Sve se češće može čuti, a i pročitati, da je Jugoslavija zemlja paradoksa. U prilog toj tvrdnji ide i ova novinska priča: "Mlada smo država, rada nam treba na svim stranama, a mi imamo mnoštvo neuposlenih. Bogata smo zemlja, imamo hljeba i za izvoz, a u isto vrijeme imamo toliko mnogo gladnoga svijeta. Imamo mnogo univerza, svu silu srednjih zavoda i gimnazija, hiperprodukciju inteligencije, a preko 80 posto nepismenih.
Nedavni događaji u pučkoj kuhinji na zagrebačkom Tuškancu, u koju je nezaposleno radništvo moralo da provali da nešto pojede, potpun je naš novi paradoks. Ovakve pojave, kojih nije malo kod nas, samo dokazuju da oni koji uzeše vodstvo države u svoje ruke, ne vode je umom i programom, nego zaprašenim birokratskim aparatom bez života.
Samu ideju osnivanja fonda za pomoć nezaposlenima mogao je da smisli samo naš birokratizam, jer je uvjeren da se ovo važno pitanje može rješavati milostinjom i škrtom pomoći gladnima. A milostinja je uvijek bila i ostat će najtraljaviji i najnemoralniji izvor ljudske egzistencije…
I zato provala u pučku kuhinju na Tuškancu nije ništa drugo nego poziv na bunt, a ako sve krene krivim smjerom – glad i nerad lako mogu dovesti i do zločina. Dakle, nezaposlenost se ne rješava milosrđem, već organizacijom i radnim programima onih koji vode državu…" kaže se uz ostalo u tekstu.
Nigdje književnici ne žive u težim uvjetima kao što je to slučaj u Jugoslaviji. Novine upozoravaju da ih društvo i država cijeni samo onda kad ih trebaju.
A zatim podsjećaju: "Tuberkuloza, kao bolest sirotinje, pokosila je mnoge i u našoj literaturi. Petar Kočić, Vladimir Vidrić, Milutin Bojić, Josip Kozarac, Vladislav Petković-Dis, Janko Polić-Kamov, Branko Radičević, Ulderiko Donadini, Petar Petrović-Njegoš, Kosta Trifković, Jovan Sterija Popović, Laza Lazarević, Vojislav Ilić, Janko Veselinović, Luka Botić, Svetozar Ćorović i mnogi drugi umrli su zbog teškog materijalnog položaja jer ih je država – kako smo već rekli – trebala samo onda kad su joj koristili.
Umirali su baš u onim godinama kad se stvaraju najveća djela… Poštovanje države stječe se kulturom, a ne bankama i topovima. Sima Matavulj je dobro primijetio da smo mi snaga bez očiju…" zaključuju novine.
Imao je više imena, ali se najčešće govorio da se zove – Leonid Maršal. Bio je i mornar, i pustolov, i lopov, i lažni kuhar, i ženidbeni varalica… Putovao je po Egiptu, Palestini, Italiji, Jugoslaviji i drugim zemljama, a u Egiptu je čak u jednom trenutku rukovodio timom od 30 kuhara u jednom tamošnjem otmjenom hotelu. Prozreli su ga tek kad su vidjeli da uopće ne zna kuhati.
Pobjegao je prije nego što ga je uhapsila egipatska policija i – našao se u Beogradu. Kao kuhar se zaposlio u hotelu "Srpski kralj", ali je – po već prokušanom receptu – izbjegavao pripremati hranu. Iz tog se hotela premjestio u – englesko poslanstvo, također sa zvanjem kuhara. Beogradska policija ga je uhapsila, jer ga je u međuvremenu razotkrila guvernanta iz poslanstva, nakon što joj je lažno obećao da će je – oženiti!
