Nedavno je dosta prašine podiglo raskrinkavanje Đakovčanina Marija Šuline kao manipulatora koji obmanjuje javnost tobožnjim prestižnim svjetskim nagradama koje je dobio njegov debitantski dugometražni igrani film "Adam", realiziran prošle godine. Tako je, među ostalim, objavljeno da su autor i film dobili Zlatnog lava Venecijanskog filmskog festivala, što su mediji uredno prenijeli, a da baš nitko, uključujući samog Šulinu, nije osjetio potrebu istaknuti da to nije Zlatni lav "onog" festivala u Veneciji, jedne od tri najvažnije svjetske filmske smotre. Naime, Šulinin film nagrade dobiva isključivo na marginalnim i serijalnim online festivalima dalekim od bilo kakvog prestiža.
No na stranu sve to, puno je važnije da je Mario Šulina jedan od onih prerijetkih filmskih entuzijasta u Hrvatskoj koji je spreman mimo sistema upustiti se u najzahtjevniju produkciju, onu dugometražnog igranog filma. Uspio je od Grada Đakova i nekih slavonskih općina, vjerojatno i vlastitim ulaganjima, prikupiti sredstva za ekstremno skroman budžet od osamdeset tisuća kuna (prosječan budžet hrvatskog dugometražnog igranog filma koji financira HAVC je oko četiri i pol milijuna kuna), te je pošavši od scenarija o psihološkim posljedicama rata, naručenog od poznatog književnika Franje Nagulova, okupio filmsku ekipu sastavljenu gotovo isključivo od amatera-volontera-entuzijasta. Jedini prepoznatljivi profesionalci epizodni su glumci Vjekoslav Janković (svojedobno se afirmirao naslovnom rolom u art-filmu "Serafin, svjetioničarev sin" Vicka Ruića, poslije glumio u sapunicama), Jasmin Novljaković (kazališni glumac i redatelj) te Antonio Jakupčević (humoristička TV serija "Tko te šiša"). Sam Šulina, dosad posve nepoznat hrvatskoj filmskoj javnosti, sredovječni je režiser brojnih muzičkih spotova lokalnih slavonskih izvođača.
Otvarajuća sekvenca "Adama" apsolutno je impresivna – u prvom planu gotovo diazovski dugog statičnog kadra su kukuruzi, a u pozadini iza njih diže se dim; malo-pomalo primjećuje se neko gibanje među stabljikama i naposljetku se iz kukuruzišta pojavljuje iscrpljeni vojnik; godina je 1991., kukuruzi su vukovarski i vojnik se pokušava probiti iz neprijateljskog okruženja. Dug statični kadar smjenjuje niz atraktivno montiranih kadrova ekspresivnih kutova snimanja (uključujući i dronske snimke iz ekstremnih gornjih rakursa i sugestivne subjektivne kadrove), a demonstrirani osjećaj za kolorit i uopće likovnost je vrhunski.
Najkraće, uvodna sekvenca ostavlja bez daha, tako nešto ne očekuje se od anonimnog debitanta u ultraniskobudžetnoj produkciji. Nažalost, u većinskom ostatku filma stvari pomalo počinju dolaziti "na svoje mjesto". Šulina zna snimati i kolorirati, osobito ratne prizore, ali daleko je manje vješt kad treba režirati dramske situacije s dijalozima (raspravljačke scene u seoskoj gostionici najslabije su u filmu).
Skupina amaterskih glumaca, pojačana spomenutim profesionalcima, korektna je, amaterski nositelj naslovne role veterana s PTSP-om, Zdravko Šinjori, ima zanimljivu fizionomiju i solidno izgovara replike, ali njegova je tjelesna gluma opterećena stanovitom prokarikaturalnošću u načinu na koji hoda i cijepa drva, a tajanstveni odnos između njega i malog dječaka izuzetno dojmljivog lica (Antonio Starinec) scenaristički je odveć skučen, sveden na zajedničke obroke i jedno pranje nogu. Film se ipak nekako drži do namjeravano dramatične i potresne završnice, čiji su trilersko-akcijski trenuci međutim vrlo mlako režirani, dok su namjeravano poetični flashbackovi ispali sentimentalno kičasti. U konačnici, "Adam" se nije izdignuo iznad poštene amaterske razine iako su njegovi potencijali bili znatno veći, no čini se da je nedostatak iskustva u kombinaciji s nezavidnim budžetom bio presudan.
