"U Uniji još uvijek nisu zaboravili historijsku njemačku lekciju da u koaliciji konzervativnih stranaka sa strankom fašističkog pokreta potonja izlazi kao pobjednik." Tako je 2023. Novostima sociolog Horst Kahrs opisao tada važeće stajalište demokršćanske koalicije nacionalnog CDU-a i sestrinskog bavarskog CSU-a, zvane "Unija", prema ekstremno desnoj Alternativi za Njemačku.
Pretprošlog tjedna nije došlo do takve koalicije, ali jest uništen glavni princip još od poraza nacizma: da niti jedan zaključak Bundestaga ne smije biti izglasan zahvaljujući glasovima ekstremne desnice. Kontekst događaja je aktualna kampanja za savezne izbore, zakazane za 23. veljače te obilježene antimigrantskim diskursom. Posljedica je to više faktora.
Otkako je Angela Merkel 2015. omogućila dolazak više od milijun izbjeglica u Njemačku, AfD je počeo raspirivati strahove domorodaca. Uzroci društvenog pomaka udesno nipošto se ne mogu svoditi na migracije. Međutim, vlade Merkel, kao i dosadašnja vlada Olafa Scholza, sastavljena od socijaldemokrata, Zelenih i liberala, sukcesivno su zaoštravale migracijsko zakonodavstvo te tako neizravno legitimirale AfD-ov narativ koji kao žrtvene jarce za privrednu i društvenu krizu nudi useljenike.
Središnja točka programa makar dijelom neofašističke partije je "remigracija" – masovne deportacije čak i njemačkih državljana koji po AfD-ovom sudu nisu dovoljno integrirani. Retorika očito funkcionira: AfD trenutačno podupire 20-ak posto birača, dvostruko više od izbornog rezultata 2021. godine. U zemlji se u zadnje vrijeme dogodio niz napada, u kojima je ubijeno desetak i ranjeno višestruko više osoba, dok svi počinitelji potječu iz islamskih zemalja.
Kao i nerijetko izmišljene priče na društvenim mrežama o grupnim silovanjima Njemica, taj fakt mrziteljima svakako koristi. Na atmosferu rastuće netrpeljivosti uvelike je utjecala i činjenica da početkom 2022. na čelo CDU-a dolazi Friedrich Merz, favorit za novog kancelara: 30-ak posto anketne podrške demokršćanima dvostruko je više one SPD-ove.
Pod Merzovim vodstvom stranka je znatno skrenula udesno, toliko da ga je supredsjednica AfD-a Alice Weidel optužila da je, što se namjere masovnih pushbackova tiče, kopirao njen program. Tako je 29. siječnja Merz u Bundestagu forsirao glasanje o neobaveznom antimigracijskom planu, protivnom europskom zakonodavstvu. Kako su protiv bili SPD, Zeleni i Ljevica, donošenje je bilo nemoguće bez potpore AfD-a.
Zeleni vicekancelar Robert Habeck Merza je upozorio da "glasa zajedno s rasistima", iz SPD-a mu je poručeno da "otvara vrata pakla". Pet sati nakon što je u istoj dvorani obilježen Dan sjećanja na Holokaust, prijedlog je izglasan glasovima AfD-a. "Povijesni dan za Njemačku", slavljenički je trijumfirala Weidel.
Dva dana kasnije Merz je s AfD-om pokušao progurati i obvezujući zakonski prijedlog o vraćanju migranata sa samih granica. Nije uspio – i zato što je dvanaest zastupnika CDU-a odbilo glasati. Slamanje središnjeg njemačkog političkog tabua u velikom dijelu javnosti doživljeno je kao skandal, Merza je neuobičajeno kritizirala sama Merkel, a preživjeli logoraš Auschwitza državi je protestno vratio odlikovanje.
Potom je na ulice njemačkih gradova izašlo više od milijun prosvjednika, ogorčenih Merzovim potezima. Prije samo dva i pol mjeseca Merz je inzistirao kako s AfD-om nikada neće stvarati ni "slučajnu većinu". Pogaženo obećanje baca zloslutnu sjenu na sadašnje proklamacije kako neće dopustiti da glasovima AfD-a postane kancelar.
Stvarna Merzova namjera vjerojatno i nije koalicija s ekstremnom desnicom, koju na vlasti želi vidjeti samo, ili čak, ovisno o gledištu, 23 posto građana. Gotovo svi predviđaju da će CDU formirati koaliciju sa SPD-om, vjerojatno i Zelenima. Tumačeći Merzov potez, njemačko izdanje portala Jacobin podsjeća da je "definicija alternativa najviši instrument moći".
Uslijed sanitarnog kordona demokratskih stranaka oko AfD-a, Merz je mogao surađivati isključivo s tim strankama, što znači i nužnost ustupaka. Rušenjem tog "vatrozida" makar jednom prilikom, Merz budućim partnerima poručuje da Unija ima i druge opcije: potez je sredstvo ucjene vjerojatnih koalicijskih partnera.
Ova strategija nosi rizike. Doduše, prema anketama 43 posto Nijemaca smatra da je takva suradnja s AfD-om u redu, no odbijanje poslušnosti nekih zastupnika ugrozilo je Merzov autoritet, a možda čak i donedavno sigurnu pobjedu. Ostalim demokratskim strankama pružio je priliku za emotivnu mobilizaciju baze, možda i otvorio prostor za teoretske zahtjeve da kancelarsku poziciju u ime Unije preuzme netko drugi.
Od sudbine jednog beskrupuloznog oportunista neizmjerno su gore šire posljedice njegove cinične kalkulacije. Od Drugog svjetskog rata nijedan njemački mainstream političar nije tako normalizirao ekstremiste. Istovremeno, ovaj scenarij već se, podsjeća Jacobin, odvio u Francuskoj – izjavu centrističkog premijera Françoisa Bayroua kako se Francuzi "osjećaju potopljeni" migracijama predstavnici Nacionalnog okupljanja ispravno su ocijenili kao dokaz svoje ideološke pobjede, kao i u Italiji, Nizozemskoj, Španjolskoj, Skandinaviji ili Austriji, gdje je krajnje desni FPÖ do prije nekoliko dana s demokršćanima pregovarao o sastavljanju vlade, i to iz dominantne pozicije.
Srednjostrujaške partije strateški se prilagođavaju krajnjoj desnici kako bi povratile glasove – što se ne događa, ističe u britanskom listu Guardian politolog Tarik Abou-Chadi. Prilagođavanje ekstremiste legitimira: glasanje za njih više se ne percipira kao transgresija, a blagoslov srednje struje znači i prihvaćanje ekstremističkih tema kao presudnih (pa se tako, dodajmo s naše strane, forsiraju migracije umjesto "dužničke kočnice", Schuldenbremse, koja za ekonomiju predstavlja luđačku košulju).
Povodom nedavne smrti Jean-Marie Le Pena, Guardian je podsjetio na pronicljivu izjavu tog doajena francuskog rasizma. "Više negoli da se bori za vlastite, on preferira biti izabran na našim idejama", rekao je Le Pen o konzervativnom predsjedniku Valéryu Giscardu d’Estaingu – "Općenito, ljudi od kopije više vole original." Već i signal o spremnosti na suradnju s ekstremistima te partije jača, jer se glas za njih više ne smatra bačenim.
Nakon što su uvelike doprinijele pomaku javnosti u desno, klasične stranke redovno zaključuju da se same moraju pomaknuti još desnije, ističe Abou-Chadi. Iskustvo pokazuje da taj proces rezultira jačanjem ekstrema nauštrb kanibaliziranog mainstreama, koji tako vrši samoubojstvo. Nastave li se trendovi, kroz petnaestak godina ekstremna bi desnica u cijeloj Europi mogla prestići konzervativce.
Formiranje većine s AfD-om "fundamentalno mijenja njemačku parlamentarnu demokraciju" – kako je Merz barem u jednom polju pokazao spremnost s ekstremistima formirati jedinstveni desni blok, time je uništio politički centar, piše na stručnom pravnom portalu Verfassungsblog pravni i ustavni ekspert Florian Meinel. Mnogo toga sugerira da će Uniju obuzeti destruktivna spirala raspirivanja strahova, radikalizacije i ambicija za vladanjem: već 3. veljače se na kongresu CDU-a pozicionirao još desnije nego do tada.
Ali demokršćani su ušli u politički prostor koji ne mogu kontrolirati – "AfD je vlasnik narativa o kojem Unija sada politički ovisi". SPD i Zeleni su požurili reaktivno se pozicionirati u centar – uzaludno, jer taj prostor više ne postoji. Umjesto da unaprijed pristanu na poraz, te partije ovih dana imaju dvije alternative: one zahtijevaju hrabrost i uključuju rizik "ali barem su u skladu s političkom realnošću".
Defenzivna strategija rekonstrukcije centra podrazumijeva kategorično odbijanje koalicije s CDU-om pod Merzovim vodstvom. Ofenziva bi značila formiranje progresivne antidesne koalicije uključujući stranku Ljevica, po uzoru na francuski Novi narodni front, što bi suštinski izmijenilo kampanju. Osim što je za to vjerojatno kasno, takve poteze teško je očekivati od Scholza i Habecka koji su karijere izgradili na centrizmu, ističe Meinel.
Poznato je, dodajmo, da su na nacionalnoj razini stranke lijevog i desnog centra "vatrozid" držale upravo prema Ljevici. Inače, ova partija demokratskog socijalizma vratila se iz već gotovo certificirane smrti. U mjesec i pol Ljevici je pristupilo 20-ak tisuća članova, a ankete joj trenutačno daju šest posto. To predstavlja neku slabašnu nadu, naročito ako se izbjegne ne više nezamisliv scenarij prema kojem CDU formira manjinsku vladu uz potporu AfD-a. S obzirom na važnost Njemačke, to bi kataliziralo mrak u cijeloj Europi.
