U Americi je 11. travnja u 83. godini umro engleski ekonomist John Williamson, poznat kao tvorac notornog termina "vašingtonski konsenzus" kojim se obično označava set neoliberalnih ekonomskih politika kakve promoviraju međunarodne financijske institucije sa sjedištem u glavnom gradu SAD-a, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka. Williamson je termin skovao 1989. godine za potrebe konferencije čija su tema bile reforme u prezaduženim zemljama Latinske Amerike, pa sastavio listu deset, po njemu, najefikasnijih ekonomskih politika koje bi se ondje trebale primjenjivati ili su se već primjenjivale. Te su politike uključivale uklanjanje trgovinskih barijera, otvaranje tržišta stranim investicijama, privatizaciju, niski proračunski deficit i ukidanje državnih subvencija, ali i državno ulaganje u zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturne projekte.
Termin "vašingtonski konsenzus" u međuvremenu se počeo koristiti kao označitelj za sve protržišne, deregulacijske politike kakve su međunarodne financijske institucije nakon pada Berlinskog zida primjenjivale u bivšim socijalističkim državama, uključujući i ekonomsku "šok-terapiju" koja je poharala postsovjetsko gospodarstvo Rusije, a kasnije, nakon financijske krize 2008., i diljem svijeta. No sam Williamson, barem tako u nekrolozima navode vodeći zapadni mediji, bio je i ponešto tragična figura jer se do kraja života "morao opravdavati" da mu te 1989. namjera nije bila "tvrditi da cijeli svijet treba slijediti politike Ronalda Reagana i Margaret Thatcher". Williamson je, piše tako New York Times, "ostatak karijere proveo pokušavajući spasiti frazu od zloupotreba i protržišnih ideologa i antiglobalizacijskih aktivista", dok Wall Street Journal kaže da je on te 1989. "samo pokušavao pomoći". List navodi njegovu izjavu iz 2002. da "ljudi diljem svijeta iz nekog razloga misle da vašingtonski konsenzus označava set neoliberalnih politika koje međunarodne financijske institucije nameću bespomoćnim zemljama i koje su ih odvele u krizu i bijedu", zbog čega neki tu frazu "ne mogu izgovoriti bez pjene na ustima". Štoviše, NYT piše da je Williamson zapravo bio kritičar neoliberalizma te da se naročito gnušao neoliberalnih politika niskih poreza i deregulacije, dok drugi list navodi da je praksu špekulativnog trgovanja kompleksnim derivatima, koja je dovela do financijske krize 2008., koristio kao primjer "kolektivne pogreške", tvrdeći da smo "bili u zabludi vjerujući da ljudi iz financija znaju što rade".
Do samog "vašingtonskog konsenzusa" Williamson se najviše bavio politikama valutnog tečaja, a cijeli je radni vijek proveo predajući ekonomiju u Velikoj Britaniji, Americi i Brazilu, te radeći upravo u međunarodnim financijskim institucijama, MMF-u i Svjetskoj banci. Najduži dio karijere proveo je u vašingtonskom Institutu Peterson za međunarodnu ekonomiju, koji je 1981. osnovao Peter G. Peterson, investicijski bankar i državni tajnik za trgovinu u administraciji Richarda Nixona.
Strukturne reforme po receptu vašingtonskog konsenzusa desetljećima su primjenjivane u većini latinoameričkih država, a kao najeklatantniji primjer njihove štetnosti obično se uzima onaj Argentine, koja je potkraj 1990-ih zbog posljedica koje su one prouzročile bankrotirala.
Williamsonova lista kasnije je u mainstream ekonomiji kritizirana zbog pristupa koji ne uzima u obzir posebnosti svake od ekonomija, već predlaže isti recept za sve zemlje. Uz kritičare na ljevici, danas čak i neki vodeći ljudi u samim međunarodnim financijskim institucijama priznaju da tržišni fundamentalizam liberalizacije i privatizacije ne samo da ne pomaže ekonomskom razvoju, već dovodi do eksploatacije siromašnih zemalja zbog seljenja proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom, kao i nakaradnih razmjera siromaštva i nejednakosti, uključujući i one u zemljama Latinske Amerike.
