Bauk državnog intervencionizma u ekonomiji kruži svijetom, i tako još od zadnje pandemije, a odjecima razmjerne panike svjedočimo i u Hrvatskoj. Funkciju okidača izvršilo je nedavno vladino ulaganje 35 milijuna eura u izvjesni tehnološko-razvojni te infrastrukturni projekt koji predvodi Infobip, najveća domaća kompanija, dabome iz IT-sektora, a što hoće reći da joj je pedigre najbliži onome što u ovoj zemlji figurira kao čisto savršenstvo. No valjda je nekakav poslovni gubitak te firme natjerao naše ugledne analitičare da ustuknu, prepadnu se još jedne deziluzije poput one s Matom Rimcem.
Na crtu je tad izašla nekolicina hrvatskih trash-vitezova slobodnog tržišta, redom etabliranih u ovdašnjim najčitanijim žutim medijima. Dali su se tragom novca u lov za Infobipom, tzv. jednorogom, donekle mitskim tržišnim bićem koje, onako kao što nalaže žanr, čas vidiš, a čas ne, i kakvih u RH nema izuzev te dvojice. Pitanje je koliko je više Infobip ovdje, doduše, jer mu je onomad centrala izmještena u kudikamo veće lovište, tj. preselio se u London. Jednorozima, inače, u poslovnom se novogovoru imenuju poduzeća vrijednosti iznad milijardu dolara, premda besmrtna samo u teoriji.
Ipak, nećemo se za ovu prigodu baviti podrobnije Infobipom ni njegovim fantastičnim dostignućima, pa ni posrtajima, nego suštinom obrednog propitivanja takve vladine akvizicije s desnog krila hrvatske tabloidno-ekonomske i šire misli. Ukratko te navodno, njih u svemu ovom ne žulja toliko sam taj unicorn, koliko ideja o vidnijem državnom petljanju u tržišne prilike sama po sebi, s Rimcem i sličnima ili bez, svejedno. Pritom nije zgoreg uočiti da ni mediji iz kojih grme dotični najviđeniji kritičari, uopće nisu puristički neskloni knjiženju javnofinancijskih potpora u raznim iteracijama i aranžmanima.
Tako je Goran Vojković, primjerice, nastupio s portala Index, uz ritualni naklon "barunici Thatcher", kako paževski smjerno oslovljava tu neoliberalnu ikonu, a zatim prikladno rasistički posežući za doskočicom tipa "zna se ko ovde voli da krade", itd. Širokim zamahom okomio se jednako na javne uplate državnim strateškim poduzećima (brodogradnja, željeznica), kao i privatnim. Naveo je usput druge načine, odreda inozemne, državnog potpomaganja određenih ključnih industrija, nadomak tvrdnji da to ništa ne košta tamošnje porezne obveznike, i da sporna hrvatska javna ulaganja nisu bila dio baš nikakve strategije. Na stranu sad to što će sve ispasti s ovima našim na kraju; ipak nismo mi ovdje bili ti koji su slavili Rimca u presudnoj fazi njegova uspona, poput medija iz kojih sad bilježimo kobajagi beskompromisne i nepristrane osvrte.
U jednom od njih, dnevnim novinama Jutarnji list, kolumnist Gojko Drljača poseže za primjerom njemačkog uzaludnog pokušaja spašavanja švedske kompanije Northvolt prije nekoliko godina. Rado koristi argumente vezane uz promašaje zelene energetske politike, dokazujući svakako visoku mogućnost neuspjeha u državnim intervencijama, ali u krajnjoj liniji inzistirajući kontra svakog uplitanja u tržište koje obavezno ima ostati intaktnim. Zašto je ono toliko neupitno, pak, o tome se dipli još od 19. stoljeća, a Drljača se ionako već ranije pozivao na "granice prihvatljivog u konvencionalnoj ekonomskoj logici, onoj koja nas je dobro služila stotinjak godina", i tsl.
O tome koga je kakva ekonomska logika služila gdje i kako u tom razdoblju, nećemo ovaj put, jer nas je na Indexu dočekao još i Branimir Perković, također s Northvoltom na tapeti. No fokus on stavlja na recentno odbijanje švedske države da spasi to domaće joj poduzeće, dok je Hrvatska frenetično spašavala doslovno svašta, i sve je propalo. Nalik svojim protržišnim istomišljenicima, ne spominje hrvatsku monetarnu politiku, desetljećima pogubnu za ovdašnju industriju te izvoz, na što je dugo upozoravao npr. industrijalac Vladimir Ferdelji, a da ne nabrajamo i čitavu seriju ekonomskih znanstvenika od imena.
Ne osvrće se ni na različite pozicije i mogućnosti Hrvatske i Švedske, i docira oko revitalizacije Imunološkog zavoda koji bi po njemu jedino razumno bilo prodati stranoj konkurenciji, otprilike kao da nikada ni čuli nismo za slučaj jedne Plive. Priznaje i on, što se može, da "većina država intervenira u privatni sektor, ali su jako važni intenzitet i obuhvat tih intervencija", iako se nemamo osnove nadati da ćemo ikad saznati kako se točno određuju zazivane prihvatljive granice. Da odmah raskrstimo – nema ih, o čemu nas poučava svakodnevna praksa na globalnom i lokalnim tržištima, a raspon državnih intervencija u korist privatnog kapitala jest definitivno neizmjeran. Otkad je kapitalizma, politika naizmjenično hladi i zakuhava tržišne i sigurnosne prilike, reprezentira domaće ili vanjske aktere, u biti sudjeluje u kompeticiji po mnogim osnovama. Uostalom, rasprave se o tome nonstop vode i u srcu vodećih ekonomija svijeta, poput one koja se danas odnosi na slavnu njemačku autoindustriju, raskoljenu podjelama oko državne ispomoći u aktualnoj recesiji.
Hrvatska tu stoji sasvim prosječno, i prema izvještajima npr. globalne financijaško-korporacijske organizacije World Bank Group, ona je po javnome vlasništvu i državnom uplivu na tržište diskretnija od Sjedinjenih Američkih Država, Irske, Švicarske, Francuske, Norveške, Švedske, itd. Prema statistici Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), državnim subvencijama u privredu ističu se mahom najrazvijenije zemlje, od SAD-a i Japana do Skandinavije i Australije. Indikatori utjecaja na tržište roba i usluga također prepoznaju takve države prije Hrvatske, pa je utvrđeno da više regulatornih barijera od RH posjeduju Belgija i Kanada, Island i Austrija, Izrael i SAD, itd.
Sjedinjene Države donijele su prije dvije godine i zakon o suzbijanju inflacije (The Inflation Reduction Act) ulaganjem oko 370 milijardi javnih dolara radi odvlačenja proizvođača iz Europe na onu stranu Atlantika. Kad svoju proizvodnju ispomaže jedna Kina, međutim, onda se to naziva neprincipijelnim, pa konkurentske države EU-a uvode ekstracarine na njezine artikle i akcijska ograničenja za kineske izvođače radova po svijetu. Hrvatska biva primorana ultimativno rasprodati svoje škverove, dok Italija vlastitu brodogradnju nacionalizira i postavlja na čelo te industrije u Europi. Da ne pobrajamo unedogled, vidova državne, političke intervencije u tržište ima neiscrpno mnogo, i rabe se neprestano, s manjim ili većim uspjehom.
Različitih ekonomsko-političkih i ekonomskih uloga države stoga ima sijaset: zakonodavna, monetarna, tečajna, fiskalna, industrijska, međusektorska, regionalna, vlasnička, monopolna, međunarodna, subvencijska, itd. No budali je more uvijek do koljena, ili se propagatori što veće deregulacije tržišta vole praviti blesavima, nalik onim simpatizerima ustaša koji stalno tvrde da to ni slučajno nisu. Samo se iz te i takve dvije kategorije regrutiraju oni koji će kriptoideološki ustvrditi da je neka frakcija kapitala prirodno tržišno konjunkturna, a ne jasno povlaštena uvelike političkom konstelacijom i premoći u permanentnoj borbi za ipak ograničenu ukupnu masu kapitala.
No sve brojne urnebesne kontradikcije pritom zapravo potječu od jednostavne zamjene teza u vezi s krivnjom za grčevite nestabilnosti globalne ekonomije i opće sigurnosti. Krucijalni se utjecaj pripisuje ovim i onim političkim vlastima, inače lišenim proizvodnih atributa, a koje se u takvim kriznim okolnostima zaista počesto snalaze kao slonovi u staklarnici. Porijeklo središnjeg problema nikad se ne locira u ponekoj više nego inherentnoj karakteristici samog kapitala i ujedno tržišta, npr. tome da što dinamičnija žarišta nejednakosti i napetosti između različitih potencijala, kapital ustvari i priželjkuje i generira.
Odvlačenje pažnje sa sistemskih datosti na ionako omražene, iritantne i korumpirane političare, ima u konačnici jednaku funkciju kao i medijski zagovor što dereguliranijeg tržišta, bilo na globalnoj sceni ili za potrebe jednoga perifernog konteksta kao što je ovaj hrvatski. Političari nisu krivi čak ni za rastući manjak demokracije, s obzirom na to da je razlika u pravima na donošenje odluka o najvažnijim temama izmještena upravo u smjeru privatnih ekonomskih epicentara. Jedni i drugi, vladajući političari u RH ili EU, i vodeći medijski komentatori, naprosto servisiraju isti sistem, a finese neslaganja im dođu više za obaveznu figuru tobožnjeg pluralizma, stvarnog otprilike koliko je to i pravi jednorog.
