U čak tri istočnonjemačke savezne pokrajine ovog su mjeseca građani pozvani na birališta, a ekstremno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) izašla je kao uvjerljiva pobjednica. S 32,8 posto osvojenih glasova, AfD je postala najjača stranka u Tiringiji. U Saskoj je s 30,6 posto glasova zauzela drugo mjesto, kao i s 29,2 posto u Brandenburgu, u kojem su izbori održani prošle nedjelje, 22. rujna. Uspjeh AfD-a potvrđuje dugogodišnji pomak njemačkog društva prema desnici, a kraj tog procesa se ne nazire. Uspon AfD-a odvija se usporedno s padom takozvanog građanskog centra. Tradicionalne velike stranke SPD i CDU, kao i liberalne stranke FDP i Zeleni, doživjele su težak poraz.
No iza uspjeha AfD-a krije se više od pukog protesta. Društveni pomak udesno posljedica je duboke krize koja potresa njemački ekonomski razvojni model. Tijekom pandemije COVID-19, kada je međunarodna potražnja za njemačkim automobilima i strojevima naglo pala, gospodarstvo je zapalo u duboku krizu, koju je dodatno produbilo odricanje od ruskog plina nakon invazije na Ukrajinu. U međuvremenu, kineske kompanije sve više konkuriraju njemačkim, dok SAD kao tradicionalno najvažnije odredište njemačkog izvoza sve više slijedi protekcionističku strategiju.
Kriza gospodarstva i izborni uspjeh AfD-a u oštroj su suprotnosti s nepokolebljivom slikom koju o sebi ima građanski tabor, prema kojoj se Njemačka od kraja Drugog svjetskog rata razvila u uzornu liberalnu demokraciju. Kombinacija socijalnog tržišnog gospodarstva i uzornog pristupa suočavanju s nacističkim zločinima prema toj priči čini temelj stabilnog demokratskog razvoja. Njemački građanski tabor čak je s određenim zadovoljstvom promatrao izborne uspjehe desničarskih stranaka u ostatku Europe i hvalio njemački "posebni put" - Sonderweg - kao primjer drugim zemljama.
S usponom AfD-a Njemačka je u manje od deset godina sustigla razvoj koji je ranije započeo u drugim europskim zemljama, što objašnjava moralno ogorčenje koje je zavladalo u građanskom taboru. Pritom se namjerno ignorira pitanje zašto značajan dio društva odjednom glasa za stranku čiji je najpoznatiji političar Björn Höcke spomenik Holokaustu u Berlinu nazvao "spomenikom srama". Unatoč "antifašističkom konsenzusu" u Istočnoj Njemačkoj i pokretu iz 1968. u Zapadnoj, rasistički, nacionalistički i seksistički stavovi čvrsto su ukorijenjeni u društvu. To potvrđuje dugogodišnje istraživanje sociologa Wilhelma Heitmeyera. Tome treba pridodati i široko rasprostranjeni antikomunizam, koji je bio ideološki kamen temeljac Zapadne Njemačke, a koji je nakon ujedinjenja ponovno zaživio u okvirima izjednačavanja fašističke i socijalističke vladavine koje se provodilo diljem Europe.
Dugo je nacionalno-konzervativni malograđanski milje svoj politički dom nalazio u CDU-u, koji je, vođen kredom po kojem desno od njega "ne smije postojati nijedna demokratski legitimirana stranka" sustavno apsorbirao male desničarske stranke i organizacije. Integracija ovih arhikonzervativnih nacionalističkih snaga izolirala je postfašističku krajnju desnicu, što znači da nije mogla postići uspjeh na nacionalnoj razini. Zaokretom iz 1990-ih CDU je odustao od određenih klasičnih konzervativnih pozicija. Tijekom svog mandata 2005.-2021. Angela Merkel posebno se oslanjala na modernizirani konzervativizam koji je kombinirao neoliberalne politike štednje za Europu s progresivnijim stavom po pitanjima rodne ravnopravnosti. Početak krize eurozone 2010. te prebacivanje troškova spašavanja banaka na slojeve s niskim primanjima dodatno su potkopali socijalnu državu koja je već bila oslabljena za vrijeme socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera. Udio osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti bio je 2023. veći u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. To potiče strah od ekonomskog pada i gubitka privilegija posebno među nižom srednjom klasom.
Nije slučajno da je uspon AfD-a započeo takozvanom izbjegličkom krizom 2015./2016. kada je odluka vlade o prihvaćanju izbjeglica dovela do široke politizacije desnice. Od tada su temeljni zahtjevi AfD-a postali ograničavanje imigracije, odbacivanje klimatske i ekološke politike te okončanje "rodnog ludila". Snažna podrška AfD-u u istočnoj Njemačkoj prvenstveno je posljedica ponovnog ujedinjenja i njegovih razornih učinaka. Kao i druge zemlje istočnog bloka, bivši DDR bio je eksperimentalni laboratorij za neoliberalne politike. Posljedice su bile masovna deindustrijalizacija, socijalna nejednakost i periferna veza sa zapadnonjemačkim gospodarstvom. Traumatična iskustva ne samo da su ojačala nacionalističke i rasističke resentimente, već su u širokim slojevima društva izazvale veliki otpor prema zelenokapitalističkom modernizacijskom projektu.
Novi fenomen u Njemačkoj jest povratak populizma. Sahra Wagenknecht svoju je političku karijeru započela 1990-ih kao DDR–nostalgičarka i ortodoksna komunistica, a zahvaljujući dubokom kritiziranju financijskog kapitalizma postala je jedna od najpopularnijih političarki stranke Ljevice. Na uspon AfD-a odgovorila je strategijom prilagodbe: pitanje migracija, smatra Wagenknecht, ne bi se smjelo prepustiti desnici. Prema mišljenju Wagenknecht, dok njemački radnici trpe zbog nekontroliranog useljavanja, ljevica se koncentrira na urbani, akademski milje koji je prvenstveno zainteresiran za ekologiju, dok je socijalna pitanja zanemarila. U siječnju je osnovala svoju vlastitu stranku. Savez Sahra Wagenknecht (BSW) nije ništa drugo nego osobna izborna platforma u kojoj je sve prilagođeno ovoj političarki. Izborni program odgovara zahtjevima koje Wagenknecht postavlja već godinama: ograničenje migracije, mir s Rusijom, jačanje socijalne države i sprječavanje projekta zelenog kapitalizma.
Autoritarno-populistička preobrazba Sahre Wagenknecht simbolizira krizu njemačke ljevice. Socijalno-konzervativna orijentacija koju zagovara Wagenknecht sve više dobiva podršku upravo među pristašama ljevice i socijaldemokracije. Kao rezultat toga BSW je uspio ući u sva tri pokrajinska parlamenta ostvarivši dvoznamenkaste rezultate, a postigao je uspjeh i na europskim izborima. S druge strane, na istoku Njemačke tradicionalno snažna stranka Ljevice pretrpjela je ozbiljne gubitke i nije uspjela ući uparlament u Brandenburgu. Stranka Ljevice jedina je stranka u Bundestagu koja se protivi pooštravanju migracijske politike.
Međutim, unatoč dubokoj krizi kapitalizma, unatoč sve izraženijim socijalnim problemima i eskalaciji globalnih sukoba Ljevica kao jedan od svojih glavnih zahtjeva gura povećanje minimalne plaće na 14 eura po satu. Ovakav pristup dovodi ovu stranku u opasnost da postane politički nebitna. S obzirom na sve veću gospodarsku krizu i ignoriranje socijalnih nejednakosti od strane vladajućih stranaka, vrlo je vjerojatno da će AfD i dalje dobivati podršku. Već sada AfD vrši pritisak po pitanjima politike azila i migracije. AfD-ov zastupnik Bernd Baumann prošli je tjedan u Bundestagu trijumfalno izjavio da vlada najnovijim pooštravanjem zakona konačno prihvaća AfD-ove dugogodišnje zahtjeve. Čini se da je samo pitanje vremena kada će se konzervativci otvoriti za suradnju s AfD-om u vladi.
