Reakcija na pandemiju donijela je afirmaciju prezrenog javnog sektora, prvenstveno kroz zdravstvo, gdje je samo on i mogao odgovoriti na potrebe društva, globalno paraliziranog u jednom trenu. Javni sektor je među ostalim jedno od područja vašeg znanstvenog rada. Kako vi gledate na čitavu tu situaciju?
Pouke koje možemo izvući tiču se karaktera javnog sektora. Kako shvatiti njegove aktivnosti u svijetu u kojem dominira privatna, robna proizvodnja, u kojoj zadovoljenje potreba rješavamo ovisno o individualnom bogatstvu, birajući i kupujući robu? Veliki dijelovi javnog sektora alociraju svoje proizvode direktno, po društveno dogovorenim kriterijima. Kao djeca idemo u školu, a kad smo bolesni ili nemoćni, liječi nas se ili brine o nama bez obzira koliko smo bogati individualno. Sustavi su ogromni i na njih odlazi veliki dio sveopćeg društvenog bogatstva. U bogatim se zemljama i istraživanja, znanost i njena primjena na tehnologije, financiraju velikim javnim i neprofitnim sredstvima, npr. zaklade, koje privatni sektor ne bi mogao sam prikupiti, organizirati i usustaviti. Uredničkim tekstom Financial Times je nedavno upozorio vladu Velike Britanije da ne smije tretirati fakultete kao da su privatna poduzeća, naglašavajući javni karakter britanskog visokog školstva i njegov ogroman doprinos razvoju kao nešto što privatni sektor nikad nije pružio.
Pobuna trgovaca
S druge strane, kriza je i prilika za promjenu prevladavajućeg ekonomsko-političkog diskursa. Javni sektor se dosad prikazuje kao isključivi potrošač, ili čak parazit na privatnom. Ali zaboravilo se da i on proizvodi vrijednost, naročito ako nije privatizirana svaka proizvodnja. Kako će se to dalje odvijati?
Kapitalistička logika pretpostavlja da će privatni vlasnici koji, recimo, vode kladionice društveno korisno uložiti svoje profite. No takav argument je krajnje neuvjerljiv. Mnogi će prije trošiti na luksuznu robu
Mnogi su dijelovi javnog sektora proizvodni. Pogrešno ih je tretirati kao trošak, kao trošenje vrijednosti koju privatni sektor stvara. Oni su investicija i stvaraju više nego što se u njih uloži, samo što se višak ne može iskazati u obliku profita kao u privatnim poduzećima. Struke koje se bave ovim problemima još uvijek ne znaju kako se višak pojavljuje kod javne proizvodnje alocirane po kriterijima: ako potrošiš cijeli budžet, prividno nema viška. Također, nema ni potrebe da akumuliraš viškove, za razliku od privatnog sektora koji mora stvarati profit po definiciji, a i zbog potrebe da se akumulira za nove investicije. U javnom se sektoru akumulacija dešava na nivou nacionalne ekonomije te nije lako razlučiti izvore viškova ili gubitaka. Kapitalistička logika pretpostavlja da će privatni vlasnici generalno, pa tako i oni koji, recimo, vode kladionice ispravno i društveno korisno uložiti svoje profite. No takav argument je krajnje neuvjerljiv. Mnogi će prije trošiti na luksuznu robu. A tko ne bi. Ne radi se o moraliziranju, niti smo nas dvojica nužno sposobniji od vlasnika kladare u tom smislu. Kao pojedinci nemamo sposobnosti za pothvate koji razvidno trebaju društvu, poput stvaranja sustava škola, bolnica ili istraživačke znanosti, recimo. Za njih važi drugačija proizvodna logika s puno kompleksnijim sustavom odlučivanja i vrednovanja. Ako ljudi individualno ne kupuju proizvod, kako dobivati povratne informacije o njegovoj poželjnosti i kvaliteti? Odgovore na ta pitanja tek razvijamo, ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, putem indikatora, sistema mjerenja kvalitete, ispitivanja mišljenja korisnika, te razvoja adekvatnih teorija.
Ujedno se dogodio i širi ekonomski odmak od tržišnih načela, jer tržište nema odgovor na ovakvu krizu. No privatni sektor je poduzeo kontraofenzivu, jasno nam dajući na znanje kako među njima postoji ideološki antagonizam. No čak je to došlo do izražaja i više u Hrvatskoj, negoli na zapadu Europe?
Najbogatije zemlje svijeta ulažu gigantske količine javnih sredstava u razvoj znanosti i tehnologije. Tu se ne radi samo o bazičnim istraživanjima koja su prerizična čak i za mnoga najveća poduzeća već i o primijenjenoj znanosti u obliku konkretnih tehnoloških rješenja. SAD recimo takve investicije značajnim dijelom radi kroz vojni budžet, no to nije jedini način. Njihov Nacionalni institut za zdravstvo prošle je godine investirao oko 41 milijardi dolara financirajući više od 300 tisuća istraživača na više od 2500 fakulteta. Često se zapitam zašto naši kritičari javnog sektora nikad ne traže bolji i svrsishodniji javni sektor koji bi investirao u razvoj znanosti i tehnologija koje bi omogućavale složenije proizvode i poboljšavale izvoz? Manji i efikasniji javni sektor nije nikakvo rješenje sam po sebi jer polazi od krivih pretpostavki da će se privatnom inicijativom napredak desiti samo po sebi. Neće. Nije nikad nigdje u svijetu, pa neće ni kod nas. Ekonomski i društveni napredak zahtijeva puno kompleksnije organizacijske, institucionalne i proizvodne forme i dogovore, specifičnu kombinaciju privatnog i javnog sektora. Također, američki i slični sustavi javnih financija oslanjaju se na to da se na bazi novih saznanja pokrenu nova poduzeća ili da velika poduzeća u tim sektorima nastave razvoj. Kako da o tome razgovaramo u Hrvatskoj ako nam pobune iz privatnog sektora vode obrtnici, trgovci na veliko, ljudi iz turističkog sektora, ili oni koji bi samo rezali javni sektor? A ne znaju ili ignoriraju da su javne financije i javna proizvodnja neizbježna kičma razvoja u najbogatijim zemljama, istim onima na koje se ti rezači pozivaju kada nabrajaju uspješne.
Kako je politika vođenja kune isključivo okrenuta prema ulasku u euro, ne vidim nikakve naznake da ćemo početi koristiti moguće prednosti imanja vlastite valute
Dobar indikator tog antagonizma je medijska hajka na sindikate u RH koji su inače donekle jaki samo u javnom sektoru. Lov na uhljebske vještice samo je nakratko jenjao, da bi se nastavio još žešće. Zahtijevaju se rezovi budžetskih rashoda kao nikad ranije, iako se 2009. godine pokazalo da to nije rješenje?
Naši zagovarači rezova u svojim poslovima mogu biti najsposobniji i najpametniji. I razumijem ih kad udaraju po kriterijima za zapošljavanje u javnom sektoru ili po ustroju lokalne uprave i njenoj veličini. No za razvoj privatnog sektora koji ne kaska za svijetom nam treba razumijevanje isprepletenosti i međuzavisnosti javne i privatne proizvodnje i investicija, te ključno, glasovi onih struka koje u svijetu takav razvoj vode. I takvih privatnih poduzeća kod nas ima, ali u javnosti ne dolaze dovoljno do izražaja. Stoga je problem nedostatak uviđanja razvojne uloge javnog sektora. Možda se to događa zato što nam se baš oni dijelovi privatnog sektora koji su najglasniji bave aktivnostima koje ne uključuju dovoljno razvoj znanosti i primijenjene tehnologije da bi im to bilo bitno. No, ponovit ću, znanost i njena primjena u obliku tehnologija kičma su ekonomskog razvoja. Pogotovo su bitni za izvoz koji nam je najveći problem. Veliki broj stručnjaka iz Hrvatske u visoko tehnološki razvijenim sektorima radi ili je radio po svijetu. Korisno bi bilo čuti njihova zapažanja o ovim temama.
Rast izvoza
U tom svjetlu, bio je spočetka narastao optimizam onih koji se protive (neo)liberalizmu. Ali znamo i da krupni kapital rado gleda na krizu kao na izuzetnu poslovnu šansu. Očekivati je udar na javna dobra i strateška državna poduzeća, te daljnje privatizacije. Kako procjenjujete tu političku dinamiku?
Prije nekoliko dana je Londonska podzemna željeznica, koja je u zadnjih dvadesetak godina raskomadana i dana na upravljanje privatnim poduzećima, bila na nekoliko sati od bankrota. Spasile su je naravno javne financije, kako drugačije. U cijelom će se svijetu odvijati borba dvije logike, one javne i one privatne proizvodnje. Javni prijevoz, za razliku od javnog školstva i zdravstva, plaćaju krajnji potrošači. On nije besplatan kod korištenja, nema tu egalitarnu komponentu. Tako da tu imamo još jednu komplikaciju, javnu proizvodnju monopolnog karaktera kod koje se ubrizgavanjem logike privatne proizvodnje potencijalno narušava proizvod. Slično je kod proizvodnje i opskrbe strujom, vodom, i mnogim drugim sektorima. Studije britanskog iskustva nam govore da je nekoliko desetljeća privatizacije takvih ‘prirodnih’ monopola dalo mješovite rezultate, da je teško reći što je trebalo, a što nije privatizirati te da privatna proizvodnja kod takvih proizvoda može, ali često nije i ne mora, donijeti bolje i jeftinije proizvode. Nadam se otvaranju takvih tema i kod nas.
Otvoreno je pitanje starog i budućeg duga koji će očito rasti. Banke su u odličnoj poziciji, a nije tajna da su sklone i dalje diktirati pravila igre. Država, makar ova hrvatska, tu ne pokazuje mnogo volje za preuzimanjem inicijative. Što možemo očekivati u skoroj budućnosti u vezi s tim ogledom?
Unatoč tome što će se pravila fiskalne discipline drastično promijeniti nakon ove krize, što će veća stopa zaduženosti morati postati prihvaćena, sposobnost države da se povoljno zadužuje će i dalje ovisiti uvelike o snazi njenog izvoza i valute. Dok ne govorimo o javnom financiranju i institucionalnim oblicima podrške tehnološki naprednim proizvodnjama, te dok javni i privatni sektor ne gledamo kao povezane, nema rasta izvoza sa visoko dodanom vrijednošću rada. A kako je politika vođenja kune isključivo okrenuta prema ulasku u euro, ne vidim nikakve naznake da ćemo početi koristiti moguće prednosti imanja vlastite valute.
Kako sve to izgleda u razvijenijem dijelu Europe i svijeta, uspoređujući ga politički s Hrvatskom? Primjerice, Boris Johnson je simbolički oglasio kraj neoliberalizma, otkrićem da ‘društvo ipak postoji’, a referirajući se na slavnu maksimu Margaret Thatcher. Kakvim borbama iskoristiti taj moment?
Za početak, priznati kritičarima u Hrvatskoj da im je dobar dio kritika na mjestu. No tek kad se kontekstualizira, kritika dobiva smisao, otvarajući prostor za dijalog. Stoga treba kontinuirano upozoravati na to da su trenutne kritike javnog sektora i javnih financija parcijalne, te u sadašnjem obliku ekonomski i društveno destruktivne i opasne. Opasne su jer samim rezanjima ne otvaramo prostor privatnim inicijativama koje će nas onda sve povući naprijed, a kontinuirano stvaramo pogrešnu sliku o javnom sektoru kao o nužnom trošku koji se mora tolerirati, ispuštajući time iz vida njegovu pozitivnu ulogu bez koji ni ekonomski ni društveni razvoj nije moguć. Dok u Britaniji Financial Times, najelitnije glasilo kapitalističkog razvoja, nerijetko drži stranu javnom školstvu, zdravstvu i ulozi javnih financija generalno, kod nas je sličnim krugovima teško uvidjeti da je egalitarni karakter mnogih dijelova javnog sektora najrazvijeniji upravo u najbogatijim državama. Našu elitu ta proizvodnja egalitarnosti kroz javni sektor valjda podsjeća na socijalizam, pa je nisu u stanju sagledati u kontekstu razvoja u cjelini.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
