Europska unija definitivno je zajednica dviju brzina. S jedne strane su stare članice koje su odavno ubacile u petu pa gotovo rutinski klize autocestom, a s druge su nove države koje taljigaju kaldrmom, svako malo se zaustavljajući zbog kvarova i radova na cesti. Jedini spas vide u izlazu na autocestu koji kao da je sa svakim prijeđenim kilometrom sve dalji.
Pokret ‘demografske obnove’ povezan je s idejama nacionalnog identiteta i cilja na etničke Hrvate, a to nije ni poželjna ni učinkovita strategija – tvrdi Paul Stubbs
Umjesto obećanog blagostanja i jednakih prilika za sve, tranzicijske države Istočne Europe starim članicama EU-a poslužile su isključivo kao tržište. Najprije za robu tzv. široke potrošnje, uključujući i novac, a onda i za tržište uvijek potrebne radne snage. Hrvatska tu nije nikakav izuzetak. Ipak, prema Bugarskoj i Rumunjskoj ili baltičkim državama koje nam politička elita uporno podvaljuje kao uzor, može se reći da se još uvijek dobro drži i to usprkos činjenici da se od 2000. godine iz nje iselilo oko 200 tisuća ljudi. Do 2009., doduše, bilježi se veći broj useljenja, ali nakon toga slijedi nagli preokret, što uz višedecenijski negativni prirast dovodi do drastičnog demografskog minusa. Trend je toliko uznapredovao da nitko osim nadobudnih političara više ne govori o njegovom preokretanju, nego tek o smanjenju. Jer, baš kao i iz drugih novih članica EU-a, iz Hrvatske odlaze oni koji bi trebali nositi njezin razvoj. Odlaze oni najperspektivniji, mladi i često visokoobrazovani, s obiteljima. Odlaze, ne kao šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da zarade i da se vrate. Oni odlaze da se ne vrate, jer na istoku Europe ne vide nikakvu perspektivu.
Prema studiji ‘Iseljavanje iz Republike Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju’ iz prosinca prošle godine, koju je napisao Drago Župarić-Iljić, a financirala zaklada Friderich Ebert Stiftung, Hrvatsku (još uvijek) nije zahvatila masovna emigracija građana u inozemstvo, što stručnjaci tumače i činjenicom da je Jugoslavija, za razliku od država nekadašnjeg istočnog bloka, svojim građanima dopuštala odlazak na zapadnoeuropska tržišta rada. ‘U usporedbi s, primjerice, milijun migranata iz Poljske koji su se doselili u Veliku Britaniju i Irsku te njih pola milijuna u Njemačku u pet godina nakon pristupanja Poljske u EU 2004., ili pak s milijun rumunjskih državljana koji su se nakon 2007. do danas iselili u Španjolsku, Italiju i Veliku Britaniju, čini se kako Hrvatska još uvijek ne bilježi masovnu emigraciju svojih građana u inozemstvo. Razlika u opsegu iseljavanja u poljskom, rumunjskom i hrvatskom primjeru može se dijelom tumačiti i tradicionalnim povijesnim (e)migracijskim obrascima i iskustvima hrvatskih građana, koji su još od šezdesetih godina 20. stoljeća kao gostujući radnici boravili i radili na zapadnoeuropskim tržištima rada, dok se ta prilika istočnim Europljanima otvorila u manjoj mjeri nakon pada Željezne zavjese, a u većoj mjeri tek po pridruživanju u EU. Obimi novih iseljenika iz zemalja centralne i istočne Europe u zapadnu Europu puno su veći i značajniji nego u hrvatskom slučaju, no dobrim su se dijelom i smanjivali od početka gospodarske recesije 2008., nakon čega zbog povećane nezaposlenosti koja pogađa imigrante počinju i značajniji povratnički tokovi u zemlje porijekla’, piše Župarić-Iljić.
Do otvaranja tržišta rada Europske unije prve opcije iseljavanja iz Hrvatske bile su Srbija te Bosna i Hercegovina. Kasnije je to mjesto preuzela Njemačka koja je lani prednjačila s udjelom od 56 posto od ukupnog broja odlazaka iz Hrvatske
Uzmimo za početka primjer Bugarske. Ta je država 1991. godine, kažu podaci Svjetske banke, imala 8,6 milijuna stanovnika, da bi 16 godina poslije, kad je postala članica EU-a, spala na 7,5 milijuna stanovnika. Od tada je dodatno izgubila još pola milijuna ljudi. Još je gore u Rumunjskoj koja je slom režima Nikolaja Čaušeskua dočekala sa 23 milijuna građana, dok je 2007. prilikom ulaska u EU imala 20,8 milijuna, a lani tek 19,8 milijuna, iz čega nije teško izračunati da je ostala bez više od tri milijuna ljudi.
Poljaci su odmah iskoristili mogućnost iseljavanja, ali se dobar dio s ekonomskom krizom vratio u tu državu, tako da demografski gubici nisu tako strašni. Procjenjuju se na oko pola milijuna manje građana u odnosu na 1991. godinu. S druge strane zemlje srednje Europe gotovo uopće nisu izgubile stanovništvo. Slovačka je čak i dobila stotinjak tisuća (sa 5,3 na 5,4 milijuna), Češka dvostruko više, Slovenija je sa 1,9 milijuna napredovala na dva milijuna, dok je Mađarska izgubila pola milijuna, spustivši se sa 10,3 na 9,8 milijuna stanovnika.
S najvećim odljevom suočene su baltičke države koje, osim Estonije koja je u blagom plusu, imaju dramatičan pad broja stanovništva. Latvija je kao bivša sovjetska republika imala 2,6 milijuna stanovnika, prije ulaska u EU već je izgubila 400 tisuća, da bi – prema podacima iz 2015. – imala tek 1,9 milijuna stanovnika, čak 700 tisuća manje, što znači da je za četvrtinu smanjen njihov broj.
Najpoželjnija za odlazak je, naravno, Njemačka. Samo u prvoj polovici ovog desetljeća broj Poljaka koji žive u toj državi narastao je sa 470 tisuća na 675 tisuća, a Rumunji su se udvostručili sa 160 tisuća na 355 tisuća.
U ‘stari’ EU podjednako odlaze i visokoobrazovani i niskoobrazovani. Ima među njima i visokokvalificiranih informatičara i menadžera, ali ima i priučenih građevinara i pomoćnih radnika. Liječnici su, naravno, uvijek traženi. Hrvatsku je, u odnosu na ukupan broj liječnika, napustilo njih oko pet posto što se ne može smatrati alarmantnim podatkom, jer je iz Rumunjske, na primjer, u prvoj deceniji članstva u Uniji otišla gotovo trećina doktora medicine, prenijeli su domaći mediji. Time je ionako jedan od najlošijih medicinskih sustava u EU-u doživio gadan udarac, od kojeg se još nije oporavio. Štoviše, u Rumunjskoj godišnje diplomira oko tri tisuće liječnika, a iz sustava iziđe – umirovljenje, smrt, iseljavanje iz Rumunjske – oko 3,5 tisuće. Dakle godišnji gubitak i dalje je velik. Možda su ilustrativnije ukupne brojke koje kažu da je iz te države otišlo 14 tisuća liječnika i 50 tisuća medicinskih sestara.
Nije puno bolje ni u Bugarskoj koja je također suočena s odljevom medicinskog kadra. Iz Bugarske je u potrazi za bolje plaćenim poslom samo u ovom desetljeću otišlo dvije tisuće medicinara, tako da ova država, koja ima gotovo dvostruko više stanovnika od Hrvatske, ima tek osam tisuća liječnika više od Hrvatske. Poljska je slijedila trend: u prve dvije godine članstva u EU-u njih pet tisuća (4,3 posto) dobilo je certifikate za rad u inozemstvu. Godine 2004., zabilježeno je, samo u Velikoj Britaniji registrirano je 500 novozaposlenih poljskih liječnika ili 30 puta više u odnosu na godinu ranije, a do 2007. tamo ih je bilo više od dvije tisuće. Ukupan broj onih koji su dobili dozvolu za rad u drugim državama EU-a prešao je 25 posto ukupnog liječničkog kadra. U Češkoj od tisuću doktora diplomiranih u 2015. godini, 209 je već napustilo zemlju. Iz Mađarske je otišlo oko pet tisuća liječnika, a Češku je samo u ovom desetljeću napustilo njih najmanje četiri tisuće.
Zanimljivo je da istok Europe nije iznimka. U Britaniju hrle i njemački doktori. Prije 15 godina u Britaniji ih je bilo samo 383, a danas ih je više od osam tisuća. Procjenjuje se da ih je izvan Njemačke ukupno 20 tisuća, ali to najvećoj europskoj državi nije gorući problem, s obzirom na to da joj nje problem rupe popuniti doseljavanjem iz inozemstva, tako da ne može doći do situacije kao u Rumunjskoj, gdje u nekim dijelovima zemlje imaju samo jednog kardiologa na milijun stanovnika.
Do otvaranja tržišta rada Europske unije prve opcije iseljavanja iz Hrvatske bile su Srbija te Bosna i Hercegovina u koje je odlazio jednak broj ljudi kao i u države EU-a. Kasnije je to mjesto preuzela Njemačka koja je lani prednjačila s udjelom od 56 posto od ukupnog broja odlazaka iz Hrvatske. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od 2000. do 2016. godine iz Hrvatske se iselilo 216.331 osoba. Međutim i ove, naizgled točne službene podatke, treba uzeti s rezervom, ne samo zbog promjene metodologije koja se sada temelji na konceptu uobičajenog mjesta stanovanja – pa se doseljenima iz inozemstva i odseljenima u inozemstvo smatraju osobe koje su promijenile uobičajenu državu stanovanja na razdoblje koje je, ili se očekuje da će biti, dugo najmanje godinu dana – nego i zbog neprijavljivanja osoba koje odlaze iz države. Kad se uzme u obzir i useljavanje, ukupan saldo u Hrvatskoj je minus 22.451, s tim da se najviše ljudi doselilo iz Bosne i Hercegovine, gotovo trećina.
Iz Hrvatske se pak najviše odlazi iz Zagreba – 13,4 posto od ukupnog broja odseljenih, potom iz Osječko-baranjske županije s deset posto i iz Zagrebačke županije s osam posto. Kao prvi razlog za odlazak navode veću plaću, potom bolje uvjete rada i kao treći – nezaposlenost.
Da se Istočnoj Europi ne piše dobro smatraju i Ujedinjeni narodi u svojoj studiji o demografiji, u kojoj predviđaju da će se broj stanovnika u Hrvatskoj do 2050. smanjiti za 728 tisuća, odnosno 17,4 posto, a do kraja stoljeća čak za 1,67 milijuna, po čemu bi imala samo 2,5 milijuna ljudi, odnosno 40 posto manje nego sada. UN je izdvojio deset država koje do 2050. godine čeka smanjenje broja stanovnika više od 15 posto. Među zemljama koje imaju najgore trendove, uz Hrvatsku, UN još navodi Bugarsku, Latviju, Litvu, Poljsku, Moldaviju, Rumunjsku, Srbiju i Ukrajinu, te jedinu izvanistočnoeuropsku državu – Djevičanske Otoke koji su prekomorski posjed SAD-a.
Kako riješiti ovaj problem? Demografi nude različite odgovore. Oni nacionalno osvješteniji uvjereni su da se pravom demografskom politikom trend ipak može preokrenuti. ‘Projekcije UN-a treba shvatiti kao upozorenje da je krajnji trenutak da se kreira prava demografska politika, koju danas nemamo’, rekao je demograf Anđelko Akrap, s kojim se nije složio britanski ekonomist i sociolog Paul Stubbs koji radi na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Stubbs upozorava da se Hrvatska, poput ostalih europskih država, suočava s povećanjem životnog vijeka, padom stope nataliteta i rastom emigracije, ali da – premda ubrzano stari – nikad nije bila stvarno bogata, poput Austrije. Financijske mjere bi, kaže on, mogle utjecati, ali su prilično skupe. Sjetite se samo one najave iz HDZ-a o tisuću eura za svako novorođenče koja se, kao i toliko drugih, izgubila negdje u političkom eteru. Još je veći problem, kako ga je locirao Stubbs, pokret ‘demografske obnove’ koji je ‘povezan s idejama nacionalnog identiteta i cilja na etničke Hrvate, a to nije ni poželjna ni učinkovita strategija’.
Usprkos tome, čini se da je efikasna, ako ni u čemu drugom onda u čvrstom stavu da je bolje da Hrvatska propadne nego da se u nju vrate oni koji su protjerani 1995. godine. Odnosno, kako je to prije koji dan na Hrvatskoj televiziji sublimirao karikaturist Joško Marušić u repriziranoj emisiji ‘Svlačionica’ Roberta Knjaza iz 2000. godine: na pitanje što nedostaje Hrvatskoj da bude bolja država, odgovorio je da fali kreativnosti poput one iz devedesetih kad je smanjen udio nacionalnih manjina. Uz takvo razmišljanje nije ni čudo da se u Hrvatskoj tek rijetke izbjeglice i imigranti uopće odlučuju zatražiti azil, a ako to i učine, gotovo u pravilu budu odbijeni. Hrvatska je, naime, sama sebi dovoljna. Pa čak i kad je nema.
