U februaru 2025., dva događaja na kojima je trebala govoriti Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijama, otkazana su u Berlinu i Münchenu zbog političkog i medijskog pritiska, uključujući klevetničke kampanje. Freie Universität u Berlinu opravdao je otkazivanje "nepredvidivim sigurnosnim rizikom", iako incidenata na događajima na kojima je Albanese ranije učestvovala nikada nije bilo. Odluka je uslijedila pod direktnim političkim pritiskom izraelskog ambasadora, Njemačko-izraelskog društva, gradonačelnika Berlina Kaija Wegnera (CDU) i senatorke Ine Czyborre (SPD), koji su je optužili za antisemitizam.
Od početka mandata 2022. godine, Albanese poziva na dosljednu primjenu međunarodnog prava. U izvještaju iz marta 2024. zaključila je da je Izrael počinio zločin genocida. U izvještaju iz oktobra 2024. upozorava na jačanje kolonijalnog brisanja Palestinaca, pozivajući na međunarodnu akciju, sankcije i pravnu odgovornost za zaustavljanje izraelskog kolonijalnog projekta.
S Albanese smo razgovarali nakon njene posjete Njemačkoj i uoči objave njenog trećeg izvještaja. U trenutku ovog intervjua, zločini u Gazi, na Zapadnoj obali i drugim palestinskim teritorijama pod izraelskim napadima i dalje ne jenjavaju.
Tokom februara, Njemačka je dodatno narušila svoju diplomatsku reputaciju otkazivanjem dva univerzitetska događaja na kojima ste trebali govoriti, a zatim i jakim policijskim prisustvom na alternativnim lokacijama. Neki izvještaji čak sugeriraju da su vlasti razmatrale mogućnost vašeg hapšenja. Ovaj incident predstavlja još jedno obeshrabrujuće poglavlje u sve narušenijem ugledu zemlje. Kakvi su vaši utisci o političkoj klimi u Berlinu i Münchenu, gdje ste bili pozvani da govorite?
Znala sam da je situacija u Njemačkoj napeta jer sam pratila vijesti. Vidjela sam da se napada demonstrante svih uzrasta i spolova te da je situacija očito kritična. Ipak, zaista me iznenadilo kada sam nekoliko dana prije dolaska u Njemačku saznala da je događaj u Münchenu otkazan. U tom trenutku se činilo kao da će se događaj u Berlinu ipak održati. Tada sam se zapitala: popušta li danas akademska zajednica pod pritiskom lakše nego ikada prije?
Nije samo multilateralni poredak taj koji se urušava. Urušava se i ono što je izgrađeno u posljednjih 80 godina kako bi se osiguralo da živimo u društvu u kojem vlada pravo i koje štiti sve nas. Ako vlada u Njemačkoj ili u Italiji odlučuje ko zaslužuje biti uhapšen od strane ICC-ja, a ko ne, sistem već ima ozbiljan problem
Naravno, pritisak na ljude poput mene postoji kako bismo šutjeli, jer proizraelski lobi ne želi da se naša poruka – ispunjena suosjećanjem, mudrošću i poštovanjem ljudskih prava – čuje. Takva poruka mogla bi uvjeriti i druge ljude da ono što Izrael radi nije ispravno, a to bi moglo zaustaviti kontinuirano etničko čišćenje Palestine. Naravno, uvijek će biti ljudi koji neće promijeniti svoja rasistička uvjerenja, jer su rasisti. Njima Palestinci zaista nisu bitni. Zapravo, nije im stalo ni do Izraelaca. Ti ljudi vjeruju u superiornu rasu, isto onako kako bi vjerovali prije 100 ili 80 godina.
Danas ta superiorna rasa, u njihovim očima, stoji nasuprot prijetnji divljaka – muslimana, Arapa. To je sentiment s kojim sam se susrela po dolasku u Njemačku. Kad sam vidjela da je i Freie Universität popustio pod pritiskom i otkazao predavanje, shvatila sam da je situacija mnogo gora nego što sam mislila. Ipak, ni tada nisam vidjela ono najgore! Dvije stvari su mi posebno privukle pažnju. Posljednji put sam bila u Njemačkoj u maju 2024., dva mjeseca nakon što sam objavila svoj prvi izvještaj o genocidu.
Nije da tada nije bilo pritisaka na mene – bilo ih je. Tada sam u UN-u bila gotovo potpuno sama sa svojim zaključcima, nakon što je pravni tim Južne Afrike podnio tužbu Međunarodnom sudu pravde. Čak i u takvoj situaciji, u Berlinu sam se sastala s mnogim think tankovima i nevladinim organizacijama. Oko 40 ljudi je došlo na te sastanke, uključujući predstavnike više od deset NVO-a. Ovaj put – niko. Samo tri NVO-a. Ono što ja radim nije se promijenilo.
Ono što se promijenilo jeste klima u Njemačkoj, koja je postala represivnija, a ljudi se sve više boje govoriti. To me posebno pogodilo. Druga stvar koju sam primijetila jeste da policiji nije bio nikakav problem zaprijetiti hapšenjem meni – osobi koju je UN imenovao da štiti međunarodno pravo. Od maja 2024. do danas, ono što govorim nije se promijenilo, niti se promijenio moj mandat. Ne govorim ništa drugačije. Ono što se promijenilo jeste okruženje u Njemačkoj, koja, čini se, sve manje toleriše slobodu govora.
Sve je na kocki
Za nas koji živimo u Berlinu i širom Njemačke, ovo nažalost nije neka daleka kriza – kao što ste naglasili, riječ je o hitnom moralnom i političkom pitanju koje zahtijeva djelovanje. Njemačka, kao ključni saveznik Izraela i jedan od njegovih najvećih dobavljača oružja, ima značajnu ulogu u suočavanju s ovim genocidom. Kako njemačka javnost može adresirati ovo ograničavanje slobode unutar zemlje i istovremeno zahtijevati pravdu za Palestince?
Razlika između mojih iskustava u Njemačkoj u maju prošle godine i sada trebala bi potaknuti na razmišljanje. Živite u sve represivnijem sistemu. Ko god misli da će sačuvati slobodu, budala je i ništa nije naučio iz historije. Jedini način da danas zaštitite ono što imate jeste razumijevanje da je sve na kocki i da to morate braniti. Ne dozvolite da vas ušutkaju. Progovorite. Nije važno što se bojite. Svi se boje.
Ako mislite da nisam bila uplašena u Njemačkoj, varate se. Bila sam uplašena, ali me strah ne paralizira. Razumijem da ne moramo svi biti hrabri, ali moramo biti principijelni i stati uz one koji su napadnuti i one koji brane sistem ljudskih prava koji nam se oduzima. Ovdje se ne radi samo o Palestini. Ovdje se radi o osnovnim slobodama u Njemačkoj i Europi, slobodi izražavanja i pravu na protest. To je ono što govorim posljednjih šesnaest mjeseci.
Iako priznajem da međunarodni sistem ljudskih prava nije uvijek uspio spriječiti strahote – kao naprimjer genocide u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi – ne smijemo ga odbaciti kao beskoristan samo zato što je bio neuspješan u prošlosti. Učiniti to značilo bi napustiti alate koji nam trebaju da se borimo za pravdu i odgovornost
Nestanak slobode možemo direktno povezati i s pitanjem odgovornosti državnih lidera i zvaničnika koji mogu biti suučesnici u kršenju međunarodnog prava, uključujući ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Na primjer, lider CDU-a Friedrich Merz je nakon nedavnih njemačkih izbora uputio poziv za posjet Benjaminu Netanyahuu, obećavajući mu imunitet uprkos nalogu Međunarodnog krivičnog suda (ICC) za hapšenje zbog sumnje da je počinio ratne zločine u Gazi, dok je ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock prethodno izjavljivala da Izrael može napadati civile u Gazi jer "civilni objekti mogu izgubiti zaštićeni status". Nedavno su objavljeni pozivi za istraživanje visokorangiranih američkih zvaničnika poput Joea Bidena i Antonyja Blinkena zbog njihove uloge u podržavanju izraelskih ratnih zločina. To me pak nagnalo da razmišljam o presudi Međunarodnog suda pravde (ICJ) iz 2007. godine, u kojoj je ustanovljena odgovornost Srbije za nesprječavanje genocida u Srebrenici. Uzimajući u obzir razlike između ova dva suda, koji pravni mehanizmi postoje u ICC-ju za odgovornost individualnih lidera i zvaničnika za suučesništvo u ratnim zločinima?
Svjesna sam da su u Njemačkoj, kao i u drugim zapadnim zemljama, izrečene izjave koje ne samo da pokazuju nepoštivanje međunarodnog pravnog sistema, nego bi, ako bi postale stvarnost, dovele do njegovog rušenja. Izjave poput onih koje je dao jedan od nadolazećih političkih lidera Njemačke, koji je rekao da će Netanyahu biti primljen i da neće biti uhapšen, primjer su toga. Ovo je nešto što prelazi granice nadležnosti izvršne vlasti, onih koji posjeduju političku moć. To ulazi u domenu pravosuđa i organa zakona koji su odgovorni za sprovođenje naloga za hapšenje koji je izdao ICC.
Vidite, kada kažem da sistem propada, nije samo multilateralni poredak taj koji se urušava. Urušava se i ono što je izgrađeno u posljednjih 80 godina kako bi se osiguralo da živimo u društvu u kojem vlada pravo i koje štiti sve nas. Ako vlada u Njemačkoj ili u Italiji odlučuje ko zaslužuje biti uhapšen od strane ICC-ja, a ko ne, sistem već ima ozbiljan problem. To se već desilo u Italiji, a vlada, premijerka i drugi ministri trenutno su pod istragom. Zbog toga bi trebalo da se sprovede istraga o ovim političkim izjavama u Njemačkoj, koje su potpuno, potpuno skandalozne.
S obzirom na situaciju u Palestini i sve snažnije dokaze o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, može li presuda Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine poslužiti kao pravni okvir za slučajeve pred Međunarodnim krivičnim sudom koji uključuju izraelske zvaničnike ili države i pojedince koji podržavaju njihovu politiku? Kako bi ovaj presedan mogao oblikovati potragu za pravdom u slučajevima gdje je direktna odgovornost teže dokaziva, ali je očigledna sukrivnja ili nečinjenje?
Da, mogla bi, ali problem je u tome što Izrael nije samo propustio spriječiti genocid. Izrael čini genocid. Bolje bi pitanje bilo može li ICJ u budućnosti razmatrati slučajeve drugih država koje nisu spriječile genocid i koje su ga zapravo omogućile. Mislim da bi trebao. Na članicama je da nastave koristiti ICJ kako bi unaprijedile pravdu i odupirale se ovim žestokim pokušajima da se sruši međunarodni pravni poredak.
Francesca Albanese (u sredini) na alternativnom događanju organiziranom nakon otkazivanja njenog gostovanja na Freie Universitätu u Berlinu (Foto: Hana Ćurak)
Sistem se raspada
U vašem prvom izvještaju "Anatomija genocida" iz marta 2024. godine, jedan od zaključaka bio je da Izrael strateški koristi međunarodno humanitarno pravo kao oblik "humanitarne kamuflaže" kako bi legalizirao genocidno nasilje koje provodi u Gazi. Ova manipulacija pravnim okvirima omogućila je Izraelu da nastavi svoje djelovanje pod krinkom usklađenosti s međunarodnim pravom, iako broj žrtava i razaranje rastu. S obzirom na ovu analizu i kontinuirane zločine, da su zapadne sile zaista poštivale međunarodno pravo, koje su konkretne pravne akcije do sada trebale poduzeti kako bi se suočile s izraelskim zločinima u Gazi i širom regije? Kako bi se trebale kazniti države koje su saučesnici kroz prodaju oružja ili diplomatsku i političku podršku?
Ono što danas vidim jeste da se nalazimo u strašnom, tragičnom trenutku u kojem se sve raspada. Sistem se raspada. Vijeće sigurnosti UN-a nije sposobno biti učinkovito u prevenciji ili zaustavljanju sukoba, ne samo u Palestini nego i šire. To je nešto što se pogoršavalo tokom vremena. Generalna skupština usvaja rezolucije koje ostaju mrtvo slovo na papiru. ICC izdaje naloge za hapšenje na koje se ne reagira. ICJ donosi odluke i mjere koje su obavezujuće, a opet se ignorišu.
Dakle, sistem ne funkcioniše. Za njegovo funkcionisanje odgovorne su države članice, prvenstveno Zapad. Trenutno ovim zemljama upravljaju vlade koje ne djeluju u odbrani sistema koji treba štititi multilateralni poredak, niti štite temeljna prava svog građanstva, kao što to pokazuju primjeri Njemačke, Velike Britanije, Italije i drugih. Možemo vidjeti da dolazi do uspona desnice koji ide ruku pod ruku sa slomom sistema. Ovo je trenutak da shvatimo da su ljudska prava sve što imamo kako bismo se oduprli ovom pokušaju da se konačno uruši ono što nas je štitilo posljednjih osamdeset godina. Multilateralni poredak je tu da štiti sve nas.
Iako priznajem da međunarodni sistem ljudskih prava nije uvijek uspio spriječiti strahote – kao naprimjer genocide u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi – ne smijemo ga odbaciti kao beskoristan samo zato što je bio neuspješan u prošlosti. Učiniti to značilo bi napustiti alate koji nam trebaju da se borimo za pravdu i odgovornost.
Umjesto toga, moramo koristiti ljudska prava kao okvir za osnaživanje, kako bismo razumjeli svoja prava i zahtijevali njihovu zaštitu. Ovo je borba za vraćanje sistema i njegovu implementaciju u onu svrhu koju treba ispuniti. Hitnost ovog trenutka ne može se prenaglasiti: sada ili nikada. Moramo djelovati odlučno kako bismo osigurali da ljudska prava nisu samo uzvišeni ideali, već stvarne zaštite za sve.
Moje posljednje pitanje povezano je sa širim izazovima s kojima se suočavamo, naročito u svjetlu političkih dešavanja u SAD-u i onoga što ste nedavno opisali kao "psihološko preopterećenje" koje je perpetuirala Trumpova administracija, pri čemu skandali i zbunjujuća retorika odvlače pažnju i dezorijentiraju javnost kako bi se njome kontrolisalo. U takvoj klimi, u kojoj autoritarne tendencije i represija rastu, koje konkretne korake možemo poduzeti kao građanke i građani kako bismo se zaštitili, a istovremeno očuvali svoje pravo na slobodu izražavanja, okupljanja i organizovanja? Kako se možemo oduprijeti eroziji tih prava, dok svjedočimo njihovim stalnim kršenjima, naročito u kontekstima u kojima vlade ili institucije aktivno podrivaju odgovornost i pravdu? Koje strategije ili alati, po vašem mišljenju, osnažuju pojedince i zajednice da se nose s tim prijetnjama i nastave se zalagati za ljudska prava i pravdu?
Te stvari definitivno ide ruku pod ruku. Ako su studenti napadnuti, fakulteti bi trebali ustati u njihovu odbranu. Ako su napadnuti fakulteti, studenti bi trebali biti tamo da ih zaštite. Studenti bi se trebali okupiti i razmisliti o štrajku. Trebali bi razmisliti o strateškom parničenju. Trebali bi razmisliti o građanskom neposluhu. Trebali bi pozvati medije na odgovornost, organizirati proteste, pozivati na bojkot onih medija koji su bili suučesnici i omogućavali nasilje protiv prosvjednika, na primjer.
Zaista bi trebala nastati revolucija odozdo. Također, oni na vlasti koji razumiju odgovornost koju imaju, trebali bi zaista razumjeti važnost trenutne faze kroz koju prolazimo i pokušati učiniti ispravnu stvar. Sudovi moraju biti aktivirani. Poslovni i drugi akteri koji su profitirali od ilegalne situacije moraju biti odgovorni. No to se može dogoditi samo ako postoji globalno znanje, globalna svijest o svemu ovome.
