Između vijesti o susretu s Macronom i nezadovoljstvu malih dioničara u firmi Greyp Bikes, poduzetnička high-tech zvijezda Mate Rimac bljesnula je proteklih dana na medijskom nebu i određenim posve mutnim, žalobnim sjajem. Fizički je napadnuto nekoliko Rimčevih stručnjaka, inače stranih državljana, s rasističkih motiva. "Vratite se od kud ste došli, koji k* radite u Hrvatskoj", shvatljivo je zgranut na Facebooku citirao ono što su napadači dovikivali žrtvama pokraj našeg hrama kulture, Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, prošle subote oko pola sata iza ponoći.

Da skratimo najmučniji dio: nesretnici su se pokušali udaljiti od svojih napadača, ali su sustignuti, e da bi se nešto kasnije na hitnoj pomoći zabilježilo kako su pretrpjeli više ozljeda, od slomljenog nosa do lakšeg potresa mozga. "Da li je moguće da se ovo dogodilo u Zagrebu (...) Jedna od stvari koje uvijek ističemo kandidatima koje privlačimo iz cijelog svijeta je da je Hrvatska sigurna zemlja u kojoj se na strance ne gleda kao građane drugog reda", naglasio je Rimac, očito krajnje pometen, a možda i pritisnut osjećajem krivnje ili makar nelagode.

Jer, ako ćemo pravo, itekako je moguće.

Ne samo da su i u glavnom gradu Hrvatske mogući takvi užasi, nego se ova pitoreskna zemlja odlikuje razmjerno brzim rastom rasističkih ispada i nasrtaja na ljude druge boje kože. Mate je Rimac tako smetnuo s uma nešto pokrupno dok je isticao kandidatima da je Hrvatska sigurna, i da se u njoj na strance ne gleda kao na građane drugog reda, pored ovećih skupina domaćih koji to svakako jesu.

Prijavljuju ih na minimalnu plaću, 4250 kuna bruto, a ne na plaće po Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo, kako bi morali, kaže izvršna tajnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Milićević Pezelj

Među ostalim, prešutio je da su neke druge njegove inženjere, Indijce, prije tri godine u Samoboru prijavili nekakvi vrli domoroci, misleći da su izbjeglice. Na policiji se ispostavilo da imaju regularne boravišne i radne dozvole, ali zacijelo su se nakon toga osjećali, pa, gotovo kao da ih je netko išamarao i popljuvao. S razlogom, jer su lako mogli proći poput desetina drugih tamnoputih osoba koje su ovdje bile znatno gore sreće, a o kojima se samo povremeno piše u medijima. Njih su barem prešutno svjesni političari, nekoliko njih koji su se oglasili povodom ovog premlaćivanja kod HNK-a, ali to baš i nije jasno već u slučaju Hrvatske radiotelevizije.

Da malo pomognemo slabije informiranom krilu vlastite branše, evo nekoliko činjenica. Prema podacima koje redovno iznosi Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), zločini iz mržnje i incidenti motivirani predrasudama i mržnjom u RH su posljednje tri godine u vidnom porastu, a među njima daleko prednjače oni rasistički i ksenofobni. Godine 2018. zabilježena su ukupno 33 kaznena djela, iduće 48, a prošle godine bilo ih je 87.

Indikativno je da su među počiniteljima sve zastupljeniji oni u državnoj službi, točnije policajci, iako paralelno raste i broj civilnih zlikovaca, a za državu se najmanje čuditi, već ako se prisjetimo djelovanja tajnih službi na štetu azilanta Omera Mahdija o kojem smo pisali u Novostima prije dva tjedna. Zbog toga su i policijski evidentirana zlodjela malobrojnija negoli to ukazuje realna praksa.

– Veliki problem je to što se takvi zločini ne klasificiraju pravilno, pa ih je godinama u službenim statistikama manje nego u statistikama organizacija civilnog društva – rekla nam je Lovorka Šošić iz Centra za mirovne studije u Zagrebu (CMS).

Daljnja kudikamo šira siva zona jesu zlostavljanja koja trpe strani radnici u Hrvatskoj od strane poslodavaca i, uglavnom indirektno, države. Ona su još manje medijski popraćena, osim u primjerima pojedinih ropskih tj. robovlasničkih senzacija, poput uličnog nasilja kakvo podnose i Rimčevi visokokvalificirani zaposlenici. Od potonjih je pak danas poznatija jedino Madina Hussiny, afganistanska djevojčica koja je poginula na granici RH, a ustvari je ubijena slanjem pod jureći vlak. No, taj publicitet možemo na koncu najviše pripisati kazni dosuđenoj hrvatskoj državi nakon očajničkih napora CMS-a i udruge Are You Syrious da se krivce privede kakvoj-takvoj pravdi. To da je kazna stigla na pravu adresu, neizravno potvrđuje znakovita reakcija ministra pravosuđa RH Ivana Malenice koji je nakon napada na Rimčeve ljude poslao podršku njemu i njegovoj industriji, ne njima.

Ove godine do rujna u Hrvatskoj je izdano 52388 dozvola za rad i boravak stranim državljanima, pretežno onima iz zemalja Zapadnog Balkana koje nisu članice EU-a. U izrazitom porastu, međutim, količina je dozvola izdanih radnicima iz Nepala, Indije i drugih država Srednje Azije. Oni se zapošljavaju najviše u građevinskom sektoru, gotovo polovina njih, zatim u poljoprivredi, ugostiteljstvu, brodogradnji, itd.

Prema informacijama koje nam je prenijela Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, a nešto smo o tome objavili i u tematu o stanju radnih prava prije tri tjedna, najveća poteškoća im je česta potplaćenost.

– Prijavljuju ih na minimalnu plaću, 4250 kuna bruto, a ne na plaće po Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo, kako bi morali – rekla nam je Milićević Pezelj.

Strani radnici vrlo lako iz legalne sfere prelaze u nelegalnu i postaju tzv. nevidljivi radnici. Najveći problem i najveća opasnost kriju se u promjeni poslodavca ili nakon isteka dozvole za boravak i rad, govori Natalija Havelka iz osječkog Centra za mir i nenasilje

Nadalje, krši se evidencija njihova radnog vremena i uvećanja za prekovremeni rad, ili im se umanjuju dnevnice za rad na terenu radi naplate smještaja. Ozljede na radu među njima su puno češće nego kod domaćih, jer je razina zaštite u pravilu niža. Najčešće se krivci zatiču među manjim poslodavcima, dok veći sustavi više poštuju njihova radna prava pa npr. Sindikat turizma i usluga Hrvatske ima u svom članstvu i nešto stranih radnika.

Taj moment važno je uočiti zato što su stranci izuzetno rijetko sindikalizirani u RH, a tako je zato što su kronično neinformirani ili sistematično obmanjivani, dok Inspekcija rada ne zapošljava dovoljno inspektora koji bi sustavno obilazili poslodavce manjeg i srednjeg ranga. Zatvorenost u stiješnjeni ekonomsko-politički prostor otkriva se i pokazateljem da su stranci ovdje konkurencija isključivo jedni drugima, a oko 70 posto poslodavaca nije ispunilo obavezu da prije njihova zapošljavanja potraži domaću radnu snagu.

Centar za mir i nenasilje u Osijeku već neko vrijeme se intenzivno bavi tim pitanjima. Njegovi aktivisti ovlašteno pružaju pravnu pomoć stranim radnicima, pa i poslodavcima dobre volje, te pružaju podršku integraciji stranaca u lokalnu zajednicu. Nedavno su s grupom Nepalaca osnovali Udrugu za promicanje i zaštitu radničkih prava i integraciju stranih radnika Namaste. Vrijedi istaknuti da im je ususret izašla lokalna vlast koja bi inače trebala imati značajnu ulogu u osiguravanju svih prava stranim radnicima, umjesto da se odgovornost adresira isključivo na državnu instancu.

– Strani radnici vrlo lako iz legalne sfere prelaze u nelegalnu i postaju tzv. nevidljivi radnici. Najveći problem i najveća opasnost kriju se u promjeni poslodavca ili nakon isteka dozvole za boravak i rad stranog radnika. Ukoliko odmah ne pronađu novog poslodavca koji će pokrenuti zakonsku proceduru ishođenja dozvole za boravak i rad, ostaju bez ikakve zaštite i prava, a velika većina njih i bez dovoljno novčanih sredstava da se vrate u svoju zemlju – posvjedočila nam je Natalija Havelka iz osječkog Centra za mir i nenasilje.

– Policijska uprava je učestalo zaprimala pritužbe građana koji ih upozoravaju na prisustvo osoba za koje smatraju da nezakonito borave na teritoriju RH – dodala je Havelka o narodnim običajima koji su se standardno njegovali prije angažmana njezine udruge na integraciji stranih radnika, premda ih zacijelo ne manjka ni dandanas. Baš kao, recimo, u jednom Samoboru, ali ne smijemo biti nepošteni prema tom gradiću, jer sličnog refleksa nije u cijelosti pošteđena nijedna lokalna sredina u ovoj zemlji.

No vratimo se na Samobor i obližnji mu Zagreb, po pitanju najnovijeg stradavanja radnika Mate Rimca. Podrška napadačima na njih promptno je naime stigla iz slobodarskog Splita, od tamošnjega bivšeg gradskog vijećnika i prononsiranog desničara Martina Pauka. "Samo ti uvozi radnu snagu koja radi za duplo manju plaću od Hrvata pa se čudi zašto se Hrvati osjećaju prevareno i iskorišteno", obratio se on Rimcu, zamjerajući mu usput na težnji da svoju sredinu učini multikulturnom, a u takvima "nikad ne može biti blagostanja i mira", dodao je, "zbog drukčijih načela i kulture po kojima razni narodi žive".

Pustimo sad kulturološke uvide ovoga pasioniranog splitskog analitičara, prepisane iz bezbroj puta citiranih fašističkih bukvara, pa se fokusirajmo na naznačeno socioekonomsko pitanje, a što je poduzeo i Rimac. "O čemu ti, ograničeni čovječe, pričaš? Koliko oni zarade u godini kod mene ti nisi nikad vidio", stao je u obranu svojih radnika ovaj naš automobilsko-baterijski inovator.

No teško da će ovako u tome uspjeti, naprotiv.

Implicitno pristajući na Paukov rezon, nastojeći mu oboriti argumentaciju samo licitiranjem većih primanja koja zarađuju dotični strani zaposlenici Rimac Automobila, vlasnik će te kompanije prije ostvariti kontraefekt. Što je nesumnjivo gore, a o tome evidentno nije vodio računa, povrh svega će učvrstiti loš položaj i nesigurnost onih stranaca koji zaista u Hrvatskoj rade za manji novac od onoga na koji Hrvati pristaju kao minimum otkad je ova zemlja u sastavu EU-a.

Uostalom, hrvatski su državljani na takvu mizeriju odgovorili masovnim odlaskom na zapad, čim su im se otvorile granice, ali nema smisla gubiti vrijeme na dodatno raskrinkavanje općih mjesta proturječja u koja zapadaju rasisti. Rimčev splitski korespondent također legitimira nasilje koje su generacijama podnosili i hrvatski iseljenici od šovinista u zapadnoj Europi ili Americi, iako bi vjerojatno pao na guzicu kad bi mu se to reklo, ili na glavu, a ima i kod njega razlike, jer je prvo mekše.

Ono što mu je rekao Mate Rimac, nama je interesantnije, i nedovoljno je razmatrano u domaćem javnom prostoru, bez obzira što upravo to stoji u osnovi socijalnih tenzija koje pospješuju etnodesničarska mahnitanja. Prisnažila je tome direktorica ljudskih potencijala Rimac Automobila, pozivajući se na motiv "ako želimo biti svjetski lideri u ovoj industriji i općenito u bilo čemu", dakle, onda moramo prihvatiti i strance. I dobro, pritom smo se bar malčice pomaknuli od uobičajenog kulturliberalnog moraliziranja, ali bez učinka po 99,5 posto postojećih stranih radnika u RH. Nije proizvoljno bačen postotak, uz polazište da ovdje trenutno radi oko 60 tisuća stranaca, a Rimac navodno upošljava približno 300 njih. Prosječni strani radnik u RH je profila crkvenog miša, nipošto hiperreklamiranog stemovca ili digitalnog nomada.

Došli smo tako do problema koji svojim pristupom s različitih aspekata generiraju podjednako etnodesničarski i ekonomsko-liberalni protagonisti na javnoj sceni. Ovi drugi, čak i kad ga ne proizvode aktivno, dosljedno ga reproduciraju i osiguravaju primarni supstrat za njegov razvoj, što se najbolje vidi po jalovosti i limitiranosti ponuđenih rješenja za najmračnije njegove posljedice. Društvenu napetost startno ne podjaruju nadrikulturološka gluparanja, nego tvorničke postavke ovoga društvenog uređenja s konkurentnošću i kompetitivnošću na svim razinama kao njegovim zamašnjakom.

Nemoguće je suprotstaviti se socijalnim frustracijama tome s pozicija slobodnotržišne ekonomske filozofije, kao što nemoguća misija i vizija jest i osiguravanje mira i slobode šovinističkom isključivošću. Stvarnosti ekonomskih odnosa ne može doskočiti nikakvo visokocivilizirano moraliziranje. Ako je spokoj i standard ipak zajamčen građanima centra imperije, to samo znači realizaciju prednosti na račun kolonija.

Rješenje može biti samo u racionalizaciji i regulaciji prilika po ekonomskim potrebama najširih slojeva naspram profita. Takvo što ne bi išlo bez favoriziranja socijalne solidarnosti, ako je komu uopće stalo do ukidanja nametnutih međurasnih barijera i mira u svijetu te drugih uzvišenih ideala. Čitati stoga npr. Howarda Zinna i Güntera Wallraffa, da se nauči kako su radnici različitih boja kože kroz povijest okretani jedni protiv drugih, ali i kako su nalazili spasonosni zajednički interes. Počuti jednog Maxa Horkheimera i njegovo upozorenje da bi onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu, trebao šutjeti i o fašizmu.

Ili se u protivnom posvetimo trgovinskim čudesima kapitalizma i uživajmo u proboju norme. No tad neka se Rimac ne iščuđava više ako njegovim inženjerima iz Indije i Kine ne budu mogle pomoći ni akreditacije Greyp Bikesa ili Bugatti-Hyundai-Porschea oko vrata, jednom kad ljuti pauci i ostala sitna gamad krenu u novo istraživanje ljudskih potencijala.