Pojedinci utječu na ukupnu sliku, i s hrvatske i srpske strane, ali to tko god je normalan osuđuje – sažeo je jedan od sudionika istraživanja o životu mladih Srba u Hrvatskoj, a to mišljenje s njim dijeli i ostalih 25 sudionika istraživanja iz Rijeke, Donjeg Lapca, Pakraca, Belog Manastira, Knina i Petrinje. Zbog takvih pojedinaca su mladi Srbi u nekim mjestima izloženi maltretiranju vršnjaka, a oni koji traže posao susreću se s otvorenom diskriminacijom. Ipak, među sudionicima je prevladavao stav da su to rijetke iznimke, da se velika većina Hrvata i Srba druži bez problema i da su mladi ljudi puno manje opterećeni posljedicama rata u odnosu na starije generacije. Problemi koji ih mnogo više muče druge su prirode, a svode se na teško zapošljavanje i manjak osnovnih kulturnih i drugih sadržaja, odnosno na činjenicu da velik dio Srba živi u ekonomski zaostalim dijelovima države.

 

Gradovi duhova i penzionera

Razgovore o kvaliteti života otvorili smo pitanjima usmjerenima na ponudu kulturnih aktivnosti i mjesta za večernje izlaske. Nakon Rijeke, u kojoj su svi sudionici izrazili zadovoljstvo ponudom sadržaja i bili složni u stavu da mladima ne fali ničega, sudionici iz Knina iskazali su relativno najveće zadovoljstvo ponudom mjesta za večernje izlaske, ali su se požalili na manjak kino dvorane, hotela, plesnog centra, tiskare i lokalnih novina. U ostalim mjestima, očekivano, nezadovoljstvo je bilo puno veće. Sudionik iz Donjeg Lapca rekao je da nema nikakve ponude, osim sportskog društva koje je mladima omogućilo korištenje sportske dvorane: "Ostalo, jako slabo, priroda, šetnje, planinarenje i to je to."

Problem za kvalitetu života mladih nije u nedostatku sadržaja, nego u nedostatku ljudi. Sudionik iz Donjeg Lapca je rekao: "Najveći problem je što nema ljudi da se uopće održavaju aktivnosti"

Slične iskaze dale su sudionice petrinjske grupe: "Sadržaja bi definitivno trebalo. Nekad stvarno kad šetam vikendom, mrtvilo, žive duše ne vidim. Ni kino nemamo, nema ni u Sisku. Nekad bi tako otišla na neki film, ili u pozorište, a nema. Moramo ići u Zagreb da gledamo nešto." U Pakracu su navodili da fali diskoteka, tržnih centara, a u svim manjim mjestima sudionici su se žalili na lošu povezanost javnim prijevozom i rijetke autobusne linije do većih gradova. To je poseban problem za izlaske vikendom, kada mladi moraju u vlastitoj organizaciji odlaziti, na primjer iz Pakraca u Daruvar, iz Donjeg Lapca u Bihać ili iz Petrinje u Kostajnicu. "Bez auta si niko i ništa", poentirala je sudionica iz Petrinje.

Međutim, razgovori o tome kojih kulturnih sadržaja fali uglavnom bi se brzo iscrpili, jer su sudionici na svim lokacijama osim Rijeke imali potrebu naglasiti ključnu stvar – da problem za kvalitetu života mladih nije u nedostatku sadržaja, nego u nedostatku ljudi. Sudionik iz Donjeg Lapca ovako je to sročio: "Najveći problem je što nema ljudi da se održavaju uopće aktivnosti. U principu, specificirati koje aktivnosti mislim da i nije bitno, jer nama je u biti bitno samo da se družimo, da nešto radimo zajedno." Sudionik iz Belog Manastira svoj je grad prozvao "gradom duhova i penzionera". Istu poruku čuli smo i u Pakracu: "Nedostaje mladih i to je glavni problem. Džabe i sadržaj, da bude ne znam kakav, kad nema mladih. Prvo se to treba promijeniti... Ali to je problem u cijeloj Hrvatskoj." Sudionik iz Belog Manastira živopisno je precizirao mjesta u Hrvatskoj u kojima je to po njegovom mišljenju veći, odnosno manji problem: "Tamo gdje je turizam, ide odlično, ali kad zađete u unutrašnjost, krenite autoputom, do Zagreba je plač. Imate Baniju, Kordun – plač. Kad dođete u Rijeku, Istru, tačno se vidi napredak. Uzmite Dalmaciju i uzmite Zagoru. Dalmacija je fantazija kad se približite moru, ali približite se Velebitu, Dinari, to su bake i djedovi po selima u Zagori."

Raspored srpskog stanovništva po županijama (Autori: Dora Levačić i Ivica Družak/FINALIZACIJA)

Propuštene prilike

Indikatori prosperiteta po županijama otprilike stoje iza podjele našeg sudionika na dijelove koji su "plač" i "fantazija", pa se tako Grad Zagreb, Zagrebačka, Međimurska, Varaždinska, Splitsko-dalmatinska i Istarska županija ističu najnižom stopom nezaposlenosti i najvišim plaćama, dok se na suprotnom kraju nalaze Vukovarsko-srijemska, Virovitičko-podravska, Sisačko-moslavačka, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija s najvišom nezaposlenošću i najnižim plaćama. Jasno je da u apsolutnim brojkama ima puno više hrvatskog stanovništva u svim, pa tako i ekonomski zaostalim županijama, ali raspored srpskog i hrvatskog stanovništva prema županijama pokazuje da Srbi puno češće žive u dijelovima države koje obilježavaju depopulacija i ekonomska zaostalost.

Graf "Raspored srpskog stanovništva po županijama", temeljen na podacima posljednjeg popisa stanovništva provedenog 2021., pokazuje da najveći broj Srba živi u Vukovarsko-srijemskoj županiji (15,6 %), Osječko-baranjskoj (12,5 %), Sisačko-moslavačkoj (9,8 %), Gradu Zagrebu (9,7 %), Primorsko-goranskoj županiji (8,4 %), Karlovačkoj (7 %) i Šibensko-kninskoj (6,5 %).

Graf "Raspored hrvatskog stanovništva po županijama" pokazuje da najveći dio Hrvata živi u Gradu Zagrebu (20,2 %), Splitsko-dalmatinskoj županiji (11,6 %), Zagrebačkoj (8,17 %), Primorsko-goranskoj (6,6 %), Osječko-baranjskoj (6,4 %) i Varaždinskoj županiji (4,4 %). Usporedba ovih podataka daje važan kontekst za iskaze sudionika istraživanja o problemima mladih u njihovim mjestima, jer svi ti problemi u puno većoj mjeri pogađaju srpsku manjinu. Srbi su češće naseljeni u županijama pogođenima depopulacijom u odnosu na Hrvate, kao i u županijama koje smo prema razini nezaposlenosti i visini prosječne plaće svrstali među najmanje razvijene. Primjera radi, u Gradu Zagrebu kao najprosperitetnijoj županiji po svim indikatorima živi svaki peti Hrvat i tek svaki deseti Srbin, dok u Vukovarsko-srijemskoj županiji kao jednoj od najmanje prosperitetnih živi svaki šesti Srbin i tek svaki trideseti Hrvat.

Nakon raspada Jugoslavije u krajevima u kojima živi većina srpskog stanovništva produbio se trend ekonomskog zaostajanja za ostatkom države, a prema mišljenju sudionika istraživanja iz Donjeg Lapca i Knina, propuštena je i prilika da se zadrži mlađe ljude koji su nakon pridruženja Hrvatske Europskoj uniji počeli masovno odlaziti u druge države: "U tom periodu kad su ljudi krenuli odlaziti iz Lapca, tad je trebalo nešto napraviti, sad je puno teže. Tad kad se vidjelo, tad je trebalo, da se zaustavi. A sad je već ono, malo kasno...", rekla je jedna sudionica. Sudionik iz Knina je podijelio slično mišljenje: "Ja mislim da je problem od starta kriva vlast koja je dugo godina vodila Knin. Knin je sad nedavno procvjetao, ja mislim da se u tom razdoblju prethodne vlasti Knin urušio, jer on ima stvarno potencijala, i okolica Knina i Knin, bar za turizam. Ali to je sada neka druga priča, mislim da se razvija, ali ne toliko puno, nažalost. Sad se razvija kad nema ljudi, doduše puževim korakom, ali kad je bilo ljudi, e onda je to trebalo."

Raspored hrvatskog stanovništva po županijama (Autori: Dora Levačić i Ivica Družak/FINALIZACIJA)

Posao na prvom mjestu

Na pitanje što bi rekli kada bi ih gradonačelnici pozvali da iznesu ideje kako učiniti život za mlade boljim, sudionici istraživanja (osim onih u Rijeci) bili su složni u tome da je glavna stvar osigurati više radnih mjesta. Riječima sudionika iz Pakraca: "To je osnovno da bi onda sav ovaj sadržaj drugi... imao smisla. A ovako kad nema mladih jer nema radnih mjesta, onda ništa to ni ne vrijedi." Sudionici iz Knina, Petrinje, Pakraca i Belog Manastira naveli su i poseban problem nedostatka radnih mjesta u struci za visokoobrazovane, zbog čega njihovi brojni poznanici odlaze raditi sezonske poslove izvan struke.

Sudionica iz Donjeg Lapca spomenula je i nedostatak dječjeg vrtića kao važan faktor koji utječe na kvalitetu života: "Mislim da vrtić bi bio korisniji, roditeljima koji rade naravno, ali i samoj toj djeci. Stekli bi tu naviku, družili bi se, bilo bi im puno lakše kad krenu u školu. Već se sad vidi kako ima predškolska, već se tu osjeti razlika između djece koja idu u tu predškolsku i koja ne idu. Ima djece sa sela koja se nikad nisu družila s drugom djecom, i to kad dođu u prvi razred, to je kao dijete da je s Marsa palo, ne zna uopće komunicirati sa svojim školskim prijateljima. A uostalom, bilo bi i radnih mjesta i sve se to tako veže jedno s drugim." Istu stvar navele su sudionice istraživanja iz Petrinje: "Što se tiče vrtića, to je loše, čak sam i ja imala ideju da otvorim nešto za čuvanje dece." Ono što muči sudionike iz Donjeg Lapca je i samo zasnivanje obitelji. Riječima jednoga od njih: "Problem je i zasnovat' obitelji, jer nas nema puno, a dosta nas je rodbinski vezano, pa sad zavisi hoće li partner doći ovdje ili neće. Za to smo vezani."

U Rijeci su sudionici bili zadovoljni gotovo svime, ali gradonačelniku bi poručili da je potrebna veća financijska i medijska podrška manjinskim događanjima. "Nema tolike podrške od strane grada, županije. Trebala bi biti malo veća medijska popraćenost dešavanja, pošto se dešava to da kada bilo koja manjina ima neku svoju manifestaciju, to ostaje u okvirima te manjine i ne ide dalje", izjavila je jedna sudionica, a druga je dala primjer Dana srpske kulture u Rijeci: "To nije uopće medijski popraćeno baš i apsolutno nema nikakvih komentara."

U Rijeci se ne žale na kulturnu ponudu, a i ponovo je otvoren klub Palach (Foto: Sandro Lendler)

Razlozi za ostanak

Kada se na okup stave svi problemi koje su sudionici istraživanja naveli, ne iznenađuje da je bilo žustrih odgovora "ne" na pitanje vide li se u budućnosti u svom mjestu. Kao razlog se, očekivano, navodio manjak radnih mjesta i činjenica da nisu spremni raditi poslove izvan struke ili žrtvovati karijeru zbog te odluke. Riječima jedne sudionice iz Pakraca: "Meni se sviđa u Hrvatskoj, lijepo mi je, voljela bih ovdje ostati, ali u Zagrebu, sigurno. Ja bih se mogla zaposliti i u Pakracu, ali ne bih mogla napredovati. Šta vrijedi kad ja mogu dobit tu jednu poziciju i nema više napredovanja i to je to. A ipak mi je cilj u životu nešto više postići." Da mnogima nije samo visina plaće motiv za odlazak u veće gradove ili u inozemstvo, pokazuje i primjer koji su naveli sudionici kninske fokus grupe: "Evo nedavno je jedan doktor otišao odavde u Švedsku, on kaže da je prvih mjesec dana osjećao nostalgiju, otad više ne. On tamo primi dva-tri puta veću plaću, ali primi i puno manje pacijenata, to je isto neki segment. Kvaliteta posla i mogućnost profesionalnog napredovanja, izgradnje." Iako je među sudionicima istraživanja bilo i onih koji su ranije već otišli radi posla u neki veći grad u Hrvatskoj ili u Njemačku, pa se nakon toga odlučili vratiti, i oni su navodili da su u manjini i da mnogi njihovi vršnjaci tako ne razmišljaju. "Ja planiram ostati zasad i za pet ili deset godina mislim da će biti isto, iako moji vršnjaci ne gledaju svi tako, još iz osnovne i srednje škole svi su se nekako razgranali. Ja baš mislim da trebamo gledati da se svi držimo zajedno i da ostajemo u manjim sredinama", rekao je sudionik iz Knina, a druga sudionica podijelila je slično iskustvo: "Puno mojih prijatelja iz škole, njih oko polovice je otišlo u Njemačku i Austriju, a puno ovih koji su na faksu govore da samo čekaju da završe faks da odu."

U našem uzorku ipak prevladavaju oni koji usprkos svim problemima žele ostati u svojim mjestima. To je vjerojatno posljedica toga što je većina sudionika istraživanja zaposlena, a ne odraz načina na koji većina mladih u tim mjestima razmišlja – što je jasno s obzirom na veliki broj onih koji su se posljednjih desetljeća već odselili. Bez obzira na to nalazili se u manjini ili većini, sudionici istraživanja koji su iskazali stav da ne žele otići iz svojih mjesta ponudili su zanimljive uvide u motivaciju za takvu odluku. Uglavnom su navodili da žele ostati živjeti u svojim mjestima jer im je važno biti blizu obitelji i prijatelja, i "biti svoj na svome", ali želju za ostankom često je pratila i skepsa oko toga hoće li to biti moguće. "Najviše ovisi o tome hoće li bit' više ljudi ili još manje ljudi", rekao je jedan sudionik iz Donjeg Lapca, drugi se nadovezao u blago optimističnom tonu: "Ako bude još manje ljudi, ne znam, nema smisla. Ali ne mora značit, bez obzira što izgleda tako sad...", a treća sudionica u tome je bila odlučnija: "Ja sam isto optimistična. Da, OK, odlaze sad ljudi, ali ja mislim da će doći vrijeme kad će dolaziti ljudi, vraćati se nazad. Pogotovo ako se pokrene neka turistička priča ovdje, mislim da će to biti dodatan plus i da će se dosta ljudi vratiti, doseliti." Želju za ostankom jedna je sudionica iz Petrinje također pokušala "opravdati" nadom u budući razvoj Petrinje: "Ja se vidim tu. Ja mislim da bi nekad u budućnosti to mogao biti lijep gradić", ali ubrzo je malo posustala: "Ali njima je trebalo dvadeset godina da nabace glavnu prometnicu, tu štekaju. Te ceste, to se sad gradi, pa odjedanput nema materijala, pa se onda stane, i onda tako stoji."

Od svih kino dvorana, koncerata i drugih događanja i prilika koje nude veći gradovi, onima koji žele ostati puno je važnije biti u krugu bliskih ljudi, a život u metropolama im jednostavno nije privlačan. Riječima jedne sudionice: "Uf, ja to ne bi mogla, ta Njemačka, ne bi nikad. Ne bi ni tako u nekom ogromnom gradu mogla živjeti, ma ne bi ja išla iz Petrinje."

Uz najavu idućeg teksta u kojem ćemo izvijestiti o stavovima mladih Srba o politici, ovaj ćemo zaključiti najbitnijim razlozima za ostanak koje je navelo dvoje mladih Srba u Kninu – onima poetske prirode. "Ja sam ovdje cijeli svoj život, otišao sam u veći grad i vrlo brzo sam odlučio da ću se vratiti. Tamo sam se mogao zaposliti, ali ovdje... Možda nekome to nije lijepo, ali meni je to, ovaj kraj mi je u srcu", rekao je sudionik istraživanja i inspirirao kolegicu da se oslobodi: "Ma mene veže ovaj čisti zrak!"

(Nastavlja se)

 

Prvi dio istraživačkog izvještaja "Mladi Srbi u Hrvatskoj" pročitajte na ovom linku.