Nakon što su uzeli kredite, kupili stanove i okućili se, bilo je normalno očekivati da ljudi srede obitelji i dobiju djecu. Ali ništa u Hrvatskoj nije normalno, pa je jedini rezultat njihovog napora bilo dužničko ropstvo. Tako su banke svojim zelenašenjem bitno pridonijele dramatičnom smanjivanju nataliteta u Hrvatskoj, zbog čega se posljednjih dana nariče na sav glas. Može li se za nekoga tko nije ni rođen reći da je ubijen? I to iz niskih pobuda, pohlepe i metodom gole pljačke? Ne treba ići toliko daleko. Važnije je konstatirati da je sustav devizne klauzule i promjenjive kamate po volji i računu banaka bitno utjecao na smanjivanje nataliteta. Ali usprkos opće kuknjave, kao da se toga nitko nije dosjetio. Kako je to moguće? Vjerojatnije je da se drži jezik za zubima. S rogatima se ne treba bosti, kaže stara poslovica. A ti rogati, iako im u posljednje vrijeme poslovi slabije idu, čini se da su u novoj vlasti dobili jakog saveznika iz uvjerenja.
Novi premijer i njegova Vlada, odnosno HDZ zajedno s Mostom, drže se one stare maksime iz čuvenog filma ‘Gepard’, koja kaže: Sve se mora promijeniti, ali tako da sve ostane isto. Zoran Milanović i Kukuriku koalicija vodili su također takvu politiku, koju su zvali sređivanjem države. Tihomir Orešković je zove smanjivanjem deficita. I u jednom i u drugom slučaju bitno je da se ne diraju krupni interesi u ime kojih se već četvrt stoljeća trgovinom, uvozom i bankarstvom (uz istodobno gušenje proizvodnje) guli koža s leđa Hrvatske i njenih građana. Na kraju svog mandata, kad su se banke malo previše zaigrale s kreditima u švicarskim francima, što je dovelo do organiziranog otpora i uličnih protesta, bivša je vlast poduzela polovične mjere za njihovo obuzdavanje. Ali ni tada se nije diralo u temelje politike koja je Hrvatsku već pretvorila u turističku, monokulturnu banana-republiku. Posljedice po demokraciju su, čini se, zakonite. Kao što su bile u svim takvim, pretežno latinskoameričkim zemljama.
Nakon što su posljednjih dana izgubljene sve iluzije o nekim idealistima koji će zamijeniti stare političare i dovesti čudotvorne stručnjake, sve se opet svelo na sitne prilagodbe. Naravno, one se proglašavaju velikim i važnim reformama, iako i dalje sve ovisi uglavnom o inozemstvu i poticajima koji otuda dolaze. U zemlju se djelomično prelijeva europska konjunktura, donoseći skroman rast, a obje velike stranke, odnosno i bivša i sadašnja vlast, tvrde da je to njihova zasluga. Kao što će i za kritike tvrditi da je to krivnja onih drugih. A onda su i jednima i drugima pljusnuli u lice demografski podaci, koji su lošiji nego ikad otkad postoji statistika. Oni su, očito, posljedica politike koja se vodi već četvrt stoljeća i koju su, kao složna braća, potpisivale obje strane. Njihovom zajedničkom zaslugom (točnije, krivnjom) Hrvatska je došla do točke na kojoj se godišnje rađa manje djece nego ikad prije. I kako oni reagiraju? Velikodušno. HDZ nudi 7500 kuna za svako novorođenče, a SDP odmah tvrdi da to mora biti 8000. Svakako dobrodošlo mladim roditeljima. Ali nitko ne postavlja pitanje zašto se srušio natalitet. Zašto Hrvati izumiru, kako se to nerijetko dramatično tvrdi?
Ako je takvo rješenje u skladu s uzrokom, onda Hrvati ne rađaju djecu jer im nedostaje novac za troškove koji nastaju kad se majka s bebom vrati iz rodilišta. Treba im pomoći da kupe krevetac, pelene, kolica…, a poslije će se lako snaći sami. Suprotno tome, Nenad Bakić je napravio drukčiji intelektualni napor. Umjesto sa se zabavlja zvečkama i lutkicama, on je pretpostavio da natalitet ima neke veze sa zaposlenošću. Zar se naši političari i njihovi savjetnici nisu toga sjetili? Jesu, ali su držali jezik za zubima. U suprotnom, dogodilo bi im se da se nađu u položaju onog koji talasa i nerazumno se suprotstavlja vladajućoj ekonomskoj paradigmi. Točnije, i vlasti i opoziciji. A da je car gol uzviknula su samo nevina (i naivna) dječica. Na grafu koji je Bakić objavio na svom blogu vidi se, naime, da su krivulje živorođenih i zaposlenih praktički identične. Od godine 2003. do 2015., što je razdoblje koje je on promatrao, kako je rasla zaposlenost, tako se rađalo i više djece i to u istom omjeru. I, naravno, obratno. Niska zaposlenost dovodi do odgovarajućeg pada nataliteta. Podatak iz drugog izvora kaže da zaposlene žene rađaju četiri puta češće od nezaposlenih, usprkos šikaniranju koje zbog toga doživljavaju kod privatnih poslodavaca (nesumnjivo sve velikih domoljuba).
Očito, ne treba Hrvatima državno (stranačko) milosrđe da bi imali potomke. Treba im zaposlenje, dovoljno sigurno da povjeruju kako će ga imati i sutra. Ili, ako ga izgube, da će ga moći dovoljno brzo dobiti kod drugog poslodavca. Treba im sigurnost koju pruža privredni rast. I to ne ovakav s kakvim se hvali prošla i kakav planira nova vlast, dakle mic po mic, već dovoljno brz da se zemlja razvija i da se u njoj može normalno živjeti. Umjesto toga, domoljubi nastavljaju s politikom koja je tjerala ljude da napuštaju svoj dom (što im je jedna od glavnih optužujućih mantri na račun prethodnika) i da neizvjesnu budućnost čekaju bez djece. Čak i svoj prvi budžet premijer priprema na način svog prethodnika iz davne 1993., Nikice Valentića. I sada se stabilizacija provodi na račun umirovljenika. Valentić je smanjio državne izdatke tako što je u vrijeme najviše inflacije prestao usklađivati mirovine s rastom cijena. Orešković zasad ne zakida sadašnje umirovljenike već buduće, one iz drugog stupa, uspostavljenog mirovinskom reformom po receptu Svjetske banke iskušanom prvi put u Čileu pod čizmom diktature generala Pinocheta. Tada je generacijska solidarnost zamijenjena individualnom štednjom, u Čileu navodno da bi se razvilo tržište kapitala, dok je jedan od glavnih argumenata u Hrvatskoj bio da treba zaštititi mirovinske doprinose od političkih odluka. Poslije pada socijalizma i dolaska HDZ-a na vlast 1990. prijevremenim umirovljenjem rješavalo se dijela politički nepoćudnih ljudi, onda radnika iz uništenih tvornica, množile su se tzv. privilegirane mirovine, a sam Franjo Tuđman dijelio ih je kao Luj XIV. Tako je broj umirovljenika narastao od 600 tisuća na milijun, a mirovinski fond koji je prije 1990. imao cijelu mirovinu u rezervi dospio u kronične gubitke.
Novi sustav trebao je onemogućiti sve to. Mirovinskom štednjom upravljaju fondovi, koji ulažu u najsigurnije dionice koje donose najvišu dobit. Jesu li to autoceste? Očito nisu. Da jesu, već bi se odavno za njih našao kupac na svjetskom tržištu. Ali jedini interesenti htjeli su ih u bescjenje. Tako se vlast dosjetila da ih proda mirovinskim fondovima, uz parolu kako će tako ostati u domaćim rukama. Gdje je nestala parola koje poručuje političarima: Ruke dalje od mirovina!
Postoji stara priča o nekom premijeru, koji je od svog prethodnika dobio tri pisma u zapečaćenim kuvertama. Prvu je trebao otvoriti kad zapadne u nevolje, što će se dogoditi najranije za šest mjeseci, kako mu je rekao prethodnik. Poslije dolaze na red druga dva pisma. Kad je došlo vrijeme, otvorio je prvo pismo u kojem je pisalo: Optuži za sve svoje prethodnike. U drugom je pisalo: Reci da su za sve kriva nepovoljna kretanja u svijetu. I konačno u trećem: Vrijeme je da i ti pišeš tri pisma! Gospodin Orešković je ‘otvorio prvo pismo’ već nakon mjesec dana, čim su stigle kritike iz EU-a. Tim tempom moglo bi mu se dogoditi da uskoro i sam mora uzeti pero u ruke.
