Senzacionalna politička krizica u koju je Hrvatska zapala povodom adventskih incidenata s čokoladama i bombonijerama, a u odnosima sa Srbijom i Slovenijom te sa – ponajviše – samom sobom, donekle je zasjenila novu, prošlotjednu epizodu već tradicionalnog hrvatsko-slovenskog sporenja oko prehrambenih proizvoda s oznakom izvornosti. Ovaj put Slovenci su pred Bruxellesom otkucali Hrvate kako i dalje prodaju vino pod nazivom istarski teran, iako je Slovenija zaštitila to ime s geografskim porijeklom kao ekskluzivno svoje, i to još prije ulaska Hrvatske u EU. Spor do daljnjeg ostaje neriješenim, a već pomalo rezignirani europsko-unijski birokrati navodno se premišljaju da na ovaj slučaj primijene arbitražu koja se pokazala djelotvornom u primjeru istarskog ili kraškog pršuta nad kojim je pravo ravnomjerno podijeljeno objema državama. Bio je to ujedno trenutak u kojem su nebrojeni Hrvati i Slovenci konačno shvatili da određeni prehrambeni proizvod iz pograničnog područja zaista može tradicijski, pa i službeno, jednako pripadati dvjema nacionalnim kuhinjama ili pušnicama. Budući da se slična gastronomsko-historiografska te imovinsko-pravna debata vodila po zagrebačkim i ljubljanskim bulevarskim medijima i oko slučajeva kranjskih kobasica, kiselog zelja i pite zlevanke, sad već sve vonja na mogućnost da će Bruxelles nešto češće Hrvatima i Slovencima uskraćivati ovu milu igračku od zajedničke im teme. I da to izvede na način koji bi značio šokantan pravorijek da u npr. Istri, Međimurju i Hrvatskom zagorju baš i nema prehrambenih proizvoda koji nisu podjednako suvereno prisutni u npr. Krasu, Prekmurju i Beloj krajini.
Takozvani autohtoni proizvodi tek su ukrasi božićnog drvca naše propasti, otužne svjetlucave lampice kojima se pokušava zaokupiti narod i stvoriti iluziju koja bi kompenzirala nedostatak razvoja i naše kontinuirano nazadovanje – govori Toni Prug
Ipak, red je na ovome mjestu napomenuti i da se nisu Hrvati i Slovenci sami dosjetili perverzno sitničave i svakako apsurdne zaštite autohtonosti prehrambenih i generalno poljoprivrednih produkata, nego je ona stasavanjem Europske unije potencirana iz samog merkantilističkog srca te asocijacije. A s funkcijom obrane ekskluzivnog tržišnog prava na konkretne artikle s certificiranom zavičajnošću, što ovdje predstavlja stratešku okosnicu marketinga i praktično više nego pola obavljenog posla u proturanju dotičnih namirnica na istaknutije dućanske rafove. No s obzirom na to da je hrana očekivano moćan kulturološko-identifikacijski posrednik, uz ovlašno izbrendiran europski prehrambeni asortiman servirane su i negativne međunacionalne reakcije, naročito po rubu carstva s kojeg su, pritom, neki ulomci do jučer pripadali istim, danas pokojnim federacijama. Sukcesija nasljedništva SFR Jugoslavije stoga se pod ravnanjem briselskih fiškala odvija poput svađe oko zajedničke trpeze gdje svi jedni drugima broje zalogaje i međusobno ih otimaju iz usta. Nakon što je sveto nacionalno biće, ispočetka odraz gole apstrakcije, osvojilo svoj grb i himnu i zastavu i novac, svoje lice i naličje, svoj zvuk i boju, red je da u nedostatku drugih, sadržajnijih atributa dobije i samo svoj okus i miris i buke, i da se to sve na koncu trijumfalno sljubi i prožme u povijesno jedinstven te superioran i veličanstven melanž.
Kao primjer osobito nečasnog vojevanja u toj uspostavi novog konkurentskog poretka, ali trajno dinamičnog i nemilosrdnog, u tzv. regiji najčešće se spominje jedan uvelike bizaran manevar poslovično poslovne Slovenije. Njoj se apetit naime svojedobno bio otvorio na ajvar, što je značajno potreslo Srbiju, a ni Makedonija nije ostala totalno ravnodušna u istoj čekaonici EU-a. Princip je više nego očigledan: ugrabiti deliciju od zemlje u regiji koja još nije stupila u Europsku uniju, pa čak i ako sirovine – ne samo receptura – često dolaze upravo iz tih krajeva. Istovjetno je presezanje nedavno zabilježeno na primjeru slavonskog kulena, no treba primijetiti da prednost u osnovi počiva na doktrinarnom briselskom favoriziranju jačega. Hrvatska se međutim također može pohvaliti, po sličnom načelu, višegodišnjim maltretiranjem Bosne i Hercegovine kojoj RH, po izlasku iz trgovinske CEFTA-zone, a uz pomoć ucjenjivačke EU-politike, nameće krajnje neravnopravan uvozno-izvozni odnos. Nakon ulaska u EU Hrvatska je pak požurila da malo nadoknadi izgubljeno; danas ona već raspolaže zaštitom nad 15 proizvoda, u odnosu na slovenska 22. Riječ je o zaštiti u dva odvojena ranga, gdje su se dosad zatekli dalmatinski pršut i drniški pršut (moguće je da Bruxelles nije obaviješten kako je i Drniš u Dalmaciji), zatim istarski, kao i krčki pršut, potom još i baranjski kulen, poljički soparnik, zagorski puran, lički krumpir, četiri maslinova ulja – krčko, cresko, korčulansko, šoltansko – te paška janjetina, ogulinski kiseli kupus i, na kraju, neretvanska mandarina, a na odluku briselske komisije u ovom momentu čeka daljnjih još sedam biranih specijaliteta. Za usporedbu, spomenimo da Austrija ima zaštićenih 17 proizvoda, Mađarska 14, Bugarska šest, Rumunjska tri; najveće i najjače zemlje EU-a, naravno, raspolažu troznamenkastim popisima. Za to vrijeme, u Hrvatskoj se tek odnedavno naziru začeci javnog interesa za nacionalnim monetarnim suverenitetom, tako rado žrtvovanim na oltaru europsko-unijske slobodnotržišne uravnilovke, dok se o agraru i agrarnoj politici može čuti uglavnom samo kuknjava. Hrvatska više uopće nema relevantnu poljoprivrednu industriju, postoje samo enklave s ponekom plantažom maslina i mandarina, i poneka sušara za meso. Ali zato svi u spomenutoj regiji pohlepno gutamo sirovu i neslanu logiku turboliberalizirane tržišne utakmice na kontinentalnom terenu, pa navijamo za svoje nacionalne reprezentacije ića i pića, bez obzira na to što u takvoj igri uvijek pobjeđuje Njemačka.
Sukcesija nasljedništva sfr Jugoslavije pod ravnanjem briselskih fiškala odvija se poput svađe oko zajedničke trpeze gdje svi jedni drugima broje zalogaje i međusobno ih otimaju iz usta
- Rasprave o takozvanim autohtonim proizvodima se dešavaju u kontekstu u kojem se Hrvatska već četvrt stoljeća rješava sposobnosti da sama proizvede hranu za svakodnevnu prehranu čitavog svog stanovništva, unatoč tome što posjeduje dobre uvjete za to - rekao nam je o tome socioekonomist Toni Prug.
On smatra da je potpuno nebitno hoće li meso koje jedemo biti u formi kobasice i da je još manje bitno je li ta kobasica na bilo koji način specifična. Kao što je nebitno i je li pršut koji jedemo toliko poseban da mu treba i EU-pečat posebnosti.
- Ono što je bitno, a čime se vlade u Hrvatskoj već četvrt stoljeća ne bave, jest jesu li proizvodne sposobnosti stanovništva upotrijebljene adekvatno potrebama društvenog razvoja u cjelini, s adekvatnim državnim mjerama, strateški određenim u odnosu na interni državni, regionalni i međunarodni kontekst - kaže.
Prug tako inzistira na tezi kako državne mjere još od početka devedesetih godina 20. stoljeća pogoduju uvozu, izvlačenju vrijednosti iz Hrvatske i otvaranju radnih mjesta s najnižom dodanom vrijednošću, npr. u turizmu koji postaje prioritet. Država se pritom koristi kao mehanizam prilagodbe za koji se tvrdi da vodi ka razvoju i hvatanju koraka s razvijenim zemljama, dok je teško pronaći uvjerljiv pokazatelj koji ne sugerira da se ustvari radi o sistematskom i već desetljećima dugom unazađivanju proizvodnih sposobnosti i kvalitete života gotovo cjelokupnog stanovništva.
- Onaj mali dio stanovništva koji se jako obogaćuje u ovakvim uvjetima, poput vlasnika uvoznih firmi, trgovinskih lanaca i političke elite, gotovo u pravilu to radi na štetu ostalih i u korist dugoročnog sunovrata Hrvatske ka niže razvijenoj lokaciji, gdje se bogatije stanovništvo više razvijenih zemalja EU-a i svijeta dolazi zabaviti i odmoriti u toplijim mjesecima - nastavlja Toni Prug.
- Takozvani autohtoni proizvodi tek su ukrasi božićnog drvca naše propasti, otužne svjetlucave lampice kojima se pokušava zaokupiti narod i stvoriti iluziju koja bi kompenzirala nedostatak razvoja i naše kontinuirano nazadovanje. Bitna pitanja oko hrane – zašto uvozimo enormne količine hrane generalno, pa tako i maslinovog ulja i pršuta, te koja je točno uloga pristupa u EU i nedostatka adekvatnih državnih mjera u stagnaciji proizvodnje i društvenog razvoja u Hrvatskoj, ostaju upadljivo ignoriranima od državnih uprava - zaključuje Prug.
Logika klasifikacije poljoprivrednih proizvoda
Poljoprivrednim proizvodima, onima prehrambenima i općenito, namijenjena su u Europskoj uniji tri zasebna klasifikacijska pretinca: Zaštićena oznaka izvornosti – ZOI (kratica na engleskom je PDO), Zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla – ZOZP (PGI) i Zajamčeno tradicionalni specijalitet – ZTS (TSG). U te kategorije teoretski spadaju sva domaća jela i pića, tako i alkoholna, kao i neprehrambeni poljoprivredni proizvodi poput vune, pluta, lana, ukrasnog bilja, artikala od pruća itd. Za primjer klasifikacije, u slučaju Hrvatske, spomenimo da npr. sva četiri zastupljena maslinova ulja nose oznaku ZOI (PDO), dok od pršuta tu najistaknutiju oznaku ima samo istarski (onaj koji Hrvatska dijeli sa Slovenijom), a ostala tri označavaju se kao ZOZP (PGI). Te prve dvije kategorije vezane su uz konkretnu pokrajinu i podneblje odakle dolazi produkt, dok se treća (ZTS ili TSG) više odnosi na tradicijski proizvodni proces. Razlika u označavanju postoji i kod vrste artikla, pa se tako jela klasificiraju u sve tri kategorije, vino samo u prve dvije, a jača alkoholna pića i aromatizirana vina isključivo u drugoj (ZOZP ili PGI). Formalni cilj klasifikacije prema Upravi kvalitete hrane i fitosanitarne politike RH jest: zaštita više cjenovne kategorije, stvaranje identiteta i prepoznatljivosti, zaštita izravne veze proizvoda s određenim zemljopisnim područjem koja daje dodatnu vrijednost i prepoznatljivost tom području te pridonosi ruralnom razvoju, i osnivanje interesnih udruženja – ako ona još ne postoje u svrhu zajedničkog nastupa i promidžbe proizvoda na tržištu.
