Sve je podsjećalo na dan izbora. Novinari i fotoreporteri bili su na svojim mjestima, a mediji su tijekom dana objavljivali podatke o "izlaznosti". I vladao je specifičan oblik "izborne šutnje" koji nije bio vezan za podršku ili promociju određenih kandidata, već za opći društveni stav o samim "izborima". Foto-izvještaji o praznim parkinzima i opustjelim koridorima s policama naznačili su smjer očekivanja, a šutnju i slutnju prekinula je viralna ilustracija Tisje Kljaković Braić na kojoj "Oni" s prozora gledaju tko odlazi u dućan i primjećuju "Antu skeson".
Tada je postalo jasno da je bojkot tog petka uspio i da se društvo pretvorilo u komšiluk ili WhatsApp grupu koja ogovara na cijene imune bogatune ili na solidarnost imune domaće izdajnike. Službena je potvrda došla s podacima o "izlaznosti" koje ovaj put nije iznosilo Državno izborno povjerenstvo već Porezna uprava, a sama "izlaznost" je koincidirala s odabranom opcijom: nije bilo razlike između izlaznosti i rezultata, izlaznost jest rezultat.
Bojkot trgovačkih lanaca nastavio se i naredna dva petka, uz popratni sadržaj u obliku bojkotiranja pojedinih proizvoda ili jednog lanca na tjednoj bazi. Izlaznost je počela pomalo popuštati, ali to ne treba pretjerano čuditi. Društvene akcije koje se zasnivaju na nedjelovanju teško se mogu dramaturški gradirati s obzirom na to da izostaju učinci kohezije ili solidarnosti: iako je posrijedi društvena akcija, ona se provodi individualnom pasivnošću.
Hrvatska je deindustrijalizirana, uvozno i potrošački orijentirana vrlo mala ekonomija u kojoj na bitnijim tržištima dominiraju oligopoli niskog broja poduzeća, uglavnom stranih. Kao takva, izložena je vanjskim faktorima, visokim maržama, transfernim cijenama, pa i običnoj špekulaciji – kaže Vujeva
A valja imati i na umu tumačenje jedne slučajne prolaznice u prilogu N1 televizije koja je popuštanje bojkota objasnila niskim datumom: razumljivo je da je bio izraženiji krajem prošlog mjeseca, sad su sjele plaće i penzije i zahtjevnije je odoljeti potrebama. Prolaznica smatra da će se izlaznost vratiti na prvotni nivo krajem mjeseca, kad ponestane novca.
Čini se da ova interpretacija sugerira neautentičnost bojkota koji se ravna stalnom mjesečnom dinamikom, ali zapravo pogađa njegovu ključnu dimenziju: novčanici se prazne u drugom dijelu mjeseca upravo zbog previsokih cijena. Možda ionako ne bismo kupovali, ali ovako tu navodnu ekonomsku nužnost pretvaramo u političko pitanje: nema ništa nužno u tome da ne možemo kupiti ono nužno.
Premda je bojkot zasigurno uspio, barem kao izraz društvenih frustracija, i među zagovornicima prevladava sumnja u njegovu dugoročnu održivost ili isplativost. Ali bez obzira na očitu taktičku nedorečenost i upitno povjerenje u pokretače akcije – ako su ovi uspjeli, onda je nezadovoljstvo bilo toliko da bi svatko uspio – podrška nije bila uskraćivana. Ljudi i dalje stoje iza bojkota, ali ne zbog promišljenosti vodstva, već zbog potpune neuvjerljivosti struke.
Ekonomisti i analitičari uglavnom ponavljaju iste mantre kao i kad se radi o svim drugim ekonomskim pitanjima: pustite tržište da odradi svoje, a jedini krivac za inflaciju ili bilo što drugo jest država. Čini se da je ekonomija jedina struka koja se uspjela automatizirati bez upliva tehnologija i gubitka radnih mjesta. Iako se možda i značajan dio stanovništva slaže oko krivnje države, već desetljećima "ista pjesma" iz stručnih krugova iscijedila je iz društvenih kapaciteta bilo kakvu političku imaginaciju kad su u pitanju ekonomski odnosi.
I zato se danas nalazimo na pustom polju između narodnih protopolitičkih impulsa i depolitizirajućih refleksa struke. Ako ne dođe do političke obrade tog pustog polja i ako se, kao što Neda Ukraden kaže, ne nađemo na pola puta, mogli bismo ostati bez putova i s krajnje toksičnim plodovima na tom polju. Kako bismo si taj zadatak olakšali, za pomoć u radovima na polju obratili smo se nešto fleksibilnijim pripadnicima struke, Karlu Vujevi s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i Toniju Prugu s Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Za početak, valjalo bi znati o čemu pričamo kad pričamo o trenutnoj inflaciji, pa smo zamolili Vujevu da malo počisti teren i raspravu postavi na zdrave noge.
Karlo Vujeva (Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
- Jednom kad se inflacija usidri u ekonomiju, uloga očekivanja postaje ključna i tada dolazi do difuzije svih mogućih razloga pojave inflacije. To, naravno, komplicira objašnjenja i empirijsku potvrdu objektivnih razloga rasta cijena. No, oni bi se uvijek trebali nastojati pronaći radi razumijevanja fenomena, a potom i najmanje štetne antiinflatorne reakcije. Imajući to na umu, bitno je razlikovati razloge pojave inflacije i razloge ustrajnosti inflacije, ali možda još bitnije iz naše perspektive, razloge inflacije (rasta cijena) naspram razloga relativno visoke razine cijena ("skupoće" hrvatske ekonomije s obzirom na životni standard). Prvo je nedavni fenomen s temeljnim izvorom u COVID-19 krizi, drugo je strukturna odrednica hrvatske ekonomije s izvorištem u reakciji na trostruki šok u 1990-ima (rat, globalizacija, tranzicija). U suvremenosti, značajan dio pojave inflacije u Hrvatskoj je uvezen i može se promatrati kao prelijevanje novog inflatornog režima u globalnoj ekonomiji. Samim time, deplasirano je govoriti tek o rastu plaća ili pogotovo o velikom javnom sektoru kao temeljnim razlozima inflacije. Posljednje navedeno je potkrijepljeno i nedavno nagrađenim znanstvenim radom u kojem se upućuje na zanemariv direktan (i potencijalno nezanemariv indirektan) utjecaj rasta plaća u javnom sektoru na ukupnu inflaciju, pri čemu se zaključuje da je ukupan doprinos "relativno nizak" - ističe Vujeva za Novosti.
S obzirom na to da razloge očito ne možemo tražiti u navodnim anomalijama lokalnog javnog sektora, Vujeva ukazuje na nužnost otvaranja šire, globalne perspektive, koja u obzir uzima dinamiku svjetske ekonomije u posljednjih tridesetak godina, pogotovo ulogu Kine.
I ne bi ga čudilo da u narednom periodu visoke stope inflacije ostanu karakteristika razvijenih ekonomija. Zanimalo nas je koliko u takvom kontekstu zadanom globalnim trendovima uopće postoji prostor za političko djelovanje. Vujeva smatra da smo ograničeni, ali da je ta ograničenost učinak struktura dugog trajanja.
Studije koje su objavljene kod nas, a i u inozemstvu, pokazuju da učinci inflacije nisu pravedno raspodijeljeni. Oni su klasno distribuirani, a inflacija najviše pogađa umirovljenike samce i samohrane roditelje u najnižem prihodovnom razredu – ističe Prug
- Zemlje s promišljenijim ekonomskim politikama imaju veći manevarski prostor za ublažavanje inflatornih pritisaka ili barem njihovih posljedica. S druge strane, Hrvatska je deindustrijalizirana, uvozno i potrošački orijentirana vrlo mala ekonomija u kojoj na bitnijim tržištima dominiraju oligopoli niskog broja poduzeća, uglavnom stranih. Kao takva, izložena je vanjskim faktorima, visokim maržama, transfernim cijenama, pa i običnoj špekulaciji, a nosioci ekonomske politike imaju nisku pregovaračku moć iz jednostavne činjenice da smo se većine poluga ekonomske politike, poput monetarne i fiskalne (ograničene Maastrichtom), već odrekli. Dakle, domaći nositelji ekonomske politike imaju značajnu odgovornost u nemogućnosti da se uspori rast cijena u dosadašnjem periodu, pa sada imamo i službeno najveću stopu inflacije u eurozoni. No, navedena odgovornost proizlazi prvenstveno iz odabranog smjera i neoptimalne politike u dugom roku, a ne iz parcijalne ili predizborne mjere od prethodne zime ili proljeća. Hrvatska ekonomija nije skupa od prošle ili pretprošle godine, kao što nije najednom prestala provoditi samostalnu monetarnu politiku tehničkim ulaskom u eurozonu, nakon više desetljeća u kojima je središnja banka vlastitu valutu promatrala kao žeton za euro i prije toga njemačku marku - navodi Vujeva.
Dakle, on smatra da uzroci inflacije mogu biti političke naravi, ali da njihova interpretacija ne smije biti politička. Međutim, stava je da "terapija" nužno mora biti politička. Pitali smo ga stoga što misli o bojkotu kao svojevrsnom obliku politizacije rasprave o "terapiji".
- Bojkot trgovina ili građanski aktivizam je jedna od posljednjih stanica koja ostaje nakon, svjesnog ili nesvjesnog, shvaćanja da je ekonomska politika nemoćna. Sljedeća stanica bi bila shvaćanje da je ekonomska politika ta koja je prvenstveno odgovorna u institucionalnom smislu. Naime, trgovine, banke, telekome i ostale pokreće i treba pokretati profit, ali kontekst i pravila igre u kojima djeluju određuje država. S obzirom na to, ekonomisti koji tvrde kako bojkot dugoročno nema realne šanse za uspjeh nisu u krivu, kumulativna inflacija i, još bitnije, relativno visok nivo cijena neće se obrisati tek putem aktivizma naspram trgovačkih lanaca, koji su možda najvidljiviji izlog skupe ekonomije, ali nisu ni približno jedini odgovorni. Međutim, vidljiva je i doza nedosljednosti u nekim tumačenjima bojkota, koji je u našoj situaciji erozije kupovne moći uputnije promatrati kao pozitivan primjer građanskog bunta i organizacije, odnosno primjer relativno uspješne kolektivne akcije. Pritom se ne radi nužno o konačnim ciljevima, već o uspostavljanju svijesti da postoji društveni kolektiv kao karika, kao zainteresirani "agent" u društvenom ugovoru koji očito može izbiti jednom sektoru poslovanja desetke ili stotine milijuna eura u par dana ili tjedana organizacije. U kontekstu teorije igara, organizirani potrošači zamjenjuju nositelje (izgubljenih) ekonomskih politika kao korektiv ili pregovarački adut u određivanju cjenovnih strategija - ističe Vujeva.
Za kraj nas je zanimalo što misli o ulozi ekonomske struke u kontekstu rasprave o inflaciji i funkcioniraju li ekonomisti kao svojevrsni zaštitari statusa quo i kočenja bilo kakvih ideja odozdo. Smatra da nije riječ o svjesnoj poziciji zaštitara, već da se radi o prevladavajućoj treniranosti ekonomista unutar neoklasične paradigme, zasnovanoj na atomiziranoj makroekonomskoj analizi i racionalnosti individualnog agenta.
- Brojnim je ekonomistima prihvatljivo da se pojedinci "racionalno" odluče štedjeti umjesto trošiti, dakle doslovno "bojkotirati" kupovinu, ali ukoliko se to učini kroz kolektivnu akciju, tada je to naivno, nepromišljeno i neopravdano. No, možda su naivni pokušaji jedini preostali u legalističkim okvirima u ekonomiji bez monetarne i industrijske politike. Samim time, rječnikom neoklasične ekonomike, potrošači su se u danim okolnostima zaista pokazali kao racionalni agenti i pokušali maksimizirati svoju korisnost - zaključuje.
Toni Prug (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Prug se slaže s Vujevom oko uloge ekonomske struke i dodatno naglašava njihovu odgovornost. Smatra kako se akteri u proizvodnim i opskrbnim lancima ponašaju racionalno, nastojeći sačuvati profite, kao što im ekonomski kontekst i nalaže.
Međutim, smatra Prug, ekonomisti bi trebali ukazivati na skučenost te racionalnosti i na njene društvene posljedice, a ne se identificirati s njom kao navodnom znanstvenom perspektivom. Za početak, mišljenja je da kad govorimo o inflaciji, uvijek prvenstveno moramo govoriti o nejednakosti.
- Studije koje su objavljene kod nas, a i u inozemstvu, pokazuju da učinci inflacije nisu pravedno raspodijeljeni. Oni su klasno distribuirani, a inflacija najviše pogađa umirovljenike samce i samohrane roditelje u najnižem prihodovnom razredu. Mnoge od njih inflacija je zadnjih godina gurnula prema modernom obliku gladovanja, koji politički korektno, ali i donekle analitički ispravno, danas nazivamo nesigurnost prehrane. U zemljama poput naše nije prihvatljivo da netko mora jesti najjeftinije ugljikohidrate i procesuirano meso da bi se prehranio. Ne radi se o apsolutnoj gladi, već o kulturno neprihvatljivom nivou prehrane. No i takva nesigurnost ima tragičnu cijenu za mnoge: cijenu života - navodi Prug za Novosti.
On ne dvoji da se zanemarivanje ovih aspekata temelji na ključnom razlogu koji stoji iza visoke inflacije posljednjih godina diljem svijeta – zaštiti profita. Cijene se povisuju kako bi profiti ostali dovoljno visoki, a teret se prebacio na leđa najslabijih. Tezu o ulozi visokih cijena u zaštiti profita Prug dodatno obrazlaže.
- Za razliku od profita, sve ostale komponente formiranja cijena artikala široke potrošnje, kao što su porezi, rad, tehnologija i kamate, imaju vremenski sporiju dinamiku. Tehnologije i porezi se mijenjaju rijetko. Cijene zaduživanja nešto češće, ali firme se uglavnom zadužuju srednjoročno i dugoročno. A i cijena rada se mijenja prilično sporo. Ono što se po potrebi često mijenja udjel je profita u finalnoj cijeni. Brojna empirijska istraživanja velikog broja grupa znanstvenika, ali i važnih krovnih organizacija poput OECD-a i MMF-a, pokazuju da su upravo profiti najveća komponenta u inflaciji zadnjih godina - ističe.
S obzirom na to da u javnim raspravama postoji kakofonija kad je riječ o ''krivcima'' za inflaciju u proizvodno-opskrbnom lancu, pitali smo za kraj Pruga postoji li mogućnost transparentnijeg poslovanja u kapitalističkom sustavu radi lakšeg identificiranja spornih čvorišta, slično kao u slučajevima zahtjeva za transparentnošću javnog sektora.
Prug smatra da priroda kapitalizma priječi takvu transparentnost, ali i da ta sama prepreka čini pitanje o alternativnim načinima proizvodnje barem legitimnim.
- Rekao bih da je poslovna tajna privatnog sektora konstitutivna, jer ne vidim kako bi bez nje imali onu vrstu međusobnog natjecanja koje vodi kapitaliste ka inovacijama, smanjivanju troškova i potrebnog rada. No, granice ekonomije nisu prirodni zakoni. Pretpostavimo da se profiti ne skrivaju raznim računovodstvenim operacijama i da je sve što trgovci i proizvođači kažu istina. Ako su profiti niski i nakon desetljeća rasta produktivnosti, ako gotovo pola proizvedene hrane na svijetu propadne, što u kućanstvima, što u opskrbnim lancima, ako milijardu ljudi ne može doći do dovoljno hrane, a velik dio populacije se hrani smećem koje ih postepeno ubija, onda se možda možemo upitati treba li mijenjati način proizvodnje i distribucije hrane. Možda kapitalizam ne donosi optimalna rješenja - kaže Prug.
Možda je naivnost jedino što nam preostaje.
