Muzički časopis poznat svojedobno i u ovim krajevima, New Musical Express (NME), koji jedva preživljava krizu takve vrste štampe, u svom internetskom izdanju, koje se bavi i vijestima iz politike ‘opće prakse’, donio je ovih dana ‘Jednostavni vodič kroz Brexit’ u kojem opisuju osnovne teme i dileme koje stoje pred pregovaračima u ovom procesu. I to sve od početka, tj. etimologije same riječi Brexit, sastavljene iz kombinacije slova za Britaniju i izlazak.

Evropske migracije bit će ona točka na kojoj će se rješavati biti ili ne biti pregovora između Britanije i eu-a. I toga su obje strane u pregovorima svjesne

Ova činjenica govori nam dvije stvari, a na nama je kojoj ćemo od njih dati veću težinu. Prvo, ona govori kako je Brexit tzv. običnim ljudima teško shvatljiv proces. I to barem jednako, ako ne i više neshvatljiv od znanja o tome kako funkcioniraju tijela EU-a, za koja su kroz godine ponešto i čuli i čitali. A sada nije jasno treba li im to znanje i dalje u životu ili ga treba odbaciti i negirati. Drugo, i po nama važnije, sve to govori kako su velike evropske integracije, s dezintegracijama zajedno, namjerno učinjene toliko ‘neprozirnima’, a mainstream mediji pomagačima u netransparentnosti puteva odlučivanja (o novcu, ali i svemu ostalome), da dirigirana javnost podcjenjuje svoje građane, ‘konzumente’ i ‘male ljude’, koji navodno ne brinu ni o čemu osim svoga osobnog ‘u se, na se i poda se’. Pa ih tako treba i tretirati. No u stvarnosti svi već znaju da su velike i male priče itekako povezane. Pa ako i povjerujemo da je tijesna većinska odluka od 52 posto glasača za Brexit svojedobno bila emocionalnom, te još i to kako su glavne emocije koje danas vode elektorat u Britaniji i dalje one straha i anksioznosti spram vlastite neizvjesne budućnosti, to ništa ne govori o tome kako i one ne bi mogle rezultirati naraslom željom za istinitim informiranjem, pa čak i političkim aktiviranjem, s obzirom na spoznate okolnosti.

Da bismo došli do teme našega članka, a to je pitanje što će biti sa slobodom kretanja nakon marta 2019., kada bi se pregovori dviju strana trebali okončati, sažmimo i mi opću historiju Brexita u nekoliko rečenica. To je riječ iskovana uoči referenduma održanog u junu 2016., a onkraj etimologije znači – bog zna što. Ili, kako ponavlja neponovljiva premijerka Theresa May, koja je po tom pitanju već gorljivo zastupala oba tabora, ‘Brexit znači Brexit’. Kako će on utjecati na ekonomski, društveni i kulturni krajolik Britanije sada mogu spekulirati svi, no nešto pouzdano teško da se može reći. Prvo što nama pada na pamet je onaj slavni citat iz romana ‘Gepard’ talijanskog pisca Tomasija di Lampeduse kako će vladajući promijeniti sve samo da se ništa (za njih) ne bi promijenilo. Članak 50 ‘evropskog ustava’ dozvoljava zemlji članici da istupi. Na njega se Theresa May pozvala kada je 28. marta 2017. proglasila da Britanija ima pred sobom još dvije godine. Dvije godine da ispregovara uvjete svoga izlaska iz EU-a. To će se dogoditi dakle marta 2019. No to ne znači da će tada prestati i svi aktualni i budući nesporazumi između ovih dviju strana koje, glumeći ili ne, ostaju ‘u sporu’. A sve to pod neizrečenom i začudo konsenzualnom pretpostavkom da će pregovori uspjeti.

Pregovori su dobili svoja utjelovljenja u dvije ne pretjerano poznate osobe. Ujedinjeno Kraljevstvo zastupa David Davis, član parlamenta i državni sekretar (Secretary of State) novooformljenog Odjeljka za izlazak iz EU-a (DExEU). ‘Našu’, evropsku stranu zastupa Michel Barnier, bivši ministar vanjskih poslova Francuske i evropski komesar, a sada glavni pregovarač. Kao i u svakom pravom sukobu interesa, najprije se pregovara o čemu će se i kojim redoslijedom uopće pregovarati. Britanac Davis bi da se najprije razjasni kako će nakon Brexita funkcionirati trgovina, a tu bi oni htjeli da promjene budu minimalne ili da ih uopće nema. Barnier je sada dobio zaduženje da glumi uvrijeđenu odbijenu mladu: ‘Ujedinjeno Kraljevstvo je tražilo da napusti EU, a ne obrnuto. A mi moramo snositi konzekvence svojih odluka i one su supstancijalne. Molim vas da ih ne podcjenjujete.’ Par upravo pregovara oko prava građana, onih EU-a u Britaniji i obrnuto, kao i oko irske granice i samog dokumenta o Brexitu (Bill).

Bit će potrebne godine i godine prije no što nekvalificirani britanski radnici ponovno zauzmu svoja mjesta na tržištu rada koja sada drže stranci – ublažava svoju retoriku ministrica unutarnjih poslova Amber Rudd

Ne toliko između vladajuće desnice i opozicijske ljevice, nego i unutar desne vlade Therese May same, pojavio se rascjep na one koji su za ‘čvrsti’ i one koji su za ‘meki’ izlazak iz EU-a, između kojih ona sada mora lavirati. Fraza ‘hard Brexit’ trebala bi značiti da se zastupnik takvog stava zalaže za potpuni raskid s EU-om, bez kooperativnosti po bilo kojem pitanju, a ponajmanje onima koji se tiču slobode kretanja, pa bilo to i po cijenu da Britanci ‘jedu travu’, tj. budu isključeni iz zajedničkog evropskog tržišta. Takvi traže da Britanija povrati potpunu kontrolu nad svojom imigracijskom politikom i smanji broj useljavanja migranata (iz EU-a i trećih zemalja, iako to, vidjet ćemo, nije sasvim isti problem), pa što koštalo da koštalo. Propagandna ideja je, vrlo bliska ovdašnjem mainstreamu, pa sada vidimo koliko je on desni ili kakva je to uopće teza, da dokle god postoje nezaposleni Britanci, naročito u nisko kvalificiranim zanimanjima, ne bi trebalo zapošljavati strance u njima. Treba li reći da takva politika može biti mobilizacijska za referendum, ali da u stvarnom životu nije realna? Nasuprot njoj stoji realniji ‘soft Brexit’ koji će, po svemu sudeći, odnijeti prevagu. Po njemu treba nastaviti suradnju s tijelima EU-a, kako po pitanju slobode kretanja tako i s time, za sada, najuže povezanog zajedničkog tržišta, carinske unije, sudjelovanja u raznim fondovima itd. i sl.

A o čemu govorimo kada govorimo o slobodi kretanja? Pa znamo mi to ovdje vrlo dobro i prije no što se zaoštrilo pitanje tko hoće, tko neće, a tko mora, postavljati žicu na vanjske granice EU-a (ali i između samih država članica, što Balkan čini golim okom očitim primjerom drugorazredne Evrope). Četiri su stupa te ‘slobode’, ne slučajno uglavnom pobrojana ovim redom: sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi. To čini osnove zajedničkog tržišta EU-a. Da biste ostali u tom zajedničkom tržištu (što uspijeva i nekim državama koje nisu članice Unije, poput Norveške i Islanda), trebate poštovati slobodu kretanja. A teza ksenofoba i separatista je da se preko toga gubi kontrola nad procesima imigracije. Kao da oni sada nisu dovoljno kontrolirani?

Jedinstveno tržište trebalo je stvoriti ‘zajedničko igralište’ na kojem nije trebalo postojati tarifa, kvota i poreza na trgovinu. Trebalo je dakle ukloniti sve barijere trgovanju između zemalja članica. U korist kojih i čijih privreda je to išlo, sada svi znamo. Ali samo nam znanje ne pomaže. S druge strane jedinstveno tržište, naoko paradoksalno, prepuno je birokratske regulacije, poput zaboravljenog straha od propasti prodaje sira i vrhnja, ali i regulacije npr. radnog vremena zaposlenih. Odrekne li se Britanija tih regulacija, ‘postane li Singapur’, kako kritičari optužuju mogući pravac razvoja događaja, a premijerka May se brani da će Britanija i izvan EU-a ostati evropskom (kao da to još uvijek posvuda jamči neke standarde radnih prava), neće moći trgovati s većinom zemalja EU-a. Rekli smo već da neka zemlja ni ne mora biti članicom EU-a, no želi li pristup na evropsko zajedničko tržište, mora godišnje doprinositi Unijinom budžetu te prihvatiti u slučaju spora jurisdikciju Evropskog suda pravde. Dakle pobijede li u unutarbritanskoj svađi zastupnici linije ostanka u zajedničkom tržištu (što je za kapital jedino racionalno), morat će prihvatiti i sve što ide tome pride. Uključivo sa slobodom kretanja na kraju koje su, kao četvrti, i ljudi.

Druga stvar je, iako povezana, carinska unija. Ona se svodi na jednako ocarinjenje roba prema vani i izostanak unutrašnjih carina među zemljama članicama. Članom carinske unije može se biti i kada niste dijelom jedinstvenog tržišta. Takav primjer je Turska, čija roba putuje i prodaje se u EU-u kao da je naša. Na prvi pogled to sve nema puno veze s našim problemom slobode kretanja. Ostane li Ujedinjeno Kraljevstvo u carinskoj uniji, a istupi iz zajedničkog tržišta, neće moći sklapati posebne ugovore o slobodnoj trgovini s pojedinim zemljama članicama. Uz to, morat će posebno plaćati da bi u eventualnim trgovinskim sporovima pristupilo Evropskom sudu pravde. Zadržavanje u carinskoj uniji značit će i da će granica između Republike Irske i Sjeverne Irske ostati otvorenom. A to znači da neće nastati nove komplikacije za 23 do 30 tisuća ljudi koji dnevno prelaze tu granicu, zbog posla.

Evropske migracije bit će dakle ona točka na kojoj će se rješavati biti ili ne biti pregovora između Britanije i EU-a. I toga su obje strane u pregovorima svjesne. No koliko god da se prije referenduma to pitanje činilo ‘problemom kišobranom’ svih drugih problema, malo-pomalo ono će ipak gubiti na važnosti. Pa ako je još u februaru ove godine ministrica unutarnjih poslova (Home Secretary) Amber Rudd mogla izjavljivati kako će Brexit ‘ukinuti slobodu kretanja kakvu sada znamo’, već tada je ona spremala javnost na ublažavanje retorike i protiv stvaranja novih oštrih rubova u migrantskoj politici. ‘Bit će potrebne godine i godine prije no što nekvalificirani britanski radnici ponovno zauzmu svoja mjesta na tržištu rada koja sada drže stranci’, govorila je. Britanija će nastaviti privlačiti ‘talente’, a naglasak će biti na visokoobrazovanoj radnoj snazi u industrijama kao što su financije (da, londonski City je britanska industrija) i tehnologija, a ne na njegovateljima, beračima plodova i sl. I premijerka May sada govori kako će transnacionalni aranžmani morati biti zaključeni za izvjesne dijelove ekonomije u kojima nedostaje obrazovanih domaćih radnika. I sve to i nakon što se Britanija povuče iz EU-a.

Novopridošlicama ipak neće sve ostati po starom. Sekretarka Rudd nema ništa protiv petogodišnjih radnih dozvola i viza za zaposlene, no bez ikakvih političkih prava koja bi uz to išla. Postoje ideje i da se osnuje ‘Ministarstvo straha’, posebno za migrante (Migration Advisory Committee), koje bi, naravno, bilo neovisno, a imalo bi pravo procjenjivati potrebe za radnicima po sektorima privrede. Naravno, Rudd i May nude ostanak svih prava građanima EU-a koji su sada na radu u Britaniji. Pod jednim uvjetom: da isto vrijedi za Britance u njihovim zemljama.