Sedamnaesto izdanje međunarodnog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS, održano u zagrebačkom SC-u, kao svoje laureate istaklo je šest naslova. Grand Prix tročlanog žirija tradicionalno su dobila tri rada, ovaj put to su bili argentinsko-španjolsko-britanska koprodukcija "Mjesto prolaznosti" Sofíje Petersen i Shauna Finnerana, američki "Kanjon" Zacharyja Epcara i također američka produkcija "Obličje bez činjenice" Mary Helene Clark. Najbolji od ta tri filma svakako je "Kanjon", u festivalskom programu šturo opisan kao "portret gradskog stambenog naselja koje pada u zaborav". Preciznije rečeno, radi se o portretiranju suodnosa arhitekture naselja, nekih njegovih izdvojenih stanovnika/stanara i (njihovih) stvari. Istovremeno to je interakcija (otprilike) triju filmskih planova – polutotala (naselje), bližeg/krupnog plana (ljudi) i detalja (predmeti), kao i različitih tekstura filmske slike. Ti portreti/interakcije ostvareni su uzorno fluidnom montažom, a glavni prigovor bio bi da kadrovi ljudi nisu dostatno atmosferični u odnosu na kadrove arhitekture i predmeta, iako je ta razlika u vrstama ugođaja očito namjerna. U završnici dobivamo vizualno atraktivan, no verbalno suviše eksplicitan zaključak o prolaznosti (otkriva se da je naselje nestalo kao da ga nikad nije bilo), bez kojeg se komotno moglo.
"Mjesto prolaznosti" također se, kao što naslov sugerira, bavi prolaznošću, a tehnički postupak kojim se tema realizira jak je adut filma. Riječ je o razvijanju analognih fotografija putem laboratorijskih kemikalija, pri čemu se apostrofira nastanak slike "ni iz čega", kao i njezin nestanak (u ništa), a u središtu je ono između – prijelaz između nastajanja i nestajanja, kratko vrijeme postojanja koje stvara uspomene osuđene na zaborav. Postupak je suptilan, no istovremeno i suviše lako čitljiv pa film ispada nekako "tanak", tim prije što je i ideja na kojoj je baziran ("prolazi sve", kako je pjevao Đimi Stanić) opće značenjsko mjesto.
Za nekoliko nijansi slabiji treći je dobitnik glavne nagrade glavnog žirija, "Obličje bez činjenice". Tu je na djelu nizanje raznovrsnih kadrova bez ikakvog čitljivog "koda" za "izvanjskog" gledatelja – vjerojatno je autorica slijedila neku svoju asocijativnu logiku koja je, međutim, ispala posve autističnom. Dakako, logika i nije bitna ako se slijed slika osjeća, međutim potpisnik ovih redaka, usprkos stanovitog broja izolirano uzevši dojmljivih prizora, nijednog trena nije bio dotaknut izvedbom.
Nagradu kritičarskog žirija dobila je talijansko-belgijska koprodukcija "U grlu nam cvate cvijeće" Eve Giolo, uz "Kanjon" najsolidniji od nagrađenih filmova. Vizualno privlačan, pogotovo u uporabi jarkih boja, uradak se bazira na ritmu ponavljanja motiva, među kojima se ističu (dječje) igre, a članovi žirija doživjeli su ga kao djelo "zaglušujuće tišine i jezivog osjećaja nelagode". Dojmovi kritičara Novosti upravo su suprotni, njemu se čini da je riječ o filmu koji afirmira toplu humanost, ne gubeći, doduše, iz vida i potencijale onog antihumanog.
Nagrada publike pripala je radu "Tisuću i jedan pokušaj da budem ocean" francuske Kineskinje Yuyan Wang, koji poetičnim naslovom pokušava oplemeniti zvučno frenetičan, u tehno ritmu izveden kolaž bezbrojnih internetskih klipova, zapravo idealan za popunu televizijskog programa između dvaju sportskih termina.
Naposljetku, nagradu za najbolji domaći film festivala dobio je "Laci bježi u Mađarsku" studenta ADU Davida Gaše. Ugledajući se na poetiku nijemog filma, uključujući i nadrealistička iskustva te tematizirajući djetinjstvo, Gašo uvelike baštini poetiku od kanadskog genijalca Guya Maddina, međutim uglavnom se radi o površinskom preuzimanju stila lišenom dubinskog zadiranja u bitno. No u hrvatskom kontekstu i to je više nego dobrodošao iskorak.
