Koliko se god političke partije upinjale da proslave nedavno objavljene rezultate Popisa stanovništva u Crnoj Gori, to nijednoj nije pošlo za rukom. Država sa izbrojanih 623.633 stanovnika dobila je obavijest da tone u duboku demografsku starost, što ne uliva nadu u ekonomski rast. Ono što su političke grupe sponzorisale, naročito srpska i bošnjačka, dogodilo se: stožerni nacionalni šavovi blago su se pomjerili u njihovu korist, dok je broj Crnogoraca pao sa 45 na 41 odsto. Ali u zemlji u kojoj domaćin usred zdravice zna promijeniti nacionalnost, to i nije vijest koja bi nekog iznenadila.
Makar su beogradski tabloidi pozdravili rast srpskog nacionalnog bića sa 29 odsto iz 2011. na sadašnjih 33 odsto, trobojke se nisu zavijorile, a građani nisu formirali kolone automobila koje obično prate pobjede srpskih sportista i stranaka. To je popisnom procesu dalo dozu otmenosti, iako je politika bila umiješana preko svake mjere i evropskog običaja, toliko da je premijer prisustvovao objavi rezultata.
Ako je neko pomislilo da će novi brojevi Crnoj Gori donijeti katarzu, prevario se. Osim rečenog starosnog alarma koji javlja raseljavanje i bijelu kugu, nacionalne poente su mahom izostale, sa izuzetkom nekoliko priprostih izjava, poput one Bošnjačke stranke koja 9,5 odsto Bošnjaka vidi kao "dokaz svoje ispravne politike". Ulične reklame kojima su srpske nevladine organizacije bliske crkvi pozivale na "vjeru prađedovsku", a bošnjačke na islam i bosanski jezik, odavno su sastrugane, te se ovih dana nad Crnom Gorom nadvila sjenka očekivanih rezultata. U prevodu, ono što je vlast Mila Đukanovića prije 13 godina namakla čvrstom rukom i državnom komandom, tih nekoliko procenata, sad se vratilo drugoj strani pod pritiskom SPC-a i Vučićevih lojalista koji su se u međuvremenu domogli vlasti.
Raznolikost identiteta se uspijeva postaviti kao problem, po uzoru na bosanski model, koji crnogorskoj strani služi kao strašilo, a srpskoj kao inspiracija. Država bez većinskog naroda tako postaje bauk
Popis je ovjerio promjenu kvantiteta, ali ostaje pitanje događa li se promjena kvaliteta unutar srpskog i crnogorskog nacionalnog klinča. Riječ je o slavnoj osovinskoj podjeli koja u Crnoj Gori nerijetko ide posred porodica, groblja, imanja, i koja proizvodi jedan krajnje anahron i zatucan politički sadržaj. Mogući problem za budućnost zemlje je programiranje Srba iz Crne Gore kao posebnog entiteta koji ne naliči prototipu brkatih gorštaka iz vremena Momira Bulatovića koji su snažno isticali crnogorski pol svog dualnog osjećaja. Naročito je to primjetno na sjeveru zemlje, u Pljevljima ili Beranama, gdje kompanije iz Srbije rutinski dobijaju poslove gradnje na natječajima, a Vučićevi izaslanici sve jače nastupaju sa tezom o srpskom narodu koji se geografski obreo u Crnoj Gori za koju ga veže državni usud, više nego emotivna predaja.
Internet je poništio najveću ljepotu i nevolju Crne Gore, njen reljef, koji ju je kroz istoriju očuvao kao samostalnu cjelinu sa osobenim manama i vrlinama. Obilje online sadržaja bez problema nadire iz Beograda po horizontali, putem paramedija, tabloida i društvenih mreža, te gura staru podjelu u smjeru stvaranja sasvim odvojene nacionalne grupe Srba. Relativni uspjeh tog narativa na Popisu odgovara desnim pragmaticima poput Andrije Mandića da hladno skiciraju novi identitet, neku vrstu zasebnog srpskog bića čija se volja nepogrešivo rađa u Beogradu. Kako je to moguće, pitaju se stranci. Zašto je 1981. u Crnoj Gori bilo 3,3 odsto Srba, 1991. oko devet odsto, da bi na naredna tri popisa ta brojka kružila oko trećine.
Treba reći da takva podvojenost Crnoj Gori nije uvijek donijela zlo, ako se sjetimo da je posljednji put kad se "pravoslavna većina" osjećala homogeno Crna Gora krenula na Dubrovnik. Mitomanska opijenost srpstvom XIX. vijeka na kojoj su lokani vladari gradili svoju poeziju (Njegoš) i svoju ambiciju (kralj Nikola) nije preživjela svjetske ratove, ali je vaskrsla devedesetih u degenerisanom obliku koji se danas vodi kao franšiza tzv. srpskog sveta. Ništa dostatno ta politička struja nije ponudila na referendumu, osim ocvale romantike koja je bila osuđena na propast. Zato se od crnogorske strane očekivalo mnogo više, da će na temelju antiratnog aktivizma i otpora devedesetih emancipovati društvo u pravcu građanske norme propisane Ustavom. To nije isključivalo etničke posebnosti, ali je predviđalo crnogorski identitet kao krovni osjećaj pripadnosti, u kome su svi dobrodošli bez obzira na vjeru ili porijeklo.
Đukanović je tu ideju kidnapovao, filovao je partijskim steroidom, ulagao u manjinske komplekse, naročito nesposobne srpske opozicije koja mu je bila idealna vreća za sparing. Na tom putu DPS je gušio sve građanske takmace, proganjao medije, pa se umjesto društvenog jedinstva primila nekakva novocrnogorska kastinska logika zasnovana na golom interesu i karikaturi patriotizma. U proizvodnji sve težeg nacionalnog šunda namjesto ekonomske pravde, Đukanović se na kraju preigrao i izgubio vlast na talasima srpskog nacionalizma nove generacije japija drilovanih od crkve, a školovanih na zapadu. Možda se bivšem vođi desilo ono što ovaj Popis pokazuje – starenje države, starenje dogme da Crna Gora može napredovati kao društvo sa tolikim teretom podjela.
A kakvo je to crnogorsko društvo, teško je sažeti. Od referenduma 2006. građani su u više navrata pokazali zrelost političke participacije koja partijskim vrhuškama hronično nedostaje. Ovog puta je na primjer skoro duplo porastao broj ateista, doduše na skromnih 2,3 odsto, ali to može biti početak trenda i znak pobune protiv klerikalizacije i političkih zloupotreba SPC-a. Jači ili slabiji građanski odgovor nacionalizmu i vjerskom fanatizmu je pravilo u Crnoj Gori, iako se u ovim danima narodnog prebrojavanja to mora reći ispod glasa. Raznolikost identiteta se uspijeva postaviti kao problem, po uzoru na bosanski model, koji crnogorskoj strani služi kao strašilo, a srpskoj kao inspiracija. Država bez većinskog naroda tako postaje bauk. Na strahu od srpskog bauka, dugo je vozio DPS, pa je dobrim dijelom i formirao idealnog protivnika u desnom nacionalizmu Andrije Mandića koji je dogurao do predsjednika Skupštine.
Navodni centar političkog spektra je ideološki nepismen, mlad i sam sebi nejasan, oličen u ekonomskim populistima Milojku Spajiću i Jakovu Milatoviću, premijeru i predsjedniku koji su u međuvremenu uspjeli da se posvađaju i prospu dobar dio glasova. Od njih dvojice će se tražiti da srpski jezik pretvore u službeni, jer ga govori najviše građana Crne Gore, 43 odsto, što opet nije željena polovina koja bi stvar konačno zakucala. Rješenje da srpski i crnogorski jezik koji govori 36 odsto građana budu ravnopravni, mogućnost je koju političari već pominju kao kompromis. Kako god se odigralo u trgovini koja slijedi, slika života pod jednim crnogorskim krovnim identitetom sve je dalja, a upozorenja da Crna Gora etnički mutira u nešto opako nisu za podcijeniti. Najavljeno mijenjanje Zakona o dvojnom državljanstvu koje se vidi kao pokušaj Vučićeve vlasti da prelije glasače iz Srbije, čak je i Evropska komisija ocijenila kao opasnu igru. U zemlji u kojoj par stotina može prelomiti rezultat izbora, takvi su zahvati rizik, naročito ako se sumnja da dolaze od maničnog komšije.
Nepovjerenje u političke procese u Crnoj Gori je toliko da se punih deset mjeseci čekalo na rezultate Popisa. Najzad su oglašeni statistički podaci koje niko ne osporava. Oni kojima je čaša do pola puna u tome vide demokratski domet, oni kojima je čaša do pola prazna već piju za dušu građanske države koja se gubi u krizi identiteta.
