Radnička fronta više nije parlamentarna stranka. U doba kad se u društvu gubi solidarnost u korist krupnog kapitala, kad u sve raširenijem siromaštvu i izrazitijim socijalnim razlikama jačaju fašističke ideje, u sabornici će nedostajati glas obespravljenih u liku Katarine Peović.
Glasna ste kritičarka poslova Mate Rimca pa i njegovog projekta robotaksija. Radnička fronta je otkrivala afere oko dodjele građevinskog zemljišta za njegov kampus u Kerestincu. Upozoravali ste na upitnu proizvodnju tehnologije, trošenje javnog novca, izravne, bespovratne milijunske evropske potpore koje se prelijevaju u privatne džepove, probijanje rokova... Krajem lipnja vidjeli smo i prezentaciju robotaksija, koji su i dalje u hrvatskoj javnosti uglavnom percipirani kao uspješan projekt. Vi se ne slažete?
Rimčevi projekti uspješni su samo za vladajuću elitu. Nakon Rimčeve neuspjele prezentacije robotaksija, pri kojoj se ni daljinskim upravljačem automobil nije mogao pokrenuti, postalo je jasno da vladajući ne trebaju uspješan projekt, već samo klasični "boutique projekt" koji pokušava fabricirati priču o uspješnim, ekskluzivnim znanstveno-tehnološko naprednim projektima koji dobivaju i evropske novce, dok pritom sasvim sigurno ne ugrožavaju evropsku automobilsku industriju, ali svakako služe kao dokaz da i male nacije dobivaju udio u proizvodnji navodne visoke tehnologije. Sve to odgovara vladajućim klasama. Iako ne povećavamo produktivnost, ništa sami ne razvijamo, ne jačamo izvoz, nego kupujemo tuđa tehnološka rješenja, taj projekt pun kontroverzi je perjanica i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO-a). Zanimljivo je da tvrtka Project 3 Mobility Rimčevog partnera Marka Pejkovića preko koje ide ovaj projekt, u trenutku kad je u NPOO-u proglašena tvrtkom od najvišeg značaja za Hrvatsku, nije imala ni web-stranicu. No jasno je komunicirala da umjetnu inteligenciju misle kupiti, ne razviti. U konačnici financiramo razvoj karoserije u projektu od kojeg šira zajednica ima minimalne društvene koristi. Iako su se ogromni javni novci slili u Rimčevu blagajnu, na kraju hrvatsko društvo od toga neće imati ni pravo vlasništva jer je to privatno vlasništvo Mate Rimca i njegove firme.
Današnji Khuen-Hedervaryji
Da usporedimo Rimčeve projekte recimo s propalom tradicionalnom hrvatskom brodogradnjom. Što zaključujemo?
Usporedba Rimčevih projekata, robotaksija i Nevera, i hrvatskih brodogradilišta pokazuje sve licemjerje hrvatskog neoliberalnog okvira kojem ne trebaju projekti koji bi zapošljavali velik broj radnika, imali multiplicirajuće učinke na ukupnu ekonomiju, bili kompleksna industrija koja razvija druge industrije. Godinama se gradio narativ o brodogradilištima kao gubitašima. Saša Cvetojević i drugi trbuhozborci kapitala širili su propagandu o tome da su brodogradilišta "rupa bez dna", da se javni novci ne smiju trošiti na taj način, a firme Mate Rimca samo u jednoj godini nisu bili gubitaši. Ta mantra, javna podrška gašenju brodogradnje krenula je od Milanovićeve vlade, koja je bez ikakvog razloga krenula u privatizaciju brodogradnje, iako to od nas nije tražio ni Bruxelles. Toj medijskoj i političkoj kampanji cilj je bio uništiti brodogradilišta jer evropskom centru ne treba Hrvatska kao brodogradilišna sila, već Hrvatska kao periferija usmjerena na turizam, uslužne djelatnosti niske dodane vrijednosti, bazen za jeftinu radnu snagu i tržište za proizvode zapadnih zemalja.
Ta je politika u skladu s briselskom politikom, a to je i klasična neokolonijalna politika koju provode današnji Khuen-Hedervaryji. Naša brodogradnja bila je četvrta u svijetu, a naša brodogradilišta još uvijek su u mogućnosti izgraditi najsuvremenije brodove: neposredno prije velike propasti Uljanika i Brodotrogira vraćala su u proračun više novaca nego što su iz proračuna dobivala. Čak i kad nisu u plusu, samom činjenicom da zapošljavaju desetke tisuća radnika i imaju ogromne multiplicirajuće učinke – brodogradilišta su dobra za nas. Ne zaboravimo da je građevinsko zemljište u vrijednosti 82 milijuna kuna dato Rimcu za kampus – u bescjenje. Za gotovo 200.000 kvadratnih metara na sljedećih 69 godina, Rimac plaća manje od lipe po kvadratu mjesečno gradu Svetoj Nedelji. Kad smo govorili o svim malverzacijama oko Rimčevih projekata, gradonačelnik Svete Nedelje Dario Zurovec (Fokus) rekao je da sam psihički bolesna.
Očekivano je kad Plenković plješće Rimcu. Jasan je njegov klasni interes prema tome kao legitimaciji nekog kvazitehnološkog razvoja, ali mučno je gledati nominalno lijevog gradonačelnika kako tvrdi da su zagrebačke ulice spremne i da je to dobar projekt
Rimac je nekoliko puta probio rokove, kako za robotaksije, tako i za projekt homologacije Nevere, toliko puta su mu vlasti opraštale, pa čak tražile odgodu od EU-a. Zašto tu privilegiju oprosta duga i odgode rokova nema običan građanin, običan obrtnik, nisu je imale ni radnice tekstilne industrije?
Istina, Rimčevi robotaksiji su trebali po zagrebačkim ulicama voziti ove godine. Država nije tražila nikakve dokaze za razloge kašnjenja, niti je Rimcu slala upozorenja zbog kašnjenja. Rimac je o razlozima kašnjenja javnost lakonski obavijestio riječima "kasnimo, jeb**a". Ne samo to, već je država navedenom odgodom kršila odredbe Općih uvjeta koji se primjenjuju na projekte financirane iz evropskih strukturnih i investicijskih fondova. Recimo, u ugovoru s gradom Svetom Nedeljom stoji da ako projekt kampus ne bude realiziran do 2024., onda Rimac zemljište treba vratiti gradu.
Gradonačelnik Svete Nedelje Zurovec danas kaže da nema mogućnosti Rimcu oduzeti zemljište, iako u ugovoru piše drugačije – a na moje kritike Rimac je 2021. godine odgovorio da će ako ne ispune uvjete, sve ići u vlasništvo grada. Umjesto oduzimanja zemljišta, Mate Rimac je dobio još jednu odgodu od četiri godine. Da se bilo koji mali poduzetnik u Hrvatskoj nađe u sličnoj situaciji odgode rokova, taj bi već bio pod teškim restrikcijama. To su stvari koje ne bi trebale biti dozvoljene nikome, ali je dozvoljeno odabranima. Odabran je jedan, pripadnik je elite, odabran je kao supstitucija za pravi tehnološki razvoj i za pravu proizvodnju koja bi trebala biti u korist svih. Da su tako produživani rokovi na primjer radnicama Orljave, bilo kojem sektoru tekstilne industrije ili mnogobrojnim malim poduzetnicima, ne bi propali. Ministar Darko Horvat radnicima Orljave je rekao da su same krive za svoju poziciju, nije bilo nikakve poštede.
Na Rimčevoj prezentaciji sudjelovao je i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević koji je najavio da će Zagreb do 2026. biti spreman za robotaksije. Kako komentirate to što je gradonačelnik iz lijevog političkog spektra bio na prezentaciji projekta privatnog kapitala za odabrane društvene krugove?
Očekivano je kad Andrej Plenković plješće Rimcu. Jasan je Plenkovićev klasni interes prema tome kao legitimaciji nekog kvazitehnološkog razvoja, ali mučno je gledati nominalno lijevog gradonačelnika kako tvrdi da su zagrebačke ulice spremne, da je to dobar projekt i da je to ono što nam je potrebno. Možemo! se potpuno odrekao svojih prijašnjih političkih, ekonomskih i ekoloških principa koji su inzistirali na tome da se smanji automobilski prijevoz, da se ojača javni prijevoz i da se smanji zagađenje. Uopće, pitanje je hoće li se realizirati autonomna vozila kad znamo da su Ford i Volkswagen odustali od sličnih projekata.
Kako nije postojala nikakva društvena rasprava o tome da li bismo trebali financirati privatni projekt Mate Rimca, tako nije postojala ni o tome da li na već zakrčenim zagrebačkim ulicama treba flota od 700 novih automobila. Kad bi robotaksiji bili realizirani, oni sigurno ne bi riješili problem prijevoza u gradu Zagrebu, zapravo bi ga još više zakomplicirali. U tom taksiju nema čovjeka – no to pak predstavlja problem s aspekta radničkih prava. Aktualni prosvjedi radnika Wolta, Bolta, Glova, Ubera koji rade za sve manje novce upozoravaju na status vozača. Radnicima oduzimamo posao, a sigurno ne smanjujemo pritisak na zagrebačke ulice. Ali ne treba se čuditi kad HDZ i Možemo! predstavljaju projekt carevog novog ruha – robotaksija. Mi koji duže vremena pratimo platformu Možemo! i suočavamo se s problemima koje imamo u radničkom pokretu zbog takvog tipa kvaziljevičarenja nismo iznenađeni. Radnici su zgroženi nominalnom ljevicom koja se obraća svima samo ne radničkoj klasi.
Mnogi danas govore o DP-u kao imovinskom pokretu, ali uz prilično nerazumijevanje tog izraza koji je skovao RF. Istina, DP ima za cilj zagrabiti što veću ekonomsku korist, ali su pritom spremni na fašističke forme i nasilne metode
Iz lijevo orijentiranih stranaka neće se složiti s vama. Zašto smatrate da se radnička klasa ne prepoznaje u politikama hrvatske ljevice?
Većina radnika ne može se poistovjetiti s nominalnom ljevicom jer nominalna ljevica ne zastupa radničku klasu, a onda radnici zaključuju da je sva ljevica kontra njihovih interesa. Recimo, ekološki pokret koji zastupa Možemo! problem globalnog zagađenja vidi kao problem individua i njihove potrošnje. Zastupa se ideja da su krivi potrošači jer previše troše – s tim se niti jedan radnik neće poistovjetiti. Osim toga, to nije točno. Ekološki pokret ako nije socijalistički, nije ekološki, jer jedina promjena može biti promjena u načinu proizvodnje. Na svaku tonu kućanskog otpada dolazi deset tona industrijskog. Možemo! su kao repriza SDP-ovog posrnuća, uz potpuno odricanje od bilo kakve lijeve ideje, uništili ne samo ljevicu nego i aktivizam. Sadašnji članovi Možemo! vodili su aktivističke udruge koje nisu bile organske, već projektno usmjerene i financirane.
Istina, za aktivizam su potrebni novci, ali to određuje karakter aktivizma koji se u trenutku Hasanbegovićevog zavrtanja pipe politizirao. Takva nominalna ljevica zastupa srednju klasu, u svojim političkim nastupima ulazi samo u identitetske ratove, dobro pazeći da po svaku cijenu zaobiđe klasni sukob. Hrvatskoj nominalnoj ljevici lakše je predložiti paket od deset zakonskih prijedloga za prava LGBT osoba, čija prava apsolutno poštujem, ali predstavljaju specifičnu manjinu, nego boriti se za radnička prava i za široke mase. Radnici ne vide nikakve benefite zašto bi bili lijevo orijentirani, njima se desnica s kvazinarodnim populizmom čini bliža.
Smiješna opravdanja SDP-a
Kako objasniti tu povezanost današnjeg radništva s desnicom? To podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća i pojavu opasnih pokreta, nacističkog i fašističkih.
Desnica radništvu daje ugodnu, lažnu nacionalističku utjehu da će ih zaštititi kao pripadnike jednog naroda. Osim toga, desni populizam ne libi se lagati. DP je u izbornoj kampanji tvrdio da treba vratiti kvote za strane radnike, ali nikad u Saboru nisu predali zakonski prijedlog, niti bi ga predali, jer stoje čvrsto uz kapital i prikrivaju činjenicu da je uvoz strane radne snage isključivo motiviran snižavanjem cijene radne snage. Sasvim je jasan motiv poduzetnika da uvoze stranu radnu snagu. Desnica huška na strane radnike kao navodni problem, dok se ne misle suočiti s izvorom problema – snižavanjem cijene radne snage. I DP želi samo stvoriti sliku stranog radnika kao neprijatelja, huškati na tog najmanje zaštićenog člana društva i tako zaštititi kapital. Kad vidiš protivnika, konkurenciju, neprijatelja u Srbinu ili Azijatu, onda ti iz vida izmiče kapitalistička elita kao neprijatelj. Mnogi danas govore o DP-u kao imovinskom pokretu, ali uz prilično nerazumijevanje tog izraza koji je skovala Radnička fronta, uvjeravajući javnost da oni nemaju nikakvu drugu agendu nego ekonomsku, iz čega bi se dalo zaključiti da nisu opasni. Istina, DP ima za cilj zagrabiti što veću ekonomsku korist, ali su pritom spremni na fašističke forme i nasilne metode.
(Foto: Sandro Lendler)
Taj glas radništva u prošlom sazivu Sabora bila je Radnička fronta. Samostalno niste uspjeli osvojiti novi saborski mandat. Kako planirate vanparlamentarno djelovati?
Sigurna sam da bez RF-a neće biti glasa radništva u Saboru. Međutim, i vanparlamentarna pozicija ima svoje izazove, ona RF-u otvara prostor za širi terenski rad. Iz povijesti znamo da su se strategije i taktike ljevice prilagođavale i mijenjale, a iz iskustava se učilo i jačalo. Zadaća ljevice je organiziranje radništva i jačanje solidarnosti, ali i borba za javno dobro – od obrazovanja do zdravstva. Konceptualno je bitno da shvatimo da ne pristajemo na lažnu podjelu između HDZ-a i opozicije. Sve su stranke, opozicijske i vladajuće, u potpunosti uklopljene u neoliberalni ekonomski model. Nismo zaboravili dva mandata SDP-a koji je rigidnije i snažnije provodio neoliberalne antiradničke politike od samog HDZ-a. Razdjelnica njihovih identitetskih politika, sa simboličkim razlikama, vodi se na razini jesu li malo više pro-LGBT ili su više za obitelj, ali suština je ista.
Potrebno je prestati s kritikom koja se zadržava na smjeni HDZ-a, jer to je najljenija i najoportunističkija kritika. To kažem ja koja sam najglasnija kritičarka HDZ-a kao teških kvislinga. Da bi lijeva ideja bila jaka, mora se pokazati sav oportunizam i jalovost nominalno lijevih politika koje stoje samo u obrani interesa srednje klase i stvaraju lažnu sliku da je moguće tehnokratskim menadžerskim rješenjima uljepšati okrutni kapitalizam koji živimo. Nažalost, ne postoji samo stranački konsenzus, već i društveni da je potrebno samo malo popraviti ovaj kapitalizam i da ćemo biti kao Švedska i Danska. Nećemo nikad biti Švedska i Danska, naš kapitalizam ne može dobiti ljepše lice. Da bi kapitalizam u centru bio kapitalizam bogatih, on treba periferiju, a Hrvatska je ta periferija evropskog kapitalizma. Dok god postoji dovoljno ljudi koji vjeruju da je moguće uljepšati, humanizirati lice kapitalizma, u kojem gubimo pravo na javno obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu, sva nasljeđa socijalne države, RF će izgledati kao preradikalno rješenje. Nominalno lijeve stranke su dio problema, a ne dio rješenja.
Ipak ste se s tim, kako kažete, nominalno lijevim strankama dogovarali oko zajedničkog izlaska na izbore.
To je potencijalno bio i može biti isključivo brak iz interesa. No njihov je cilj bio da RF kao lijevu stranku marginaliziraju. SDP nas je iz razgovora o koaliciji izbacio sa smiješnim opravdanjima – smetalo im je da smo protiv privatnog vlasništva. Koja antikapitalistička stranka nije protiv privatnog vlasništva?! Ali to je bilo samo opravdanje da se riješe prave ljevice koja bi u slučaju pobjede na izborima bila kritičar njihovih politika. Dok postoji Radnička fronta, ostaje vidljiv oportunizam SDP-a i Možemo!
