Kako komentirate ovotjedni podatak da je u Hrvatskoj broj nezaposlenih radnika najmanji u zadnjih 40 godina?
Više je faktora zaslužno za nominalan pad broja nezaposlenih. Jedan je uzlazna faza kapitalističkog ciklusa, odnosno blagi ekonomski rast koji traje od 2014. godine, s kraćim "šok prekidom" uzrokovanim korona-krizom. Pored navedenog faktora, koji nije nikakav hrvatski specifikum ili zasluga hrvatskih vlasti već dio šire kapitalističke konjunkture (s prosječno višim stopama rasta BDP-a u gotovo svim usporedivim zemljama), drugi bitan faktor je značajan pad stanovnika i golema emigracija radne populacije, pogotovo nakon ulaska u EU 2013. godine. Treći faktor su restriktivni uvjeti registracije nezaposlenosti i iskrivljeni prikaz koji pružaju službeni podaci o nezaposlenima, posebno ako se zanemare brojevi radno sposobnih koji se nominalno ne vode kao nezaposleni. U mnogo čemu objektivniji i važniji pokazatelj stanja na tržištu rada i općenito trendova u ekonomiji od broja nezaposlenih jest broj i stopa zaposlenih. I makar i po tom pokazatelju hrvatsko tržište rada pokazuje pozitivne trendove zadnjih godina, komparativno se ne uspijevamo maknuti sa začelja EU, gdje samo četiri EU države imaju nižu stopu zaposlenosti od Hrvatske.
U petak je na Zavodu za zapošljavanje bilo 103.000 nezaposlenih, a u ponedjeljak 101 tisuća?
Povijesno smo u uzlaznoj fazi kapitalističkog ciklusa kada se potrebe akumulacije kapitala manifestiraju, između ostalog, kao "zategnutosti" na tržištu rada (tight labor market) tj. prevladavaju trendovi rasta zaposlenosti i nominalno niske nezaposlenosti. No treba naglasiti da nakon faze kapitalističkog rasta nužno slijedi silazna faza kapitalističkog ciklusa ili recesija. I makar ne možemo točno predvidjeti kada će recesija točno "lupiti", kolika će biti njezina 'dubina' niti koliko će dugo trajati, njezin nastup je neminovan. U recesiji, koja je u RH zadnji puta trajala punih pet godina (2009-2014.) i najduže od usporedivih zemalja, značajno se mijenja i situacija na tržištu rada – rapidno raste nezaposlenost, a dugoročniji trendovi ukazuju i da se mijenja struktura zaposlenosti pa sve više prevladavaju nesigurni, nestandardni i povremeni oblici radnih odnosa tj. ono što se naziva podzaposlenost. Nažalost, Hrvatska zadnjih godina prednjači u EU po udjelu takvih nesigurnih radnih odnosa, što je posljedica i nepovoljne sektorske strukture hrvatske ekonomije, ali i neoliberalnih promjena radnog zakonodavstva, zbog čega situacija može samo negativno eskalirati kada nastupi nova recesija.
Premijer je prije izbora ponavljao da Hrvatska ima više zaposlenih nego prije početka pandemije, iako je prema Eurostatu bila među pet zemalja EU-a s najvećim rastom nezaposlenosti. Kakvo je sada stanje?
Premijer Plenković selektivno pristupa statistici i posebno izbjegava komparaciju Hrvatske sa sličnim zemljama srednje i istočne Europe jer ona daje sasvim drugačiju sliku. Ono što premijer ističe kao veliki uspjeh njegove vlade, kada se stavi u kontekst statistike zemalja u okruženju, pokazuje se kao zaostatak po gotovo svim pokazateljima, čak i usporedbi s onim ekonomijama koje su pred 15-ak i više godina bile iza Hrvatske. Temeljni problem Hrvatske jest sve nepovoljnija ekonomska struktura u kojoj prevladavaju djelatnosti niske dodane vrijednosti i slabog potencijala za rast produktivnosti. Posebno je problematična ovisnost o turizmu koji u Hrvatskoj ima daleko najveći udio u BDP-u i u izvozu u odnosu na sve usporedive zemlje. Jednostavno, uništili smo izvozne djelatnosti koje proizvode kompleksnije proizvode, poput brodogradnje, zbog čega smo imali i najveći pad tzv. indeksa ekonomske kompleksnosti između 2008. i 2019. godine, kojim se mjeri sofisticiranost izvoza nacionalne ekonomije. U kontekstu takvih sumornih trendova isticati privremeni pad nezaposlenosti ne znači ništa drugo nego propagandno plasirati "šarene laže".
Koliko će sadašnji manjak radnika ubuduće postati još veći problem u Hrvatskoj?
Poljski polit-ekonomist Michael Kalecki još je 1943. godine u svojem poznatom radu "Politički aspekti pune zaposlenosti" uvjerljivo obrazložio zašto situacija pune zaposlenosti nije dugoročnije spojiva sa kapitalističkim odnosima i zašto interesima kapitalističke klase u cjelini odgovaraju periodične krize koje uništavaju manje produktivne kapitale, povećavajući nezaposlenost, zaoštravaju konkurenciju među radništvom i stvaraju pritisak prema smanjenju/ograničenju rasta realnih nadnica. Recentnija kretanja na tržištu rada gdje manjka radnika i kada je relativno lakše nego pred koju godinu promijeniti ili pronaći posao (bez obzira na karakter poslova koji se nude) sigurno ne predstavljaju dugoročniji trend. Vidimo da i institucionalni čuvari "krvotoka" kapitalističkog sistema – centralne banke – podižu referente kamatne stope što predstavlja realni rizik da postane "katalizator" nove recesije, unatoč činjenici da recentna inflacija nije primarno pokretana rastom plaća već značajnim rastom korporativnih profita. U međuvremenu, manjak domaće radne snage Plenkovićeva vlada nastoji kompenzirati liberalizacijom uvoza radne snage kako bi domaći kapitalisti mogli zaraditi i napuniti državne proračune, a to što strani radnici počesto rade u neljudskim uvjetima i za bijedne, nedostojanstvene plaće, vladajućima očigledno ne predstavlja nikakav problem.
Kako komentirate što je svaki četvrti nezaposleni stariji od 55 godina, dok su bez posla većinom žene?
Devastirana industrijska baza i sve nepovoljnija ekonomska struktura očekivano imaju za posljedicu i značajni rast dugoročne nezaposlenosti. Nezaposleni iznad 55 godina u dobroj mjeri su žrtve deindustrijalizacije koja je izbrisala stotine tisuća radnih mjesta (samo u Rijeci između 1991. i 1995. godine je izgubljeno 40.000 radnih mjesta), na što su vlasti nezaposlenima poručili neka se snađu, neka postanu poduzetnici jer država u kapitalističkoj ekonomiji ne može više brinuti za njihovo zaposlenje. Mnogi se nisu snašli u novim okolnostima te su postali dugoročno nezaposleni. Za njih je minimalno vjerojatno da će pronaći zaposlenje, osim možda u trgovačkim lancima koji u nedostatku radnika šalju pozive i umirovljenicima da svoje mizerne mirovine povećaju radom na blagajnama. To što su hrvatske vlasti prvo ozakonile rad u mirovini, a zatim ga i promoviraju u svojim strategijama jasno ukazuje da živimo u perverznom sistemu koji unatoč tehnološkom napretku koji može omogućiti puno manje rada i bolji standard za svih, ljude sve više tjera da rade do smrti.
