Prije dvije i pol godine novinar Globusa Darko Hudelist objavio je opsežan tekst o ekonomskim liberalima u Hrvatskoj. U njemu je analizirao relativno nov fenomen: ‘okrupnjavanje ideoloških istomišljenika liberalne (a neki će tome dodati i pridjev: libertarijanske) provenijencije’. Riječ je bila o novom valu neoliberalne misli, skutrene u blogovima i novinskim kolumnama pojedinaca kao što su Nenad Bakić, Velimir Šonje, Saša Cvetojević, Aleksandar Musić, Luka Popov, Stjepo Bartulica, John Vice Batarelo, Davor Huić, Željko Kardum i još njih nekolicina, ukupno dvadesetak novinara, poduzetnika, ekonomista, bankara, PR-ovaca ili običnih ljubitelja Miltona Friedmana, Friedricha von Hayeka i drugih korifeja neoliberalne ekonomske misli. Iako poprilično različitih svjetonazorskih uvjerenja, zajednički im je stav prema ekonomiji. Zalažu se za minimalan utjecaj države, sveopću privatizaciju, čerečenje javnog sektora, poreza i socijalne države. Kao jedino racionalno i humano rješenje navode prepuštanje hrvatskog društva lepršavim mehanizmima slobodnog tržišta.
Navodne razlike po vjerskim pitanjima kompenzirane su zajedničkom vjerom u slobodno tržište, prijezirom prema sindikatima, ‘prevelikim’ radničkim pravima i uplitanju države
Sugovornici su u Hudelistovom tekstu pritom požalili što u Hrvatskoj ne postoji nijedna stranka – pa tako ni HDZ – koja se istinski zalaže za tržišnu ekonomiju, što su, između ostalog, objasnili famoznim ‘socijalističkim mentalitetom’ političke klase i intelektualne elite u Hrvatskoj. Većina spomenutih imena upućenijim fanovima ovakvih stavova bila je poznata godinama unazad: prvi blogovi otvoreni su krizne 2009. godine, dok su se mlađi među njima često znali okupljati po zagrebačkim pivnicama kako bi razglabali o navedenim temama. Potom su tekstovi s blogova prenošeni u najčitanijim dnevnim novinama, vjerojatno iz dodatnog razloga što su bili – besplatni. Stavove mladih libertarijanaca prepoznala je i Martina Dalić, tadašnja saborska zastupnica HDZ-a, koja se u citiranom tekstu pohvalno osvrnula na bujanje njihovih ekonomskih ideja u Hrvatskoj, prigovorivši im usputno da nemaju dovoljno hrabrosti prijeći iz blogova u aktivan politički život.
Dvije godine nakon tog teksta, hrvatski liberali i libertarijanci, redom oni koje je Hudelist pobrojao u svom feljtonu, daleko su od marginalaca. Martina Dalić, sada potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva, koja je u svom praktičnom i teoretskom radu zdušno podržavala slobodno tržište, postala je jednim od ključnih protagonista nezapamćenog državnog intervencionizma u privatnu sferu – državnog spašavanja Agrokora. Za teoretsko-stvarnosne kontradikcije neoliberalima poput Martine Dalić nije pritom bio potreban odlazak u Ameriku nakon 2008. godine, kada se tamo dogodio državni bailout propalih megabanaka. Dovoljno se osvrnuti na ostatak imena s navedenog popisa: iz zagrebačkih pivnica preselili su se u javne institucije čije smanjenje ili dokidanje strastveno obrazlažu u svojim napisima, od javne televizije, ministarstava pa do ureda premijera ili predsjednice. Neki od ovih dojučerašnjih ‘slobodnih strijelaca’ pritom su dobrano profitirali od ‘velike države’, koju su od početka demonizirali kao ključni razlog sveopće ekonomske stagnacije.
Neki su već ranije izmiljeli po komercijalnom medijskom mainstreamu, koristeći pomodni leksik o ‘uhljebima’ kao kodnu riječ za demoniziranje radnika u javnom sektoru i vlastitu društvenu promociju. No pravi uspon u političku srednju struju desio se po dolasku na vlast Tomislava Karamarka i njegove ekstremno desne politike, koja je imala gotovo nikakve veze s demokracijom, već se oslanjala na zasade čileanske ekonomske politike impostirane u ovoj državi upravo od Miltona Friedmana i čikaške škole ekonomije. U kontekstu optiranja prema ovakvoj doktrini šoka odabran je Tihomir Orešković, ‘nestranački’ tip premijera, zapravo korporativni menadžer iz farmaceutske industrije, koji je dosadnu sferu politike trebao preusmjeriti u tobožnje područje stručne, apolitične ekonomije.
Za svoje savjetnike Orešković je uzeo Davora Huića, suvlasnika agencije Briefing koji je ujedno i suutemeljitelj Udruge poreznih obveznika Lipa. Ova udruga, po uzoru na američke think-thankove, zagovara tezu da se država ne bi trebala baviti ekonomijom. Orešković je zaposlio i Stjepu Bartulicu, voditelja Centra za obnovu kulture, predavača na Katoličkom sveučilištu i jednog od predvodnika konzervativne kontrarevolucije u Hrvatskoj.
Iako navodno različitih svjetonazora, ovaj dvojac u premijerovom kabinetu predstavljao je svojevrsnu metaforu cjelokupne nove ekonomske liberalne scene u Hrvatskoj: navodne razlike po vjerskim pitanjima kompenzirane su zajedničkom vjerom u slobodno tržište, prijezirom prema sindikatima, ‘prevelikim’ radničkim pravima i uplitanju države u ekonomiju. Ove teze su, zahvaljujući političkim pokroviteljima, mogli pretvarati u državnu politiku. Vlada se ubrzo urušila pa su i posebni savjetnici napustili svoje pozicije. Pokazat će se, međutim, da je tržišni i vjerski fundamentalizam koji zastupa Bartulica proširen u sferu političkog odlučivanja. Zajedno sa Zakladom Vigilare, naime, do danas u koordinaciji s HDZ-om on nastoji dokinuti prava LGBT osoba, radeći to iz pozicije organizacije koja je službeni sljednik fundamentalističke vjerske sekte TFP, koja već desetljećima slobodu tržišta kombinira s ekstremističkim vjerskim stavovima.
Njihov intelektualni izdanak Luka Popov mjesecima je, zahvaljujući Karamarkovim kadrovima na HRT-u, promovirao jednako ekstremističke ideje na javnoj televiziji, paralelno s time šireći prijezir na internetu prema socijalnoj državi, seksualnim i etničkim manjinama. Nakon što je Popov zbog skandaloznih komentara na internetu napustio emisiju Peti dan, naslijedio ga je, navodno voljom istih uredničkih kadrova, Aleksandar Musić, dugogodišnji autor bloga na portalu Večernjeg lista i Indexu. Musić je svojevremeno usporedio Radničku frontu s Islamskom državom, jer se obje zalažu za ‘kraj kapitalizma i besplatne stanove’. Pluralizam na samoubilačkoj javnoj televiziji, ispostavlja se, od prije godinu do dvije kao nužnost podrazumijeva i glasove ljudi čija tržišno fundamentalistička ideologija, između ostalog, zahtijeva gašenje javno dotiranog medijskog servisa.
Pored otvorenih neokonzervativaca ili neoliberala, s državnim servisom najbolji su deal ipak sklopili oni koji zaziru od etikete neoliberala: poduzetnici i filantropi poput Nenada Bakića i Saše Cvetojevića. Potonji je poznat i kao istureni promotor koncepta ‘poslovnih anđela’, prokazivač uhljeba u javnom sektoru, zagovornik minimalne države i lepršave tržišne ekonomije te otvoreni borac protiv koncepta sindikalizma. Paralelno s time, međutim, Cvetojević zarađuje milijune na poslovima s državom: u posljednjih pet godina dobio je preko javne nabave minimalno 20-ak ugovora s državnim poduzećima, zavodima, bolnicama i parkovima prirode u minimalnoj vrijednosti od 8,7 milijuna kuna. Cvetojević pritom posluje i sa svim ministarstvima, trgujući toaletnim papirom i ubrusima, sredstvima za čišćenje i osobnu higijenu.
Iz činjenice da Predrag Štromar naglašava suradnju s Nenadom Bakićem može se naslutiti u kojem bi smjeru reforma kurikuluma s HNS-om mogla otići – kaže Katarina Peović Vuković
Bakić pak vodi još unosniji biznis s državom, zahvaljujući tvrtki koja državnim firmama i institucijama iznajmljuje agencijske radnike. Po podacima koje je objavio portal Forum.tm, a koje je Bakić, naravno, gorljivo demantirao, u posljednje četiri godine njegova kompanija uprihodila je 31,7 milijuna kuna potpisujući najmanje 21 ugovor s tvrtkama koje je Bakić, zbog izostanka otpuštanja, svojevremeno prokazivao kao kočničare rasta BDP-a. Ispostavlja se tako da ekonomski ‘liberalizam’ podržava ‘uhljebništvo’ u javnim kompanijama, ali samo za kreatore ovakvih poslova, dok se otpuštene radnike javnih službi zamjenjuje onim agencijskima – koji ne potpadaju pod kolektivni ugovor i općenito imaju manja radnička prava.
Bakić je u međuvremenu imenovan i posebnim savjetnikom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nakon što je penetrirao u sustav javnog školstva preko uvođenja robotike, zbog čega mu je država nedavno ‘oprostila’ i PDV.
Poput mnogih, sve brojnijih kritičara ovakvih projekata, docentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci Katarina Peović Vuković primjećuje da je riječ o privatnoj inicijativi koja je uvedena bez ikakve provjere metodološke utemeljenosti, kao i ozbiljnije elaboracije projekta u sklopu hrvatskog obrazovnog kurikuluma, pa i bez uvida u kompetencije onih koji projekt vode.
- Pritom je Bakić parazitirao na javnom sektoru koristeći prostore škola, uključujući učitelje i učiteljice koji su poklanjali svoje slobodno vrijeme kako bi volontirali na projektu - kaže Katarina Peović Vuković, dodajući da Bakić istovremeno zagovara brutalni socijalni darvinizam, odnosno otpuštanje tih istih učitelja i učiteljica smatrajući da ih je ‘nažalost možda danas previše u školama’ te javno tvrdi da ih treba ‘svesti na primjerenu mjeru’.
Podsjeća i da je HNS-ov član Vlade Predrag Štromar kao jedinu referencu za ekonomsku sposobnost na dužnosti župana naveo suradnju s Bakićem u Varaždinu. Naglašava da se iz toga može naslutiti u kojem bi smjeru reforma kurikuluma s HNS-om mogla otići.
- Lako je predvidjeti da će se inzistirati na tome da se pod prividom zagovora tzv. STEM revolucije i transportiranja Hrvatske iz 19. u 21. stoljeće zapravo legitimiraju ‘oštri rezovi’. No to nisu, jasno je, baš nikakvi rezovi, već borba za moć kako bi se sredstva preusmjerila iz javnog u privatni sektor - poručuje ona.
I mimo otvorenih zaljubljenika u tržište, poput Popova ili Musića, bolni rezovi, racionalizacija poslovanja, komodifikacija i ostale protržišne reforme već se duže vrijeme promoviraju na javnoj televiziji, od Otvorenog i Dnevnika do emisija na četvrtom kanalu javne televizije. Stalni i tobože neutralni HTV-ov ekonomski analitičar Željko Kardum, bivši glasnogovornik Zagrebačke burze, zaposlen na televiziji bez osobitih referenci u novinarstvu, u vrijeme navodno crvenog direktora Gorana Radmana koji je vladao izvornim korporativnim metodama i jezikom, stručno zastupa slobodnotržišnu agendu, bilo da je riječ o porezima, bankama ili (ne)socijalnoj državi. Kardum gura takve stavove u srednju struju, predstavljajući ih kao navodno neizbježnu faktičku neminovnost, pored koje sva druga mišljenja označuje ideološkim ekstremizmom. Takva paradigma preuzeta je i u drugim emisijama – u gotovo svakoj koja se tiče ekonomije promovira se neoliberalizam.
Povratnik iz Kanade, analitičar Milan Račić, nerijetko se zove u Otvoreno ili Studio 4, gdje iz pozicije ‘neovisnog konzultanta’ propagira potpunu privatizaciju države, zahvaljujući preferencijama trenutnih urednika na javnoj televiziji. ‘Vlast bih zadržao jedino u infrastrukturi’, poručio je nedavno Račić, manifestirajući žudnje većine navedenih pojedinaca u ovom tekstu. ‘Ostalo bih sve privatizirao, jer mi tu nemamo kulturu samodiscipline, nismo jedna Norveška’, istaknuo je. ‘Šume? Vode?’ pitali su voditelji, šireći područje rasprave tijekom cijelog razgovora u domenu krajnjeg tržišnog fundamentalizma, do mjere da je čak i Račić, uporni zagovornik slobodnog tržišta, zastao na trenutak i dao odmjeren odgovor, onoliko koliko je to bilo u okvirima njegovih ideoloških stavova. ‘Mislim, ne trebamo sve privatizirati, imamo i sustav koncesije. Ja bih dao šume privatnim firmama neka ih eksploatiraju koliko mogu, pa ćemo i mi zaraditi nešto od toga’, istaknuo je Račić, koji je svojevremeno u javnosti spominjan kao ozbiljan predizborni kandidat za Mostovu financijsko-gospodarsku platformu.
Riječ je o samo nekolicini predstavnika liberalne, neoliberalne i libertarijanske scene u Hrvatskoj, koji su zahvaljujući desnom političkom mainstreamu, prvenstveno HDZ-u, postali relevantni savjetnici i komentatori u državnim i javnim institucijama. Do jučer skutreni iza tipkovnica i šankova u pivnicama, danas su u prilici širiti vjeru u neregulirani kapitalizam, a pritom neki od njih masno zarađuju na vlastitom licemjerju.
