Nakon što se početkom ovog tjedna indijski premijer Narendra Modi pridružio desecima šefova država i vlada koji su uslijed pandemije koronavirusa proglasili zabranu izlaska iz domova, sada je ukupno trećina svjetskog stanovništva – ili 2,6 milijardi ljudi – zahvaćena više ili manje rigoroznim ograničenjima kretanja: od dijelova Sjedinjenih Američkih Država i većine zemalja Europe, preko Indije do Australije. Ekonomije tih zemalja djelomično su zaustavljene, a javni život ugašen: dok burze padaju, ekonomska cijena ovih poteza, kao i nastupajuće recesije procjenjuju se na trilijune dolara. Iranski predsjednik Hasan Rohani u emocionalnom je govoru pozvao građane Sjedinjenih Američkih Država da uvjere predsjednika Donalda Trumpa da Iranu zbog koronavirusa ukine sankcije. Europska unija je u odluci bez presedana suspendirala neoliberalni Pakt o stabilnosti i rastu, koji propisuje stroga ograničenja u fiskalnoj politici: zemlje-članice od sada se mogu zaduživati koliko god je potrebno. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić europsku je solidarnost proglasio ‘bajkom na papiru’, a nakon telefonskog razgovora talijanskog premijera Giuseppea Contea i ruskog predsjednika Vladimira Putina ruski vojni avioni počeli su prevoziti medicinsku pomoć i ruske liječnike u Italiju. Među desecima tisuća drugih manifestacija, za 2021. su odgođene i tokijske olimpijske igre, kao i europsko prvenstvo u nogometu, dok se u samoizolaciji – poput stotina tisuća drugih stanovnika Zemlje – nalazi i njemačka kancelarka Angela Merkel. Ukupno je na svijetu do 25. ožujka virusom zaraženo približno 440, a umrlo gotovo 20 tisuća ljudi, pri čemu ubrzano raste broj i jednih i drugih: Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je da je trebalo 67 dana da broj zaraženih dosegne prvih 100 tisuća ljudi, 11 dana za 200 tisuća te samo tri dana za 300 tisuća. Do ovog utorka broj novozaraženih dosegao je gotovo 44 tisuće dnevno.
Evidentno je da tržište ne može samo riješiti društvene probleme te ova kriza otvara i načelna pitanja funkcioniranja suvremenog kapitalizma. S globalnom zdravstvenom krizom može se suočiti samo dobro organizirano javno zdravstvo – kaže Božo Kovačević
Odabrani detalji ilustriraju da je pandemija koronavirusa duboko izmijenila lice planeta, a njena prijetnja ugrožava cjelokupno čovječanstvo bez obzira na naciju, vjeru ili boju kože. Nešto manje od četiri mjeseca nakon što je 1. prosinca 2019. u kineskom Wuhanu dijagnosticiran prvi slučaj nove bolesti, svijet ponire u duboku ekonomsku krizu, koja sve više postaje i politička te društvena, ubrzano napreduje i dovodi do niza donedavno nezamislivih posljedica. Istovremeno, nemoguće je predvidjeti u kojem će smjeru odvesti svijet. Sigurno je, međutim, da je EU – kao i u slučaju krize eurozone te izbjegličke krize – još jednom demonstrirala nesposobnost da se nosi sa zahtjevnijim izazovima. ‘U ovim danima postaje vidljivo koliko je ‘Europa’ prazan pojam. Taj apstraktni pojam iz Bruxellesa, ta zajednica država odjednom se povukla’, kaže Stefan Kornelius, vanjskopolitički urednik uglednog njemačkog lista Süddeutsche Zeitung. Države EU-a i sama Unija naročito su prvih tjedana krize djelovale nekoordinirano. Između zemalja su uvedene granice, u prvi su plan izbile isključivo nacionalne države i sebičnost nacionalnih politika. Dok su u Italiji početkom mjeseca oboljeli počeli masovno umirati, a preopterećen zdravstveni sustav prijetio kolapsom, najvažnije članice Unije i najbliže saveznice Rima – Njemačka i Francuska – uvele su zabranu izvoza medicinske opreme, ukinutu prije nekoliko dana. EU je tek prošle nedjelje odobrila pomoć Italiji u iznosu od nevelikih 50 milijuna eura: do tada su na Apenine – gdje je do sada umrlo gotovo sedam, a oboljelo 70 tisuća ljudi – počele stizati ne samo tone pomoći iz Kine i Rusije, nego i timovi kubanskih liječnika. Čak ni Merkel u svom obraćanju naciji nije ni spomenula patnje Italije i Španjolske, u kojoj je do ove srijede umro tri i pol tisuće ljudi.
- Unija se tek počela konsolidirati u odnosu na izbjegličku krizu, a sada je pogođena krizom vezanom uz koronavirus. Nefunkcionalna je i čini se da ni države članice od Unije previše ne očekuju. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je osnivanje fonda od 25 milijardi eura za borbu protiv koronavirusa, ali šefovi vlada još uvijek se nisu dogovorili o raspodjeli tog novca. EU ne funkcionira u skladu s vlastitim proklamiranim vrijednostima. Zabrana izvoza medicinske opreme pokazuje da solidarnosti nema te da svatko misli ponajprije na sebe. To jest razumljivo, ali i potpuno neprihvatljivo ukoliko je svima stalo da Unija postoji - kaže za Novosti analitičar međunarodnih odnosa i nekadašnji diplomat Božo Kovačević.
Kada je Vučić europsku solidarnost proglasio bajkom, njegov je cilj između ostalog bio i da ucjenjuje Europu podsjećajući da Srbija ima kinesku alternativu. No ipak, predsjednik Srbije tom je izjavom pogodio u metu, ističe politolog i pisac Igor Štiks.
- Ta izjava pokazuje da ono što je von der Leyen nazvala ‘europskim načinom života’ ne postoji te da je riječ o iluziji. Ako što postoji, to je sukob interesa različitih država. Europa je na pitanju solidarnosti pala već za vrijeme grčke ekonomske krize, pa to ne iznenađuje. No zabrinjava činjenica da su nacionalne vlade potpuno gurnule u stranu nadnacionalnu razinu, a europski se vrh doima izoliranim. Gotovo se nameće paralela s vremenom kada su sovjetske republike okrenule leđa Gorbačovu i vrhu Sovjetskog Saveza. A svega mjesec dana ranije Unija je pretrpjela težak udarac odlaskom Velike Britanije, bez koje nema ujedinjene Europe, kao što bez Slovenije nije bilo Jugoslavije - kaže Štiks.
I dok Trump koronu proglašava ‘kineskim virusom’, a Peking odgovora teorijama urote po kojima on potiče iz američkih laboratorija, prepucavanja traju i unutar Unije. Veliki češki list Právo iz Praga tako svu krivnju svaljuje na institucionalnu slabost Italije te optužuje Rim za destabilizaciju čitavog kontinenta. Vodeći europski mediji čak dovode u pitanje hoće li EU preživjeti ovu krizu, barem u obliku u kojem smo je poznavali – dakle Europu otvorenih granica, zajedničkog tržišta i valute.
Ljevica je, čini se, zbunjena ovim preokretom. No bojim se, ako uskoro ne ponudi jasnu ideju – iza koje će stati masovni pokreti, a ne samo intelektualci – da će od svega profitirati desnica – smatra Igor Štiks
Jedno od ključnih pitanja je kako nadvladati ekonomske posljedice krize, o čijim razmjerima govori fakt da je samo Njemačka najavila – riječima ministra gospodarstva Petera Altmeiera – ‘ekonomsku bazuku’ u iznosu od 756 milijardi eura. Od tog će iznosa 156 milijardi ići na socijalne izdatke, a 600 u ekonomski fond za spašavanje privrede. Altmeier je rekao da pri toj masivnoj državnoj intervenciji ‘ne smije biti tabua’ te spomenuo mogućnost privremenog državnog preuzimanja privatnih tvrtki. Diljem kontinenta najavljuju se oštri rezovi plaća, propadanje firmi i masovna nezaposlenost. Po procjeni instituta IFO, samo će Njemačka izgubiti 729 milijardi eura i 1,8 milijuna radnih mjesta. Međutim, Ulrike Herrmann, novinarka berlinskog lista Die Tageszeitung i autorica više knjiga iz područja ekonomije, ističe da je pogrešno izjednačavati financijsku krizu iz 2008. s aktualnom korona-krizom.
- Kratkoročno će doći do duboke recesije. Padaju ponuda i potražnja – prekinuti su opskrbni lanci, a ljudi ne troše. Međutim, kada se riješi pitanje koronavirusa, ekonomija će se mnogo brže oporaviti do prijašnje veličine nego što je bio slučaj s financijskom krizom. Financijska kriza je došla iz samog kapitalističkog sustava. Njemački bankovni sektor je bankrotirao zato što se 30 godina oslanjao na špekulacije. Propao je čitav poslovni model, a banke se od te krize nikada nisu oporavile. Nasuprot tome, korona-kriza uzrokovana je prirodnim faktorom te ne ugrožava postojeći model. Osim toga, ljudi će htjeti nadoknaditi prijašnje mjesece. Putovat će, hoteli i restorani će biti prepuni, doći će do turističkog buma. Mislim da će to biti sezonski pad, ali naravno vrlo skup za vlade - tvrdi Herrmann za Novosti.
Suštinski je problem u tome što kriza drugačije pogađa različite zemlje, čija mogućnost da je nadvladaju također varira. Talijanski premijer Conte najavio je 25 milijardi eura pomoći privredi – trideset puta manje od njemačke ‘bazuke’. Njemačka, ističe Herrmann, doslovce može štampati novca koliko god joj je potrebno: dok kamate koje Italija plaća za državne obveznice iznose 1,8 posto, kreditni rejting Berlina je takav da kamate na njemačke obveznice iznose minus 0,54 posto. Odnosno, kreditori Njemačkoj plaćaju da bi joj posuđivali novac, pa njoj plasiranje obveznica nikada neće biti problem.
- Naravno, Italija, Španjolska ili Grčka ne mogu se zaduživati tako jednostavno kao Njemačka. Zato je moguć povratak krize eura, što svakako treba zaustaviti. Način da se to uradi su euro-obveznice, sada se spominju ‘korona-obveznice’, obveznice koje bi izdavala koalicija država eurozone, a sve zemlje plaćale bi jednake kamate. To je zaista potrebno, međutim njemački konzervativci snažno su protiv toga jer pogrešno misle da će tako Nijemci plaćati za ostatak Europe - nastavlja novinarka.
Tvrdi kako je jedini drugi način promjena politike Europske središnje banke. Predsjednica ESB-a Christine Lagarde najavila je paket pomoći od 750 milijardi eura, međutim problem je što po sadašnjim pravilima ESB mora kupovati obveznice svih zemalja eurozone.
- To je potpuna besmislica. Ukoliko ESB želi srušiti kamatne stope Italije ili Grčke, istovremeno mora također kupovati i njemačke obveznice, pa ne preostane dovoljno novca za Italiju. Međutim, mislim da će se to promijeniti. Italija će imati mnogo veći deficit jer je morala zaustaviti čitavu ekonomiju, dok u Njemačkoj radi većina toga osim restorana i dijelom maloprodaje. Dakle, ESB će morati ciljano pomoći Italiji. U suprotnom, eurozona neće preživjeti ovu krizu - upozorava Herrmann.
Ipak, sigurna je da se to neće dogoditi: gotovo polovica njemačkog izvoza odnosi se na eurozonu.
- Mnogi Nijemci ne razumiju vitalnu važnost eurozone, odnosno koliko Njemačka o njoj ovisi. Merkel je itekako svjesna da se Italiji mora pomoći, no pomoć mora biti pružena neprimjetno, jer će se nacionalističke snage poput Alternative za Njemačku tome snažno protiviti. Zbog toga je ESB prikladan način da se to uradi. Vjerojatno se mandat ESB-a neće službeno promijeniti, ali faktički će se naći način da se Italija preplavi novcem. U suprotnom bi morala napustiti eurozonu, što nije u njemačkom interesu - kaže Herrmann.
Što se tiče suspenzije Pakta o stabilnosti – koji je ograničavao visinu godišnjeg deficita na tri posto BDP-a, a visinu ukupnog državnog duga na 60 posto – ističe kako bi sve drugo bila katastrofa, jer bi vlade morale štedjeti u doba duboke krize. Postavlja se pitanje zbog čega to nije napravljeno kad je kriza eurozone opustošila i bacila u siromaštvo Grčku. Inzistiranje na štednji tada je bila promašena odluka, no sada bi, dodaje njemačka novinarka, korona-kriza mogla Grčkoj doći poput stimulacijskog programa, jer će se zemlja prvi put u više godina smjeti zaduživati.
Pandemija koronavirusa pokazuje, napisala je nedavno Herrmann, da neoliberalizam možemo pokopati: sada se vidi da isključivo država može spasiti kapitalizam. S tezom da je korona-kriza u određenom smislu prijelomna točka povijesti slažu se i drugi sugovornici Novosti: točka iz koje događaji mogu krenuti nabolje – ali i bitno nagore.
- Promjene će biti utoliko dublje ukoliko kriza dulje potraje – a po svemu sudeći trajat će dugo. Nema unaprijed zajamčenog konačnog rješenja, no evidentno je da tržište ne može samo riješiti društvene probleme te ova kriza otvara i načelna pitanja funkcioniranja suvremenog kapitalizma. S globalnom zdravstvenom krizom može se suočiti samo dobro organizirano javno zdravstvo. Moraju se oživjeti rasprave o tome na koji način država – i eventualno transnacionalne organizacije – mogu djelovati u smjeru općeg dobra - kaže Kovačević, ističući da bi odgovor na krizu mogao doći i s ljevice, ‘izostanak solidarnosti mogao bi potaknuti njene zagovornike da se organiziraju’.
Istovremeno, kao što u časopisu Foreign Affairs upozorava ekonomist Branko Milanović, postoji opasnost da kriza ostavi iza sebe bijedu i socijalni kolaps. Od toga bi pak najviše mogli profitirati desno-autoritarni pokreti i vođe.
- Neoliberalizam je nakon 40 godina gotov, u samo nekoliko tjedana pali su idoli. Panično se napušta slobodno tržište koje je dominiralo našim životima. Nalazimo se na nepoznatom terenu, teško je reći hoće li veliki povratak državne intervencije u ekonomiju biti iskorišten za proliferaciju diktatura umjesto za izgradnju boljih društava - kaže Štiks.
Dodaje kako poremećena geopolitička ravnoteža obično nikad nije uvod u mirno razdoblje: čeka nas ekonomsko i ideološko preslagivanje te će mnogi iz ove krize izaći kao gubitnici.
- EU neće nestati jer počiva na interesu najjačih članica. Međutim, svakako dolazi do duboke krize povjerenja u Uniju. To nikog ne bi trebalo radovati, jer je alternativa samo jedna – a to su nacionalizam, kompeticija i sukobi. Ljevica je, čini se, zbunjena ovim preokretom. No bojim se, ako uskoro ne ponudi jasnu ideju – iza koje će stati masovni pokreti, a ne samo intelektualci – da će od svega profitirati desnica te da ništa neće zaustaviti povratak u zajednice temeljene na identitetu – vjeri i naciji. Ipak, možemo se nadati da ova pandemija nosi u sebi i mali virus revolucionarnosti, virus koji otvara oči i podsjeća na vrlo važnu činjenicu, a ta je da su ljudi važniji od profita - zaključuje Štiks.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
