Jedan od najprofitabilnijih brokera na londonskoj burzi objavio je nedavno uzbudljivu autobiografiju svog mladog života. Usprkos tome što knjiga završava u (simboličnoj) 27. godini njegova života, čita se kao najuzbudljiviji špijunski triler Johna le Carréa, iako špijunima na 500 stranica ove "avanture" nema ni traga. Umjesto s uobičajenim antagonistima, autor se u knjizi bori s nevidljivom rukom tržišta i vlastitom klasnom sviješću, no na najneuobičajenijem mjestu za to – na najjačim financijskim tržištima svijeta, u Londonu i Tokiju. Godine 2011. postao je najprofitabilniji trgovac Citibanka na globalnoj razini točno predvidjevši da će posljedice krize iz 2008. dovesti do dugoročne stagnacije kamatnih stopa i brzog rasta vrijednosti imovine. Godine 2014. otišao je u mirovinu kao multimilijunaš, da bi studirao ekonomiju i nejednakost na Sveučilištu Oxford pa brzo odustao shvativši da to nije rješenje. Njegovi glavni izazovi bili su jedna od najvećih svjetskih banaka – Citibank – i vlastiti psihološki put. Danas je uvjeren da je rješavanje društvene nejednakosti jedini način da se svjetska ekonomija popravi. Otkad je odustao od studija na Oxfordu, radio je s ekonomskim think tankovima i pokrenuo Garys Economics na YouTube kanalu, podučavajući ljude "o ekonomiji stvarnog svijeta". Redovito se pojavljuje u medijima, poput Novara Media gdje smo ga prvi put otkrili, a pisao je i za The Guardian, New Statesman i openDemocracy, među ostalima.
Radi se o britanskom ekonomistu Garyju Stevensonu (r. 1987.) i knjizi "The Trading Game – A Confession" ("Igra trgovanja – ispovijest") koju je u martu ove godine objavila nakladnička kuća Penguin. Knjiga je već dvostruki bestseler s pravima prodanima za film. Ako će ovo biti film, očekujemo uradak poput "The Big Short" ("Oklada stoljeća"). Ispovijest mladog burzovnog mešetara jedna je od najzanimljivijih knjiga koje sam čitala ove godine, ako ne i duže – a u oštroj je konkurenciji s novom knjigom Roberta Sapolskog (protiv slobodne volje) i s kineskim serijalom popularno poznatim kao "Problem triju tijela".
Prva godina, prvi bonus, 13.000 funti. Tata za taj iznos radi skoro godinu dana. Sreća zbog sigurnosti, ambicija kuha, i prvi tragovi želučane kiseline. Oni na kojima je zaradio novac izgubit će posao, dom, ići će gladni spavati da bi djeca mogla jesti
Što klinac iz Ilforda u istočnom Londonu – nekada radničkog kvarta koji se danas polako pretvara u slam – zna o tome što se može biti u životu? Otac poštar, majka domaćica, prijatelji djeca čiji roditelji preskaču obroke da bi oni mogli jesti. Doseg snova, klasična karta za izlazak iz pakla siromaštva: postati nogometašem. Britanac u imigrantskom kvartu – okružen prvom generacijom indijskih migranata. I to onima koji se bave novcem i bankarstvom. Stoga, što siromašni klinac zna što se može biti u životu? Doseg je maturirati, ostati izvan krugova droge, kriminala, zatvora i naći posao u sustavu. Biti bogat, ali bogat znači financijski siguran. No, kad tvoji mali prijatelji pričaju o tome da žele biti bankari, i ti poželiš biti to – jer svi želimo pripadati. I jer Gary ne zna što se sve može raditi u životu. Pogotovo kad si dobar s brojevima, a naš protagonist nije samo dobar s brojevima, on je najbolji. I to ga gura dalje, skroz do LSE-a (London School of Economics) – jednog od najprestižnijih britanskih i svjetskih fakulteta. Talent, upornost da iscrpi sve što može od tog talenta, i nagrade. Brojne nagrade za brojeve, njihove manipulacije i teoriju igara. Brojevi, ogromna psihološka samokontrola i snaga, jedine karte koje ima. Na jednom takvom natjecanju na LSE-u, na kojem najbolje i najveće svjetske kompanije regrutiraju najbriljantnije studente generacije, Gary je prepoznat. Snimili su ga brokeri i bankari. Žele ga, žele ga žarko. Neće ga pustiti da im procuri kroz prste, nikada.
U četvrtak diploma. U ponedjeljak prvi radni dan kao "trejdera" koji prodaje američke dolare europskim financijskim tržištima (državama i firmama) za jednu od najvećih svjetskih banaka. Prvi radni dan, prvi dojam radnog mjesta: bijela košulja, svijetlo plava košulja, roza košulja, opa, prugice – radikalno! Ali prvi mačići bacaju se u vodu, Gary stoji i gleda. Nitko mu ne govori što mu je činiti. Koji mu je posao, nema jasnih uputa, nema ničega. Došao si, sad se snađi, to je dio izazova, dio probnog perioda. Plivaj, ako možeš. Sad si u najjačoj kategoriji, a nemaš još ni 22 godine? Plivaj. Ili potoni. Snimaj, čekaj, strpljivo, uči, uči, promatraj, čekaj. Prilika, trejdaj. Prva godina, prvi bonus, 13.000 funti. Tata za taj iznos radi skoro godinu dana. Sreća zbog sigurnosti, ambicija kuha, "pobijedit ću ovu igru" i prvi tragovi želučane kiseline. Oni na kojima je zaradio novac, sedam posto koliko je dobio od ukupnog iznosa koji je zaradio banci, izgubit će posao, dom, ići će gladni spavati da bi djeca mogla jesti. Tuga, očaj, prijatelj u zatvoru. Prijatelj s nogometa mlađi pet godina, umrla mu mama, kvart, bol, šutnja. Bicikl, noć, vožnja. Prva vespa. Prve naznake prezira prema kolegama, prema alkoholu, drogama, kurvama, prema izobličenju koje se dogodi kad se ljudi prepuste tim stvarima.
Nejednakost je jezgra kaosa ekonomije. "Tržišta su netočno predvidjela oporavak kamatnih stopa i gospodarstva u 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i svake druge godine do sada, 2020.!" piše Gary na svom blogu wealtheconomics.org
I Billy, najbolji trejder, onaj koji mu se ne gadi, onaj koji mu se nikada neće gaditi. Onaj koji mu je bijesno zatvorio teorijske udžbenike i rekao: mali, ako želiš znati išta o ekonomiji, idi pitaj mamu, susjede, prijatelje. Istina ne piše u knjigama. Billy, nakon svakog sušija, nakon svake pijanke, nakon svakog obaveznog trejderskog lumpovanja, Billy piša po Bank of England – po engleskom HNB-u. Istovremeno je najbolji trejder. S oscilacijama od naizgled ogromnih gubitaka profita za banku do najvećih dobitaka. Koja je njegova tajna? Što to jedini proleter osim njega na tom katu zna što fensi derišta ne znaju? Derišta koja su "roditelji ostavili u internatu u dobi od šest i pokupili ih u dobi od 21 godine?" Budući lideri, premijeri, diktatori i političari. Što može o društvu i ekonomiji znati netko s Oxforda tko proletera u životu nije sreo? Lajtmotiv pitanje koje se provlači kroz cijelu knjigu i svaki put kad ga postavi, jaz između njega i obitelji, ali i kolega postaje veći. Udžbenici kažu kamate ne mogu uvijek biti niske. Ekonomija ima cikluse širenja i sužavanja, ništa ne može biti trajni trend. No, Billy i Gary klade se suprotno. Billy, stari umjereni lisac, i Gary, dečko s poderanim patikama i suzama u očima kojeg svaki novi bonus baci u još dublji očaj, u još dublju klasnu i psihološku disocijaciju. Ali problem je neartikuliran, problem nije zapravo prepoznat. Anksioznost je duboka, a ideali visoki. Kobna kombinacija.
Nekretninska kriza u SAD-u 2007. – 2009. Na kraju bailouta bonus 400.000 funti. Godina 2011. Treći bonus, milijun funti. Dvadeset i pet godina života. Više nego što su generacije njegove obitelji zajedno zaradile. Jedan bonus. Zato što se kladio na kraj svijeta – da će bogati biti još bogatiji, da će siromašni biti još siromašniji. Slavi se takvim "gaženjem" da izobličenje kolega u Garyjevim očima poprima monstruozne razmjere. Slavi se njega, probio je rekorde, ostvario banci ogromne profite, njemu se povraća. On se kladio – suprotno od svih – da će sve kontinuirano biti još gore. Kladio se da će posljedice ove krize dovesti do dugoročne stagnacije kamatnih stopa i brzog rasta vrijednosti imovine. Kladio se suprotno, očekivao je pokude, prekršio je pravila, trejdao više nego što je itko do tada trejdao. Pohvale umjesto pokude. Umjesto pokude odozgo pohvale – trejdaj više, trejdaj još više. Neka svi trejdaju još više. Trejdaju beskrupulozno. Kolega skače od uzbuđenja – zaradio je banci milijune jednim trejdom. Billy se okreće, bijesno viče: "Što radiš, ti ljudi su izgubili posao!" Svijest o tome da njihovo klađenje rezultira gubitkom poslova za ljude kojima je Gary okružen cijeli život, ljudima koji ne jedu da bi plaćali stanarinu ili hipoteku. A stari Billy i dalje zarađuje, i dalje piša po Bank of England, i pred drugima, uglavnom šuti. I dalje se kladi na polarizaciju društva, na to da će bogati biti još bogatiji, da će siromašni biti još siromašniji, da će sve otići nepovratno u krivom smjeru, da kupovna moć radničke klase nikada više neće rasti.
Spoznaja kapitalizma. Očaj, srce preskače, želudac gori, prekid s djevojkom – zabrana pristupa unutarnjim psihološkim stanjima i najdubljim mislima i emocijama. Suši, koka, skupo vino i skupe žene. Bijeg. Izolacija, noćne šetnje, očaj. Sve kaotično, neposloženo, neartikulirano, nespoznato. Pasija se nastavlja. Brojke, samo brojke. Ali tržište više nije skup brojeva. U ekselicama vidi samo skup predviđanja za svijet: "Na isti način na koji možete pogledati vremensku prognozu i shvatiti da vam ona govori što će se dogoditi. Predviđanja kamatnih stopa bila su uredna karta kada će se točno i koliko brzo svako gospodarstvo oporaviti, a mijenjala su se svaki dan. Ako kamate padnu, to bi moglo značiti da su ekonomski izgledi oslabili ili bi to moglo značiti da je središnja banka izašla i rekla da neće povisiti kamatne stope." Koji je smjer, gore ili dolje? "Ako pogledate burzu, vjerojatno možete vidjeti – prvi razlog će vjerojatno gurnuti dionice prema dolje, drugi će ih vjerojatno gurnuti prema gore" (str. 380.). Gary se kontinuirano kladio na to da se ekonomija nikada neće oporaviti, i da će dionice stalno rasti, stoga će izgledati da je ekonomija zdrava, ali nije. Nejednakost je jezgra kaosa ekonomije. "Tržišta su netočno predvidjela oporavak kamatnih stopa i gospodarstva u 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i svake druge godine do sada, 2020.!" piše Gary na svom blogu wealtheconomics.org na početku korona-krize. Na openDemocracyju objavljuje tekstove o praćenju traga korona-bailouta.
Ispovijest mladog burzovnog mešetara
A on se svake te godine kladio na isto, suprotno od svih drugih. Da će kamate biti niske, da će realne plaće padati ili stagnirati, da će cijene nekretnina neprekidno rasti, a ekonomisti i dalje nemaju pojma zašto. Klade se da će balon na tržištima nekretnina eksplodirati – uvijek u idućih šest mjeseci, ali cijene ne padaju. Raste dug radničke klase i država, vlasnici tih dugova su banke, i ljudi kojima je poslovno okružen i koji gomilaju pasivne prihode, dok oni koji žive od svog rada gube i ono što je prethodna generacija stekla, kontinuirano gube imovinu – ono što su naslijedili u skupim četvrtima sad prodaju da bi išli živjeti u jeftinije. Jaz između njega i jedine okoline sad je tektonski. Kamo pripadaš s milijunom u džepu ako ne želiš pripadati višoj klasi, a od vlastite si toliko otuđen da si sam sebi stranac? Kupiti stan? Prazan stan. Madrac na podu, prazan stan. Ni kauč, ni polica, ni ormar. Mjesecima tako. Tablete za želudac. Otkaz? Je li moguće otići, hoće li ga pustiti? Kako će ga pokušati spriječiti, hoće li moći izvući pare koje je ostvario u bonusima? Koliko će trajati? Hoće li ikad biti bolje? Morat ćete otkriti sami u njegovoj knjizi, na podkastima vam neće ponuditi spojler. Ali na blogu će kasnije objasniti kako je "tijekom trgovanja kamatnim stopama na financijskim tržištima razvio teoriju koja mu je omogućila da postane najprofitabilniji trgovac Citibanka na globalnoj razini 2011.". Teorija objašnjava zašto su kamatne stope ostale niske godinama duže od očekivanog. Također objašnjava zašto su realne plaće pale, a stanovanje je postalo manje pristupačno i "zašto će se ti trendovi nastaviti unedogled ako ne poduzmemo nešto".
Ova je teorija bila i nastavlja biti vrlo isplativa za predviđanje globalnih tržišta, piše Stevenson na blogu. "Ja bih mogao zaraditi novac od toga, i vi možete zaraditi novac od toga, ali bit će nam nemoguće povećati plaće ili poboljšati pristupačnost stanovanja osim ako ova teorija ne postane široko shvaćena". Dodaje: "Nejednakost u bogatstvu bila je i još uvijek je, vjerujem, gotovo potpuno nespomenuta u mejnstrimu ekonomskog visokog obrazovanja. Dakle, ako je moja teorija točna, da nejednakost u bogatstvu postaje pravi pokretač gospodarstva, to bi objasnilo fenomenalnu i kontinuiranu nesposobnost tržišta da točno predviđa." Iako se BDP počeo oporavljati do kraja 2010., bogatstvo je postajalo sve neravnomjernije raspoređeno – nulte kamatne stope podizale su cijenu imovine, dok je kupovna moć plaća stagnirala ili čak padala. "Prema mojim teorijama, kad bi se bogatstvo nastavilo neravnomjernije raspoređivati, kupovna moć bi nastavila padati u odnosu na troškove stanovanja." Ako se ne pozabavimo nejednakošću bogatstva, upozorava Stevenson, ekonomija se nikada neće oporaviti. Pristupačnost stanovanja, stvarne plaće i životni uvjeti s vremenom bi se nastavili pogoršavati.
Postoje brojni načini na koje se nejednakost u bogatstvu može smanjiti, nastavlja, ali sve ih možemo podijeliti na jednu od dvije metode – ili vrlo bogati moraju povećati svoju potrošnju i smanjiti štednju, ili vlada mora izravno oporezovati njihovo bogatstvo. Obje teorije objašnjene su na njegovom blogu. Nedavno je također izašao s prijedlogom tj. apelom skupine milijunaša koji traže oporezivanje najbogatijih od jedan posto. Ako mislite da je to radikalno, prošlog mjeseca je MMF u suradnji s francuskim ekonomistima, brazilskim predsjednikom Lulom i američkim senatorom Berniejem Sandersom tražio isto to – samo u iznosu od dva posto. Jer dva posto je potrebno da se za početak počne sprečavati daljnje potonuće dijelova svijeta u ekstremno siromaštvo. Kad ljevica govori o tim stvarima, to su utopističke radikalne teme, no kad MMF i najplaćeniji ljudi na svijetu govore to isto, je li napokon došlo vrijeme da ih oporezujemo za dobro društva? Prostora ima, saveznika ima, kao i kompromisa, ali bolje prvi korak nego nijedan. Kapitalizam nije zdrav čak ni za svoje najuspješnije kadrove, zašto onda i dalje inzistiramo na tome? Da smanjenje društvene nejednakosti nema druge vrijednosti osim čiste vrline, zar nije i to dovoljan razlog za promjenu? No, ono ima i konkretne pozitivne materijalne posljedice – posebno po najugroženije dijelove društva.
