Otkako je prije 27 mjeseci većina birača u Velikoj Britaniji na referendumu izglasala izlazak iz Evropske unije, zemlju su zahvatila neprekidna politička previranja i glavinjanja, mučna pregovaranja o tome kako napustiti EU a ipak u njoj ostati, pozivi na novi referendum ili prijevremene parlamentarne izbore, pa i mogućnost da se između Republike Irske i Sjeverne Irske u budućnosti ispriječi granica Evropske unije. Velika Britanija trebala bi EU napustiti za manje od šest mjeseci, no agonizirajuća natezanja prepuna najrazličitijih emocija sugeriraju da će se pregovori produžiti jer na kocki su novac, trgovina, granice i životi britanskih državljana koji žive i rade u EU-u i obrnuto.
Caroline Lucas iznosi podatak da je u Brightonu prvi put u sto godina zabilježeno usporavanje rasta životnog vijeka, naročito žena. Troškovi života u Britaniji godinama rastu, dok su prosječna primanja 800 funti manja nego prije deset godina
Pregovori na najvišim političkim razinama donekle su zasjenili uzroke Brexita, a konzervativna vlada premijerke Therese May fokusirala se na iznalaženje načina kako da zemlja izađe iz EU-a i istovremeno ostane što sličnija onome što je bila kao njezina članica. Opozicijski laburisti Jeremyja Corbyna u bitno su čvršćem doticaju sa stvarnošću pa Brexit vide kao šansu da se britansko društvo sistemski promijeni, da ubuduće bude manje nejednako, nepravedno i neoliberalno.
S obzirom na to da je Brexit po svojim reperkusijama prvoklasni politički potres u novijoj povijesti Velike Britanije i Evropske unije, napravljeno je iznenađujuće malo sustavnih analiza tog događaja, a jedna od njih, naslovljena ‘Uzroci i rješenja za Brexit’, objavljena je u rujnu ove godine, u izdanju organizacije Compass – Zajedno za dobro društvo, uz podršku Fondacije Otvoreno društvo i londonske podružnice Zaklade Friedrich Ebert. Ni u ovom slučaju nije, međutim, u pitanju rad koji bi se mogao svrstati u znanstvenu analizu, a čini se da ni njegovi autori nisu imali takve pretenzije. Dapače, radi se o kolekciji kratkih eseja fokusiranih na svakodnevni život običnih građana, na najnižim razinama političkog života, tamo gdje se Brexit neprimjetno kalio godinama prije nego što je eksplodirao u referendumu. Autori eseja su novinari, aktivisti, stručnjaci za područja od zelene ekonomije do lokalne autonomije, uz značajan broj bivših i sadašnjih članova Laburističke stranke. A budući da je i sam Brexit bio koktel najrazličitijih ‘kolektivnih, privatnih i osobnih motiva’, kako ih je opisao predsjednik Compassa Neal Lawson, tako i labava, neznanstvena struktura ovog istraživanja odgovara prirodi događaja koji je nemoguće u potpunosti kvantificirati i sistematizirati.
Ipak, kako navodi i Lawson, iz šume uzroka moguće je izvući tri dominantne teme – ekonomiju, stanje javnih usluga te demokraciju i političku kulturu – a za sve njih ovi su autori ponudili niz rješenja koja bi, ukoliko bi se sva implementirala, dovela do dubinskih promjena u funkcioniranju britanskog društva. Upadljivo je i pozivanje na slušanje i surađivanje s onima koji su glasali za izlazak iz EU-a, kako te ljude ne bi prigrlila populistička desnica, a od konkretnih političkih rješenja najveći konsenzus među autorima postignut je u pitanju daljnje decentralizacije odnosno prijenosa što više ovlasti na niže razine upravljanja (devolucija). Pritom se svi autori slažu da je Brexit izraz opravdanog revolta britanskih građana, a naročito radničke klase koja je, kako piše koordinatorica u Compassu Frances Foley, u referendumu vidjela priliku da ‘nametne svoju moć, dovede u pitanje autoritet i zahtijeva puno poštovanje’.
Velik broj tekstova u publikaciji napisan je gotovo reportažno, kako bi se oslikao pejzaž problema i briga, a često i predrasuda koje muče britanske građane. U uvodnom eseju Renata Cuk i Manos Moschopoulos iz Otvorenog društva tako navode da su, razgovarajući s ljudima koji žive izvan Londona, stalno slušali priče o državljanima EU-a koji se useljavaju u gradske stanove dok se britanske obitelji iz njih izbacuju, o migrantima koji rade za manje plaće pa oni ostaju bez posla, o ljudima koji se osjećaju isključenima iz procesa odlučivanja dok im je kampanja za izlazak iz EU-a obećavala da će ‘ponovno preuzeti kontrolu’.
John Trickett opisao je jorkširsko selo u kojemu živi i u kojemu je ‘neoliberalizam duboko zagrizao’ pa tamo više nema ni knjižnice ni pubova ni dućana, škole su bankrotirale, bolnice samo što nisu, a mladi koji ne odu mogu se zaposliti samo u skladištima
John Harris, novinar ‘Guardiana’ koji je tri godine radio videopriloge za emisiju ‘Bilo gdje osim u Westminsteru’, opisao je naselje Collyhurst u sjevernom Manchesteru u kojemu 7000 ljudi živi bez dječjeg igrališta, s najbližim bankomatom do kojega moraju putovati autobusom i lokalnim identitetom koji izmiče pred nezaustavljivom gentrifikacijom. Harrisov opis Collyhursta samo je jedan u nizu tekstova koji se bave stanjem zapuštenog postindustrijskog sjevera Engleske, područja u kojem su pozivi za napuštanje EU-a naročito glasno odjeknuli, pa tako zastupnica Zelenih iz Brightona Caroline Lucas iznosi podatak da je upravo u bivšoj industrijskoj regiji prvi put u sto godina zabilježeno usporavanje rasta životnog vijeka, naročito žena. ‘To je ljudska cijena vladinih politika pogonjenih individualizmom, korporativnim profitom i prezirom prema javnom sektoru’, piše Lucas pa dalje navodi da troškovi života u zemlji godinama konstantno rastu, dok su prosječna primanja 800 funti manja nego prije deset godina, tako da su građani dužni 19 milijardi funti neplaćenih računa.
Komisija za socijalnu mobilnost, piše dalje Lucas, izračunala je da su svih 30 regija Velike Britanije u kojima su mogućnosti za socijalnu mobilnost najmanje glasale za izlazak iz EU-a te da se sedam od deset najsiromašnijih regija u sjevernoj Evropi nalazi upravo u Velikoj Britaniji i svih sedam su također premoćno glasale za izlazak. Unatoč tome, tvrdi ova autorica, vlada Brexit koristi kako bi ‘promovirala upravo onu ideologiju koja je i dovela do ovog nereda’, ‘američki san koji ljudima govori da je siromaštvo osobni neuspjeh i potiče ih da upiru prstom i okrivljavaju druge’. Lucas predlaže da se plaće CEO-a u kompanijama ograniče na najviše deset puta veće od onih koje imaju najmanje plaćeni radnici, devoluciju ovlasti na regije i gradove jer je Britanija ‘jedna od najcentraliziranijih država na svijetu’ te ukidanje Doma lordova i njegovu zamjenu izabranim drugim domom parlamenta koji bi fizički bio smješten na zapuštenom sjeveru zemlje.
Citirajući E. M. Forstera, koji je zapisao da Englezi ‘nemaju ništa zajedničko osim engleskog jezika’, laburistički zastupnik John Trickett opisao je pak jorkširsko selo u kojemu živi i u kojemu je ‘neoliberalizam duboko zagrizao’ pa tamo više nema ni knjižnice ni pubova ni dućana, škole su bankrotirale, bolnice samo što nisu, rudnici su odavno zatvoreni, a mladi koji ne odu mogu se zaposliti samo u skladištima. I Trickett poziva na jačanje ovlasti lokalnih zajednica putem građanskih Ustavnih konvencija, jednako kao i njegova stranačka kolegica Lisa Nandy, koja smatra da ‘izlječenje može donijeti samo istinska devolucija’.
Nandy piše o razlikama između velikih gradova te gradića i sela, gdje su prvi mahom glasali za ostanak u EU-u, a drugi za izlazak. Ona smatra da su u pitanju ‘dvije Engleske’, koje su prije 40 godina imale više ili manje usklađena mišljenja o zajedničkom tržištu, imigraciji, socijalnoj sigurnosti i pravima LGBT osoba, dok se danas u svim tim pitanjima među njima prostire jaz. Ovo su mjesta, piše ona, ‘koja Westminster ne vidi kao probleme koje treba riješiti, već kao resurse koje treba iskoristiti’, zbog čega se smanjuje njihova prometna povezanost, ukidaju javne usluge i uništava zeleni pojas uslijed urbanizacije, dok se kultura u potpunosti zanemaruje pa tako ‘Vijeće za umjetnost na svakih osam funti koje daje Islingtonu (uži London, op. a.) potroši samo jednu funtu na cijeli bivši rudarski pojas Engleske’.
Politički savjetnik laburista Luke Murphy u eseju o gorućem problemu nedostatka dostupnog stanovanja zalaže se za autonomiju lokalnih zajednica pri donošenju odluka o izgradnji socijalnih stanova, a Atul Hatwal, direktor organizacije Migration Matters, predlaže da se čak i kvote za primanje izbjeglica i imigranata spuste na niže razine vlasti, čime bi se, smatra on, ‘krajnje desnim agitatorima’ izbio iz ruku argument da politički establišment lokalnim zajednicama nameće odluke o imigraciji.
U eseju pod naslovom ‘Univerzalne temeljne usluge’ Andrew Percy iz Instituta za globalni prosperitet ide još dalje pa predlaže da se sve odluke o socijalnim uslugama – od stanovanja preko besplatnog gradskog prijevoza do besplatnog pristupa internetu – devolucijom također prepuste regijama i općinama, dok bivši laburistički ministar John Denham isto traži za Englesku koja, kako kaže, pati od ‘dvostrukog demokratskog deficita’ jer je ‘jedini dio Velike Britanije čiju unutarnju politiku određuje britanska vlada’.
U dijelu publikacije posvećenom ekonomiji naveden je niz statistika koje pokazuju da je Velika Britanija regionalno izrazito nejednaka, primjerice ona da je londonska ekonomija za vrijeme financijske krize rasla tri, a sjeveroistoka zemlje jedan posto, te da je između 1970. i 2008. godine udio financijskih usluga u ukupnoj ekonomiji narastao sa 16 na 32 posto, dok se udio proizvodnje smanjio sa 32 na 12 posto. Pritom se čak 70 posto ukupne ekonomske aktivnosti financijskog sektora odvija na jugu Engleske, s Londonom kao sjedištem te industrije. Zbog nejednakosti u dohotku troje autora založilo se za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka, pri čemu svi oni napominju da to ne može biti rješenje za sve aspekte socijalne sigurnosti, ali se njime, kako piše aktivistkinja Barb Jacobson, simbolički potvrđuje jednakost svih građana, što onda utječe na ‘način na koji ljudi osjećaju sebe i odnose se prema drugima’.
Esej ‘Pogled iz Škotske’ zastupnika Škotske nacionalne stranke (SNP) Tommyja Shepparda mogao bi poslužiti kao svojevrsna potvrda teza ostalih autora jer su sve 32 izborne jedinice u Škotskoj glasale protiv izlaska iz EU-a. Izuzev obalnog područja sjeveroistoka, tvrdi Sheppard, gdje ribari i poljoprivrednici neprijateljski gledaju na EU direktive koje reguliraju ta područja, Škoti su mahom zadovoljni koristima od članstva u Evropskoj uniji. Činjenica, tvrdi on, da je svih pet stranaka u parlamentu zbilo redove oko tog pitanja onemogućila je rasizmu i ksenofobiji da ‘zadobiju politički legitimitet’, dok je postojanje nacionalnog parlamenta i jake autonomije spriječilo značajniju pojavu populističke desnice. Stoga i esej iz Škotske pokazuje da daljnja decentralizacija, naročito u Engleskoj kao jedinoj britanskoj regiji bez vlastitog parlamenta, postaje općeprihvaćena ideja o kojoj će se u budućnosti sve više raspravljati.
