Kustoski kolektiv BLOK, koji sačinjavaju Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković, sam sebe opisuje kao onaj koji djeluje na razmeđi između umjetnosti, urbanog istraživanja i političkog aktivizma. Svojim projektima djeluju u kontinuitetu od 2001., a zadnje dvije godine vode i BAZU, prostor za produkciju suvremene umjetnosti, edukaciju i aktivizam. O dva projekta kolektiva i značenju njihove smeštenosti u zagrebački kvart Trešnjevku razgovoramo s Vesnom Vuković, jednom od članica.
Kustoski kolektiv BLOK djeluje već dugi niz godina. Ono što se u međuvremenu promijenilo je da je fokus prije mogao biti samo na projektima, poput UrbanFestivala, a sada imate svoj prostor, BAZU na zagrebačkoj Trešnjevci. Koja je razlika?
Nakon petnaest godina djelovanja u javnim prostorima u kojima smo producirali brojne društveno angažirane umjetničke projekte intervencionističkog tipa uselili smo se u prostor u državnom vlasništvu u ulici Božidara Adžije. Kao temu svog trogodišnjeg umjetničkog programa, pod nazivom ‘Umjetnici za kvart’, odabrali smo stanovanje. Najprije, kao goruću društvenu temu. S druge strane, sama Trešnjevka kao lokacija je iznimno zanimljiva, zato što ona čuva prostorne otiske razvoja grada. Od međuratnih radničkih gradnji slabe kvalitete, preko kolektivnog stanovanja s pratećom infrastrukturom u okvirima socijalističkog projekta do današnjeg tzv. divljeg urbanizma, koje obilježava tržišni diktat, a koji užurbano mijenja organizaciju naselja.
Čitava kulturna politika ide u smjeru uspostavljanja tržišta, kao nekog navodno neutralnog mjesta, gdje će se konačno uspostaviti ravnopravno natjecanje i slobodno izražavanje. Ideologemi ‘pluraliteta’, ‘slobode’, ‘uključivosti’, ‘raznolikosti’ tu dobivaju svoj konačni smisao
Svoj projekt o poznatoj grupi Zemlja napravili ste kao ‘analizu slučaja’ i naslovili ‘Problem umjetnosti kolektiva’. Što ste htjeli napraviti drugačije od dosadašnjih pristupa toj grupi?
Zemlju smo kao specifičnu, kolektivnu umjetničku praksu stavile u njezin širi društveno-politički kontekst. Taj kolektivistički program Zemlje, udruženja slikara, kipara i arhitekata, usmjeren je protiv buržoaskog individualizma, a otkriva se u njihovim radnim procedurama: redovitim sastancima uz zapisnike i obavezno prakticiranje kritike i samokritike. Već na prvoj, konstituirajućoj sjednici postavljeno je pitanje: da li da se izlaže potpuno anonimno, bez potpisivanja, što je dosta radikalno za to vrijeme. S druge strane, i još važnije, osim kolektivističke proizvodnje, zemljaški program ističe proizvodnju za kolektiv. Znači, umjetnost koja se obraća najširim slojevima, onim isključenim iz ‘kulturne razmjene’, a ne isključivo posjetiocima salona, mada izlažu u tada najreprezentativnijim izložbenim prostorima, te umjetnost koja, kako u programu ističu, odražava sredinu u kojoj nastaje i odgovara njezinim potrebama.
Činjenica da je Zemlja bila čvrsta i ozbiljna organizacija često se potpuno zanemaruje. Također, do danas nemamo njezinu historizaciju, a 2019. će biti 90-godišnjica njenog osnutka. Postoje, naravno, monografije pojedinih umjetnika, članova. A historija Zemlje je kompleksna i odražava kompleksnu dinamiku toga vremena, kako na umjetničkom, tako i na političkom planu. Zanimljiva je jer na njoj možemo čitati kako se politički sukobi prelijevaju u umetničko polje, kao u slučaju sukoba na ljevici.
Iz razloga što su zemljaši tada još bili živući, a njihovi međusobni odnosi komplicirani, u Jugoslaviji se nije duboko ušlo u tu problematiku i fenomen Zemlje ostao je na neki način prešućen. Pa i danas, kad se govori npr. o Exatu 51, ‘integralnom estetskom programu’ itd., zanemaruje se činjenica da je on imao svoje idejne prethodnike u Zemlji. Nadalje, njihov rad sa seljacima i radnicima, koji su kao gosti izlagali na izložbama Zemlje, zanemaruje se i kad se govori o ‘čudu naive’. Hlebinska slikarska seljačka škola i slikarski kružok u Sindikatu grafičara, koje je vodio Krsto Hegedušić, nisu bile samo gesta demokratizacije umjetničkog pogona i estetske revolucionarnosti, nego i oblik političkog djelovanja. Naime, to je vrijeme diktature u kojem je politički rad bio moguć samo u ilegali i vrijeme u kojem umjetnost preuzima funkcije koje joj nisu ‘prirodne’, prvenstveno mislim na funkciju direktne političke akcije. Dosta zemljaša, to se može saznati proučavajući arhive, bili su aktivni članovi Komunističke partije i oni u vrijeme njezine zabrane djeluju na taj način.
Dakle, istraživale smo Zemlju u tim njenim organizacijskim dimenzijama, vezama s Komunističkom partijom i radničkim pokretom međuratnog razdoblja, a na izložbi u prosincu 2016. u BAZI istaknuli smo dvije njihove izložbe koje su se bavile odnosom sela i grada. One prate razvoj Zagreba nakon neuspjele agrarne reforme, raspada ostataka feudalnih odnosa na selu, fenomene valova urbanizacije, industrijalizacije i proleterskog života u uvjetima kapitalističke krize.
Stanovanje je postalo roba
Figura radnika-seljaka bila je takoreći do nedavno glavna sociološka kategorija u nas.
Radna grupa Zagreb, kao njihov gost, na četvrtoj izložbi Zemlje 1932. g. donosi prikaz života na zagrebačkoj periferiji. A to je prikaz radničkih slamova, života u barakama, sklepanih od dasaka, kartona i limova. Fotodokumentacija Antituberkuloznog dispanzera povezuje te loše stambene prilike radnika s visokom stopom smrtnosti od tuberkuloze.
Taj svijet postojao je, u različitom intenzitetu, baš na Trešnjevci još do 60-ih godina prošloga stoljeća. Mnogo širi socijalni i organizacijski, društveni i politički fenomeni kondenziraju se u nas u konflikte koji onda budu nazvani ‘sukobima na književnoj ljevici’?
Iz razloga pozicija koje su zauzimali sudionici u sporu oko udruženja Zemlja – a tu je bilo i akademskih profesora, članova JAZU-a, neka tumačenja i protutumačenja, međusobna osporavanja itd., nisu bila moguća. Slična stvar događala se i sa sukobom na ljevici, on je obrađen uglavnom ‘krležocentrično’. A bio je puno širi i počeo je puno prije nego li što se Krleža u njega i uključio. Pri tome ne mislim da on i August Cesarec nisu imali, kao zagovornici socijalne literature, veliku ulogu u njemu. No polemike su se u ranoj fazi sukoba vodile među dvjema drugim grupacijama, tzv. ‘švindlerima’, kako su ih, smatrajući ih lošim literatima, zvali iz ‘kartela socijalne literature’, i ‘nolitovcima’, okupljenima oko Pavla Bihalija. Zatim je tu cijela priča sukoba oko nadrealista, u kojoj npr. Krleža brani Ristića i više nego li što stoji na istim pozicijama. Sukob na ljevici strpan je u ta časopisna grupiranja i previše je orijentiran samo na Krležu. Tu je dugo vremena mnogo toga u znanosti o književnosti, kao ‘hrvatskoj krležologiji’, određivao pogled Stanka Lasića.
Koliko je moguće iz ovakve teme povući analogije sa suvremenošću na Trešnjevci? Danas moramo ponovo govoriti o zaoštrenim socijalnim proturječjima, cikličkim krizama i svime onime što donosi jedan rubni kapitalizam, koji je socijalizam u svome razvoju ovdje već jednom nadišao?
Pa da. Uzmimo samo najnoviji arhitektonski sloj koji jako opipljivo, zapravo tjelesno govori o tome da je stanovanje postalo prije svega roba. Čestice prostora eksploatiraju se isključivo za izvlačenje profita, budući da se često radi o novim kućama kojima se gotovo ne može prići, iz kojih izlazite doslovno na cestu, pod automobile. Životni uvjeti su ispod standarda kolektivističkog stanovanja u zgradama koje se tako voli napadati kao socijalističke mamute. Svi ti elementi brige oko ozračenja, osvjetljenja, zelenih površina, rasporeda društvenog i privatnog prostora u zgradama i tako dalje sada su napadnuti zajedno s konceptom prava na stan. Istraživati pitanje stanovanja na Trešnjevci, u ovome vremenu brzih promjena, ima i te kako smisla.
Životni uvjeti su ispod standarda kolektivističkog stanovanja u zgradama koje se tako voli napadati kao socijalističke mamute. Svi ti elementi brige oko ozračenja, osvjetljenja, zelenih površina sada su napadnuti zajedno s konceptom prava na stan
Pokrenuli ste u formi tribine rasprave o kulturnim politikama. O toj temi se govori, ali na jedan jako reduciran način?
Okupile smo širu grupu, radnu grupu radnika u kulturi, opet, za početak, oko rezultata natječaja Ministarstva kulture za dodjelu sredstava programima od javne potrebe. Međutim, od samog početka ideja je bila da se šire i sistemski propita kulturna politika ministarstva, ali i ona na gradskim razinama. Da se ne stane na činjenici da smo suočeni – iako oni i te kako postoje – s rezovima u financiranju, nego da ih promotrimo u širim okvirima: da te mjere štednje smjestimo u društvene odnose. Rezultate smo najprije analizirali na pozadini dokumenata kulturne politike koju Ministarstvo u formatu strateškog plana izlaže na svojim stranicama. Sastajali smo se, čitali dokumente te brzo došli do zaključka kako ni samo ministarstvo ne poštuje svoje strateške ciljeve, ali i to da su oni prepuni ideologema pa su i teško provjerljivi. Jer u tom žargonu sve vrvi od ‘pluraliteta’, ‘slobode’, ‘uključivosti’, ‘raznolikosti’ i tako dalje. Ali zanimljivo je da kao svoj prvi i osnovni strateški cilj Ministarstvo kulture stavlja ‘razvoj umjetničke i kulturne proizvodnje i javnog komuniciranja’. A sve to u godini u kojoj je ukinut program financiranja neprofitnih medija. Okupili smo umjetnike i kulturne radnike iz različitih disciplina, ali i medijske radnike, koji su trenutno najugroženiji. Točnije, ‘ispali’ su iz politike ministarstva.
Mediji na tržištu
Mediji su na udaru od samog početka ‘demokratskih promjena’, jer ih se odmah smjestilo u ‘medijsku industriju’. Iako to polje kao posebno ne postoji, uspješno je prodana priča kako mediji nemaju veze sa kulturom?
Čitava kulturna politika ide u smjeru uspostavljanja tržišta, kao nekog navodno neutralnog mjesta, gdje će se konačno uspostaviti ravnopravno natjecanje i slobodno izražavanje. Maloprije spomenuti ideologemi ‘pluraliteta’, ‘slobode’, ‘uključivosti’, ‘raznolikosti’ tu dobivaju svoj konačni smisao. Mediji su prvi u to gurnuti, a njihova javna uloga i društvena funkcija temeljito izmijenjena. Pored medijacije kulturnih sadržaja, jer radi se o najšire distribuiranim proizvodima, dostupnima i namijenjenima najširim čitalačkim slojevima, spomenuti su mediji kulturnoj proizvodnji davali nužan širi kritički okvir.
Nakon prve tribine posvećene rezovima, jer to je bio neizbježan konkretni povod, na jesen planiramo njihov nastavak, dakle ‘kontinuiraniji’ program razgovora o kulturnim politikama i problemima u kulturnom sektoru. U njima bismo se dotaknuli problema prostora za kulturu, tj. njezine infrastrukture, zatim posvetili seciranju kulturno-političkog pojmovnika: što zapravo znači participacija i koji su joj efekti, što znači obrazovanje u kulturi i umjetnosti i privatizacija toga sustava, potom pitanja kako se porezna reforma odrazila na život umjetnika i autora u širem smislu. Jer sve se na kraju svede na pitanje rada. Od činjenice da Ministarstvo kulture, kroz programe podrške već nekoliko godina odbija priznati onih uobičajenih 20 do 30 posto organizacijskih troškova, koje se može rasporediti za plaće zaposlenih, najam prostora, telefon, tzv. hladni pogon. Izvan institucija možete raditi ili volonterski ili u prekarnom aranžmanu, što u konačnici znači sniženje cijene rada. Novi porezni propisi koji autorske honorare oporezuju u iznosu od 40 posto opterećuju sve one koji nisu članovi umjetničkih strukovnih udruženja, a takvih je u kulturi jako puno (umjetnici su samo jedan dio te autorske mase), teret porezne reforme u potpunosti se prelomio preko njihovih leđa. Pored ove u osnovi korjenite promjene (korjenite utoliko što mijenja odnos prema radu) i trendovi u Europskoj uniji upućuju na to da ćemo vrlo brzo svjedočiti reorganizaciji polja proizvodnje, svi ćemo morati postati mali kulturni poduzetnici.
Sistem simulira poticanje i potrebu za pluralizmom raznolikošću organizacionih oblika, koji bi trebali dovesti i do pluralizma estetika (do toga da su neki bliži konvencionalnom i komercijalnom, a drugi alternativnom umjetničkom izričaju), a na kraju se sve svodi na u startu neravnopravnu trku za novac. Dok su razgovori o ‘estetikama’ već gotovo zabranjeni. S jedne strane u državi, tj. ministarstvu i drugim institucijama, a s druge na ‘medijskom tržištu’, koje simulira razne ‘priče o uspjesima’ u kulturi. Što završavaju kao ‘kulturni Agrokori’?
U zadnjih godinu dana Ministarstvo kulture raspisalo je dva natječaja. Jedan je ‘Umjetnost i kultura za mlade’, a drugi ‘Umjetnost i kultura 54+’, dakle za ‘stare’. Na tom primjeru vidi se kako Ministarstvo balansira između priznanja da umjetnost u užem i kultura u širem smislu mogu imati društvenu funkciju i istovremeno njezine supsumcije državnim servisima u nestajanju. Državne servise koji su zajedno sa socijalnom državom nestali nadoknadit će, odnosno preuzeti umjetnost i kultura. Pa ćemo sad probleme onih na ulasku i onih na izlasku iz svijeta rada nadoknađivati kroz kulturu i umjetnost.
