Kad je 2001. debitirala izrazito zapaženim filmom "Dražesna Rita" (koji je izravno proizašao iz poetike egzistencijalnog beznađa ranog Fassbindera, napose znamenitog naslova "Zašto je poludio gospodin R.?"), činilo se da će tada 29-godišnja Jessica Hausner postati jednom od udarnih igala procvata austrijske kinematografije na prijelazu tisućljeća. No dok su Haneke i Seidl ostvarili svjetske karijere, a Glawogger i Sauper ušli u dokumentarni kanon svjetske kinematografije, Hausner je ostala nekako po strani – poznata, ali ne i previše priznata autorica. Jednim dijelom bila je to posljedica činjenice da nije polučivala filmove neprijeporno visoke kvalitete (a i relativno rijetko je snimala, otprilike svake pete godine), drugim toga što je nije pratio marketing kakav je lansirao autore poput, recimo, Brune Dumonta ili Françoisa Ozona, čiji filmovi nisu bili ni bolji ni zanimljiviji od njezinih, ali su vještije plasirani. Donedavno, najpoznatiji joj je uradak bio "Lourdes" iz 2009., u kojem je problematizirala fenomen čuda u kontekstu najpoznatijeg kršćanskog svetišta, ujedno i jedini njezin film koji premijerno nije prikazan u canneskom programu "Izvjestan pogled" nego u glavnom programu Venecije. Taj uspjeh nadmašila je prošle godine svojim zadnjim ostvarenjem "Mali Joe", prvim snimljenim na engleskom jeziku i s anglofonim glumcima ("Lourdes" je snimljen na francuskom), i prvim koji joj je uvršten u glavni natjecateljski program Cannesa, gdje je glavna glumica Emily Beecham dobila nagradu za najbolju žensku ulogu.
Kao i dva prethodna rada Jessice Hausner, "Amour fou" (2014.) o povezanosti ljubavi i smrti u Njemačkoj u doba romantizma i spomenuti "Lourdes", "Mali Joe" film je pomaknutih likova i čudnih zbivanja snimljenih s izrazitom autorskom distancom koja nužno uključuje neku dozu hladnoće, a redovno je prisutna i neeksplicirana no jasna ironija. Distanca i ironija u "Lourdesu" i "Amour fou" bile su u očitom kontrastu s predmnijevanom toplinom kršćanske ljubavi i solidarnosti u prvom, odnosno emocionalnog, pjesnički potenciranog zanosa erotske ljubavi u drugom naslovu, dok su u "Malom Joeu" sukladne temi otuđenog, visokotehnologiziranog, znanstvenim istraživanjima vođenog rada na proizvodnji posebne vrste cvijeća koje će ljude svojim mirisom učiniti sretnima. Taj se rad odvija u sterilnim uvjetima pa je stil filma itekako usredotočen na kreiranje atmosfere sterilnosti, ali kombiniran s intenzivnim koloritom samog cvijeća nastalog genetskim modifikacijama, koje su pak potpomognute uporabom "virusnih vektora". Kad se doda da zaposlenici u staklenicima gdje se proizvodi nova, uskoro će se pokazati invazivna vrsta cvijeća koja smjera zavladati ljudima "hipnotizirajući" ih osjećajem sreće nose zaštitne medicinske maske kako ne bi došli pod udar eventualnih neželjenih (alergijskih) nuspojava, onda je jasno da film čija je primarna meta kritike navodni imperativ sreće postavljen pred ljude današnjice, igrom slučaja progovara i o aktualnoj pandemiji virusa SARS-CoV-2.
"Mali Joe" takozvani je art film koji koketira s hororom, a unutar horora doima se kao izravni križanac dvaju klasika žanra – "Invazije kradljivaca tijela" i "Male trgovine užasa" (njihove najbolje, prve verzije režirali su Don Siegel i Roger Corman), s primjesama Shyamalanova "Događaja". "Postmodernistički" derivativan na planu scenarija, kritički nimalo suptilan (uz imperativ sreće tema su i tegobe samohranog majčinstva zaposlene žene iz više klase), film međutim osvaja sjajnim vizualnim i zvučnim (odlična uporaba japanskih bubnjeva) dizajnom, a i režijska koncepcija distance i ironije, uz "robotizirane" glumačke nastupe, suvereno je provedena. Najkraće, još jedan film Jessice Hausner koji ne oduševljava, ali zaslužuje respekt.
