John Cassavetes kronološki nije bio prvi američki nezavisni autor, nije snimio ni prvi nezavisni dugometražni igrani film, čak nije bio prvi koji je stvorio nezavisni opus dugometražnih igranih filmova. Pa ipak, nazivaju ga ocem američkog nezavisnog filma, što jest mistifikacija, nastala vjerojatno i zbog njegove (glumačke) popularnosti i zbog mogućnosti usporedbe s Orsonom Wellesom (u doba kad je to bila rijetkost obojica su bili istaknuti glumci i režiseri te ulagali glumačke honorare u vlastite autorske projekte), ali bez obzira na sve, ta mistifikacija nije posve bezrazložna. Cassavetes ipak jest bio među pionirima dugometražne igrane nezavisne produkcije, sustavno je pisao i režirao filmove kroz tri desetljeća i, najvažnije, stvorio je opus s čijom se kvalitetom opus nijednog drugog nezavisnog autora cjelovečernjih igranih filmova u Americi tog vremena nije mogao usporediti. U vrijeme kad on zaključuje svoj rad, sredinom osamdesetih, tek počinje stasati i stjecati afirmaciju val novih indie autora (Jarmusch, braća Coen i drugi) koji će američku nezavisnu produkciju učiniti svjetskim fenomenom.
Izrastao pod načelnim utjecajem talijanskog neorealizma, dijeleći ideale cinema verité i direct cinema za što izravnijim i radikalnijim zahvaćanjem stvarnosti, Cassavetes je potkraj pedesetih snimio (s kamerom iz ruke i naturščicima) svoj debi ‘Sjene’, epizodičan prikaz tzv. nedogađajnog života nekolicine mladih ljudi u New Yorku koje će protresti drama suočavanja s rasnim predrasudama na najintimnijem, ljubavnom planu. Svojevrsni spoj beat književnosti, jazz improvizacija, egzistencijalizma i suptilne društvene kritike, ‘Sjene’ su predstavile svog autora kao ambicioznog stvaratelja zainteresiranog iskazati suvremeno egzistencijalno stanje putem odgovarajuće umjetničke forme, koju je možda najbolje nazvati modernističkim realizmom. Odmah je zamijećen u Hollywoodu, gdje je početkom šezdesetih dobio priliku realizirati projekt ‘Zakasnjeli blues’ koji je sunapisao, producirao i režirao kao inteligentan kompromis između holivudskih konvencija i njihova iznevjeravanja (priča o beskompromisnom jazz muzičaru koji s vremenom izgubi ideale i ‘proda se’, da bi se u otvorenoj završnici donekle iskupio), no već u sljedećem holivudskom radu, ‘Dijete čeka’ (1963), tada rijetkoj obradi problematike odgoja djece s poteškoćama u razvoju, sveden je na najamnog režisera. Usprkos tome, riječ je o dojmljivom ostvarenju snimljenom sa stvarnom djecom s posebnim potrebama, koje je međutim ispalo suviše didaktično i nedovoljno oporo za Cassavetesov ukus. Stoga se vraća nezavisnim korijenima i realizira jedan od svojih kapitalnih radova, ‘Lica’ (1968), studiju braka i ljubavi u kojoj se fascinantna vizualna ekspresivnost nadmeće s intenzivnom glumačkom izražajnošću. Od tada bavljenje naglašeno ekscentričnim karakterima i eksplicitno istraživanje njihove nutrine postaje njegovim središnjim interesom, koji ostvaruje u suradnji sa sjajnim glumcima ‘metodičarima’ (njegova supruga Gena Rowlands, Seymour Cassel, Peter Falk, Ben Gazzara), nikad ne odustajući od nekonvencionalnog pristupa naraciji i vizualne ekspresivnosti. Vrhunci njegova opusa postaju ‘Žena pod utjecajem’ (1974) i ‘Premijera’ (1977), fascinantni filmovi ‘neurotične’ forme s neurotičnim protagonistima, a vrlo je dojmljivo i njegovo ultrarealističko i nekonvencionalno okušavanje u žanru krimića, ‘Ubojstvo kineskog kladioničara’ (1976).
Sve te naslove, zapravo kompletan Cassavetesov opus s izuzetkom njegove posljednje, ionako najamničke režije ‘Velika nevolja’ (1986), imali smo priliku vidjeti prošlog tjedna u kinu Tuškanac, i nema sumnje da je kompletna retrospektiva autora takvog značaja jedan od filmskih događaja godine u Hrvatskoj.
