Ljevicom u Hrvatskoj smatra se danas u pravilu parlamentarni trojac SDP-Možemo-RF, uz SDSS koji pak ima specifičan mandat, te poneku lokalnu snagu. Ukupno gledano, prevladava lijevo-liberalni profil. Socijaldemokracija se tek priziva, ne bi li se konačno zaista ukazala, a rijetki socijalisti su se također netom pojavili na velikoj sceni. No poput svih njih, razmjerno malobrojnih i rasutih, često baš nepouzdano definiranih, takva su i načela prepoznavanja lijevih politika u domaćem javnom prostoru općenito. Još uvijek se nerijetko u biti ne zna točno ni što je to politički lijevo.
Ovdje ćemo stoga ukratko izdvojiti nekoliko razlikovnih mjesta i kriterija iz aktualne zbilje koji bi mogli tome pripomoći. Na prvome mjestu je dilema o primarnoj determinanti ili odabiru prioriteta između ekonomsko-političkih i socijalnih tema i ciljeva s jedne strane, i tzv. svjetonazorskih s druge.
Vidljiv je nedostatak pokušaja da se osnove koje imamo u raznim varijantama marksizma i u drugim progresivnim društveno-ekonomskim teorijama nadograde s ciljem primjenjivosti u praksi – upozorava Toni Prug
U međuvremenu je to donekle razjašnjeno, mada teorija dugo nije uzimana u obzir, već i zbog malog broja struja u opticaju. Sad je opet nešto jasnije da ljevica polazi od prvog navedenog skupa preokupacija kao presudnog u društvenim procesima. Ali napokon i to, beziznimno, da nipošto ne smije odlagati na stranu drugi, uvjetno kazano posljedični ili popratni. Ipak, baš u krilu lijevog centra događa se povremeno inverzija poput jedne koju pratimo zadnjih dana. Malo je tko iz te najšire grupacije trznuo na najnovije verbalno iživljavanje Branimira Glavaša, neku vrstu društveno-mrežne ovjere ratnog zločina i otvorene nostalgije za njim.
Možda je tu riječ o izuzetku, no svakako je indikativan. Osim svega, ako matica kakve-takve ljevice ostaje slijepa na suštu potrebu antifašističkog odgovora, to i dalje ne znači da radi progresivnije na ekonomskim i socijalnim zadaćama. Ali, da ponovimo, ukupno jest došlo do pomaka k određenom balansu. Zbio se na tragu koprcanja globalnog društva, pa i ovdašnjeg, iz svesvjetske krize 2008. godine, potom s lanjskim udarom ove historijski neusporedive pandemije.
Dovodi nas to i do druge točke prepoznavanja lijevih impulsa i pripadajućih kolebanja, eksponirane čim se naša ljevica silom prilika malo izravnije suočila s ekonomsko-političkom kušnjom. Svjetonazorske rasprave više nisu bile dovoljne. Ali pokazalo se tad kako u hrvatskoj politici nema potpunije ni sadržajnije ekonomske misli, ujedno obuhvatne i emancipatorne.
Na to ukazuje disproporcija između tretmana državne strategije i municipalnih politika. Komunalna pitanja nikad nisu bila jače istaknuta negoli danas, no drastično izostaje interes oko npr. monetarnog sustava, industrijskog razvoja, mirovinskog osiguranja itd. Fokus na lokalno popraćen je i nekompetentnošću oko složenijih ekonomskih zahtjeva, pa se limiti takve ljevice ogledaju u pristajanju na gotova poturena rješenja. Ona nam gotovo bez ostatka dolaze zdesna, a još je i povoljno kad su na stvari barem klasična socijaldemokratska uporišta, ona tzv. kejnzijanska.
Toni Prug (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Postoji i objektivan razlog takvom stanju: malen broj novijih radova u političkoj ekonomiji iz lijeve perspektive. Na to ukazuje socioekonomist Toni Prug, naglašavajući da se ljevica u RH i zato nalazi u opasnosti. U svrhu legitimiranja svojih stajališta i poteza, ona preuzima pojedine aspekte svjetonazorskog marksizma ili mainstream ekonomskih teorija, premda treba reći da je marksistički orijentiran njezin tek bitno manji dio.
- U oba slučaja se umjesto empirijskog i teorijskog sagledavanja stvarno postojećih društvenih odnosa, poput povećanja nejednakosti, sve raširenijeg prekarnog rada, smanjenja javnog bogatstva u korist privatnih interesa ili zaostajanja tehnološkog razvoja u koji je Hrvatska gurnuta rastom turizma i padom vlastitih proizvodnih kapaciteta, uzimaju dijelovi gotovih ideoloških matrica. Zanemarivanje teorijskog promišljanja je opasno jer lako može voditi k novim verzijama znanih socijaldemokratskih rješenja - izjavio je Prug za Novosti.
Špranca je to koju se ovdje javnopropagandno ispiralo do besvijesti: ključno je kreirati što bolje plaćene poslove uz kvalitetnu regulaciju i upravljanje, a ostalo će se zatim samo riješiti. Ali teško da se ljevica može zvati ljevicom dok ne propituje radni proces u svim novim i starim oblicima. Još konkretnije, s onime tko što ulaže u nj, i kome trebaju pripasti rezultati.
- Podsjećam da je Costas Lapavitsas u Grčkoj, dok se Syriza još borila s Europskom komisijom, među rijetkima problematizirao nedostatak lijevih političko-ekonomskih teorija za praktičnu primjenu vođenja državnih ekonomija, priznajući da je okretanje klasičnim kejnzijanskim rješenjima najčešće ljevici jedina opcija. Problemi hrvatske ljevice stoga nisu lokalne prirode - nastavlja Prug.
Znanja i znanstvenih projekata s kojima bi se mogle uvoditi lijeve razvojne ekonomsko društvene politike nedostaje u svijetu općenito.
- Osim što su takvi radovi rijetko financirani, vidljiv je i nedostatak pokušaja da se osnove koje imamo u raznim varijantama marksizma i u drugim progresivnim društveno-ekonomskim teorijama nadograde s ciljem primjenjivosti u praksi, što političke aktere još više gura ka brzopoteznim uzimanjem gotovih, naizgled praktično korisnijih razvojnih recepata - zaključio je Toni Prug.
Slijedi treća postaja lijevih i dolijevih vrludanja. Nakon faze nesnalaženja oko samoga prvenstvenog interesa ljevice, potom utjecanja varljivim i nepotpunim ekonomskim strategijama, logičan je poneki nesporazum. Jedan takav naveli smo u prošlom broju Novosti: tezu da borba za javni prostor ili opće dobro ili kvartovski interes danas mijenja tradicionalnu proletersku platformu. Onu dakle s koje su bitke nekoć masovno vodili tvornički radnici. Na tu pomisao navodi činjenica relativne omasovljenosti aktualnih zalaganja za taj, uistinu, također lijevi interesni aspekt. Paralelno, čisto radnički pokreti više jedva da postoje.
Mislav Žitko (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Ali to svejedno ne znači da je potreba za njima iščezla, a još manje da su navedene dvije linije borbe međusobno zamjenjive. Uostalom, intelektualna i politička elita digle su ruke od radništva koje na Zapadu postaje sve značajnije određeno prekarnošću, što podrazumijeva znatno teže uvjete za otpor. I dok suvremeni protesti i kampanje za obranu javnih dobara pretežno dolaze iz revolta građanskog sloja, sukob rada i kapitala ni u kojem slučaju nije uminuo, nego se preselio u stanoviti drukčiji medij. Neće biti dobro ako to naša ljevica, ili naše ljevice, posve izgube iz vida.
O ispoljavanju opreke rad-kapital porazgovarali smo s Mislavom Žitkom, asistentom na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, posvećenom između ostalog političkoj ekonomiji. Trvenja na toj relaciji pokazuju se i dalje u nekim tradicionalnim vidovima, naravno, poput štrajkova i sindikalnih pregovora i pokušaja utjecanja na radno zakonodavstvo.
- No sukob rada i kapitala definitivno ostaje u središtu rasprava o ekonomiji iz jednostavnog razloga što je radna snaga trošak, danas kao i u 19. i 20. stoljeću. To, dakako, ne znači da je to jedino mjesto nepravednih i opresivnih društvenih odnosa, ali svakako je neizostavno ako se želi nešto relevantno reći o suvremenoj privredi - smatra Žitko.
- S druge strane, ta činjenica ne bi trebala biti kočnica pri formiranju političke strategije, ili čak programa u konkretnim okolnostima koji svakako mora pokriti širi spektar od sukoba rada i kapitala, bez obzira na važnost potonjeg. Zamjene jednog problema drugim, naravno, ne funkcioniraju, kao ni zabune u pogledu mjesta iz kojeg se govori. Politika je, a to se često zaboravlja, umijeće - podsjeća ovaj naš sugovornik.
Najgore što joj se može dogoditi, po njegovu mišljenju, jest da slijedi zgotovljene formulacije iz nekog teorijskog seminara.
- To, naravno, ne znači odobravanje antiintelektualizma, pozicije koja je bila veoma radišni grobar ljevice, osobito socijaldemokracije posljednjih pedesetak godina - upozorio je Mislav Žitko.
A najbolje lijeve platforme ionako su dolazile u jedinstvu prakse i teorije, pa nam je tek vidjeti kakav spoj u tom pogledu nosi ova epoha, u Hrvatskoj i šire.
