno označava kao odgovorne za kratak život svoje sestre, ostaju subjekt njenih fotografija. U gotovo svim radovima u retrospektivi prikazani su ravnopravno uz njujorške transrodne performerice, nasilne i nenasilne ljubavnike i ljubavnice, bliske prijatelje i ovisnike suputnike, obitelj. Na neki način, opetovani prikaz tih i takvih roditelja možda najviše podcrtava osjećaj koji ostavlja retrospektiva Nan Goldin: potpuno, radikalno prihvaćanje ljudske prirode te svu hrabrost koja je potrebna za vođenje dosljednog života.
