U briljantnom cjelovečernjem dokumentarnom filmu ‘Hvatajući Friedmanove’ Andrewa Jareckog iz 2003. govori se o slučaju oca obitelji i njegova sina koji su optuženi za masovno seksualno zlostavljanje djece. Isprva, nijedno dijete Friedmanove nije teretilo za zločine, međutim pod pritiskom psihologa i policije, odnosno neke vrste kolektivne hipnoze, svi osim jednog promijenili su iskaze. Zašto je Friedman stariji uopće bio okrivljen? Zato što je kao evidentirani pedofil bio lak plijen antipedofilske histerije.
Najistaknutiji rad ovogodišnjeg festivala eksperimentalnog filma 25fps, ‘Demonsko’ australske autorice Pije Borg, bavi se sličnom problematikom. Niz djece tokom 1980-ih tvrdilo je da su žrtve sotonističke sekte koja ih je, želeći zarobiti ne samo njihova tijela nego i duše, zlostavljala, da bi se na kraju pokazalo da su optužbe bile lažne, odnosno plod ‘ispiranja mozga’ kojem su djecu podvrgnuli psiholozi i psihijatri, uvjeravajući ih, u kontekstu antisotonističke histerije koju su konstruirali mediji, da su bili zlostavljani. Borg je slučaj obradila spajajući izvorne arhivske vizualne i auditivne snimke te igrane, pseudodokumentarne rekonstrukcije, koristeći pritom i stilska rješenja hororske provenijencije (klizanje kamere kroz ‘sablasne’ prostore psihijatrijskog saslušavanja navodno zlostavljanih osoba može podsjetiti na Kubrickovo ‘Isijavanje’), dok dramaturški rabi metodu obrata, tj. u drugom dijelu polusatnog filma ono što se dotad činilo istinom razotkriva kao laž stvorenu djelovanjem ‘stručnjaka’ i medija. Iako ‘Demonsko’ nije vrhunsko ostvarenje, s lakoćom je odskočilo iz konkurencije ovogodišnjeg, možda nikad slabijeg 25fps-a.
Od hrvatskih radova viđenih u konkurenciji najbolji su ‘Prazni sati’ Mate Ugrina. Doduše, Ugrinova kreativna putanja doima se silaznom – ovaj domaći prvak tzv. slow movieja kratkog metra oduševio je prvim filmom ‘Mjesta u blizini’, manje sljedećim ‘U međuvremenu’, dok je najnoviji poprilično iznuđen. Naime, očitim se čini da je snimajući film o stranim radnicima koji borave u nekom hotelu na vjerojatno hrvatskoj obali ostao kratak s građom, te je stoga film zbrzao, uslijed nedostatka boljeg rješenja pretvorivši ga u minijaturu u kojoj pronađeni protagonist dobiva prostor za isticanje, ali ne i da prodiše prije nego što iz narativa jednostavno nestane. Ipak, ‘Prazni sati’ mogu osvojiti detaljima, od kojih je vjerojatno ključan onaj znakovito stavljen u sredinu filma, kadar lišen ljudi u kojem se protok vremena manifestira promjenom svjetlosti. Uostalom, svi Ugrinovi filmovi govore o praznini vremena i usamljenosti, zato im je atmosfera važnija od likova.
‘Toranj’ Silvestra Kolbasa retro je rad koji izravno preuzima poetiku filmskog strukturalizma nižući pet varijanti istog kadra snimljenog dinamičnom kamerom, svaki put sve jačim zoomom, fokusirajući se na ostakljeni Cibonin toranj i trojicu ljudi na njegovom vrhu, ne polučujući iz toga nikakvu bitnu intrigantnost. Dodatnu, ironijsko-političku dimenziju filmu je trebala dati činjenica da je u tornju bilo sjedište Todorićeva Agrokora, ali to će malo koji hrvatski gledatelj osvijestiti (jer stilizirano slovo A na vrhu nebodera kao zaštitni znak Agrokora daleko manje ljudi poznaje od slova K iz naziva Konzum), o inozemnoj publici da se i ne govori.
Treći hrvatski film u konkurenciji bio je ‘Još jedan odlazak’ Renate Poljak, pokušaj ‘prožimanja osobne odnosno kolektivne memorije i zaborava’ kroz povezivanje Titovih ‘nesvrstanih’ govora i potapanje jugoslavenskog ratnog broda ‘Vis’ kraj Brijuna. Pokušaj umjetnički ne naročito uvjerljiv, ponajprije zbog nepotrebnih, pseudopoetskih prizora lijepe djevojke zagledane u more, tj. automanirizma naslijeđenog iz autoričina prethodnog rada ‘Partenza’.
