Jedan od trendova hrvatskog društva, pogotovu nakon ulaska u EU, iseljavanje je stanovništva iz zemlje, posebice mlađeg i obrazovanijeg dijela. Hrvatsku napuštaju i Hrvati i pripadnici manjina, kako se to nepopularno kaže ‘svaki tjedan ode gradić jedan’, a o tome kako zadržati i vratiti ljude naveliko se raspravlja. Premda počesto neažurni ili izvedeni iščitavanjem drugih, podaci o iseljavanju su alarmantni, pogotovu oni vezani uza Slavoniju, koja je i pored svih svojih potencijala ostala po strani kad je riječ o državnim mjerama poticanja gospodarskog razvoja.

Poticanje zapošljavanja mladih trebalo bi biti plansko. Često to nije slučaj, jer se prepuštamo klijentelizmu i nepotizmu - Boris Jokić

Tako je u Vukovarsko-srijemskoj županiji evidentirano više od 18 hiljada nezaposlenih, 4.000 manje nego lani, no razlog tomu nisu nova radna mjesta nego odlasci. U Osječko-baranjskoj županiji više od 6.000 osoba prijavilo je 2013. i 2014. godine iseljavanje. Dio ih je odustao pa je procijenjeno da je taj prostor u pet godina ostao ‘kraći’ za barem 13.500 ljudi. Slični su, premda možda ne i toliko dramatični, podaci i za ostale hrvatske županije.

- Nema generalnoga službenog podatka o tome koliko se ljudi iselilo za stalno, zajedno s obiteljima - kaže za Novosti Boris Jokić iz zagrebačkoga Instituta za društvena istraživanja, široj javnosti poznat i kao voditelj kurikularne reforme.

Osim loše gospodarske situacije te izostanka nastojanja da se uz državnu potporu potaknu neki zanati, pogoni ili OPG-ovi, krivca za takvo stanje Jokić pronalazi i u obrazovnom sustavu; sigurno je da on, ovakav kakav je sad, pridonosi tome da ljudi nemaju perspektivu nakon školovanja. Razlozi odlaska mladih ne leže samo u ekonomskim elementima, pogotovo kod stručnih kadrova. Stoga bi sadašnji sustav odgoja i obrazovanja trebalo osuvremeniti po uzoru na one u zapadnim zemljama, koji odgovaraju potencijalima pojedinaca bez obzira na to tko su i odakle dolaze.

Nakon fakulteta, zaposlila sam se za 1.600 kuna. Kako je ovdje teško dobiti posao u struci, učim norveški i planiram onamo, kaže Marija Bugarski

Jokić nam odgovara i na pitanje: znači li bolje priznavanje diploma prirodnih, tehničkih i medicinskih fakulteta te veća mogućnost zapošljavanja s njima u odnosu na one društvenih i humanističkih fakulteta, da su vlasnici potonjih imali lošiju kvalitetu obrazovanja?

- Svi fakulteti u Hrvatskoj kreiraju kadar koji se može odmah zaposliti, ali i kadar koji možda uopće nije zapošljiv. Na visokoškolskoj razini nedostaje nam strukturno upravljanje, odnosno upravljanje brojem upisnih mjesta i to ne za sljedećih pet nego za 15 godina. Kao društvo nemamo sposobnosti generirati viziju razvoja i obrazovanja - smatra on.

- Poticanje zapošljavanja mladih trebalo bi, kao i sve druge mjere, biti smisleno, plansko i s jednoznačnim ciljem. No često to nije slučaj, jer se prepuštamo najosnovnijim principima klijentelizma, nepotizma i koristi uz najniže troškove. Za drugačiji način upravljanja ljudskim potencijalima treba imati viziju i valja je moći zadržati - dodaje Jokić.

Marija Bugarski radi u Gradskoj knjižici u Vukovaru i bivša je Privrednikova stipendistkinja.

- Nakon fakulteta, zaposlila sam se za plaću od 1.600 kuna mjesečno u Knjižnici, pa naredne dvije godine ostala kao zamjena kolegici na porodiljnom: kad se vrati, moram otići. Kako je ovdje teško dobiti posao u struci, učim norveški i dogodine planiram onamo - kaže mlada Vukovarka. Ističe da na nemogućnost zapošljavanja utječe i prevelik broj novih informatičara, veći od broja radnih mjesta.

Poticaji za zapošljavanje, koji su u početku provođenja te mjere iznosili 1.600, a sada iznose 2.400 kuna mjesečno, počesto ne rezultiraju planiranim: mlade se zapošljava samo na godinu dana, a potom se, za male pare, angažiraju novi. Pored toga, mnogi izlaz i svoje radno mjesto vide u čekanju da stariji odu u mirovinu, no oni, s obzirom na to kolike su mirovine, odlazak odlažu koliko god mogu. Dok su Talijani i Španjolci još prije deset godina negodovali zbog besperspektivnosti mladih, nazivajući ih ‘generacijom 1000 eura’, kod nas je najveća perspektiva posao za - 300 EUR. Pitamo Mariju kako bi ona riješila problem zapošljavanja, a time i iseljavanja, a ona nam kaže da bi najprije uskladila upisne kvote za studije s potrebama za radnim mjestima.

- Proučila bih tržište i privremeno ukinula studije za neka zanimanja, poput ekonomije ili hrvatskog jezika, jer u tim područjima ima mnogo nezaposlenih. Jedna mi je profesorica kazala da kadra ne bi nedostajalo ni kad se u sljedećih 35 godina ne bi odškolovao nijedan profesor. Ali puno ljudi studira samo da studira, pa onda odlaze van ili rade sezonske, često i vrlo teške fizičke poslove - zaključuje Marija.

Vanja Cvijić iz Nove Gradiške na petoj je godini Medicinskog fakulteta u Zagrebu; kao izvrsna studentica, dobiva stipendiju.

- Kad završim fakultet, pokušat ću nešto tu gdje jesam, a onda sreću potražiti drugdje. Inozemstvo ipak pruža bolju tehnologiju i bolju mogućnost napredovanja u struci. Kad ovdje završimo faks, mogu raditi u ordinaciji opće prakse, iako je to zasebna specijalizacija, a mene zanima neurologija ili onkologija. U Zagrebu mogućnosti nisu obećavajuće, ali su u inozemstvu moje kvalifikacije dosta tražene, a mogućnosti napredovanja veće, tako da mislim da ću otići - kaže nam. Smatra da bi država svojim građanima trebala osigurati bolje uvjete rade, veće mogućnosti napredovanja i bolje plaće.

- Ipak ulažemo trud i rad u svoje obrazovanje. Bilo bi lijepo da možemo normalno živjeti i da ne moramo dugo čekati specijalizaciju. Često se samo čeka i čeka i onda nakraju zaboraviš zašto čekamo. Treba olakšati mogućnost izbora specijalizacije, normalizirati i standardizirati način na koji se do toga dolazi - smatra Vanja. Pitamo je bi li se kao liječnica opće prakse vratila u svoje rodno mjesto, a ona kaže da bi možda i razmislila o tome.

- I kad bih riješila specijalizaciju, bila bih dosta dugo vezana uz bolnicu. Osim toga, ne vidim mogućnost napredovanja - istaknula je ona.

Mlađi studenti ne dvoje toliko oko svog ostanka u Hrvatskoj. Renato Petković iz Kneževa na prvoj je godini Građevinskog fakulteta u Osijeku.

- Kao inženjer bih trebao naći posao ovdje, a ako se to ne dogodi u nekom kraćem periodu, planiram otići van. Sada u mojoj budućoj struci nije bajno, ali ako se situacija poboljša u narednih četiri-pet godina, ostao bih ovdje, pogotovu stoga što nitko od mojih nije u posljednje vrijeme otišao u inozemstvo. Tko jest, otišao je i prije - kaže Renato.

Minja Mitrović iz Borova na drugoj je godini osječke Umjetničke akademije i također planira ostati u svojoj zemlji.

- Nadam se samo da me nešto neće natjerati da odem - kaže ona. I Andrea Arbutina iz Jagodnjaka, studentica druge godine nastavničkog smjera Odjela za matematiku u Osijeku, smatra da će sa svojom diplomom imati mogućnost zapošljavanja.

- Danas to nije lako ni za koju struku, ali ako mi se ovdje pruži šansa, ostat ću. Mislim da bih se uspjela zaposliti i vani, jer je matematika svagdje ista, dva i dva su četiri u cijelom svijetu. Samo bih trebala prevesti diplomu - kazala nam je optimistična studentica.

Privrednik nastoji zadržati mlade

Dilema o tome treba li ostati ili otići, bila je i tema petog po redu kongresa stipendista Srpskog društva Privrednik, u Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji u Zagrebu. I gosti koji su skup pozdravili u ime Grada Zagreba, srpskih institucija u Hrvatskoj i Republike Srbije, dotaknuli su se odlaska mladih i obrazovanih, a neki od njih ponudili su rješenje te egzistencijalne dileme: ostati ako se može i vratiti se ako se ode.

Predsjednik Privrednika Nikola Lunić govorio je i o povijesti organizacije kojoj je na čelu i koja je dosad omogućila školovanje više od 40 hiljada mališana i mladih. Privrednik učenicima i studentima slabijeg materijalnog stanja preko svog fonda ‘Vladimir Matijević’ osigurava stipendije, a par odličnih studenata dobiva i potporu fonda ‘Ivana Vujnović’, čija je glavna donatorica Nevenka Ljubić (majka Ivane Vujnović). Dosad je kroz ta dva fonda više od 800 učenika i studenata dobilo preko milijun i pol kuna stipendija.

- Ove je godine 15 studenata dobilo po 800 kuna mjesečne stipendije, a njih dvanaest 400 kuna. Dvije studentice dobivaju po tisuću kuna iz fonda ‘Ivana Vujnović’ - kazao je Lunić, dodavši da je među pojedinačnim donatorima Privrednikovih fondova najveći SNV.

Podijeljeni su ugovori o stipendiranju, a Draganu Jankoviću, nekoć ponajboljem Privrednikovom stipendistu, a danas specijalizantu neurologije i predavaču, predan je srebrenjak s likom Ivane Vujnović.