Donedavna čelnica britanske Konzervativne stranke i (još) premijerka Ujedinjenog Kraljevstva, Theresa May, ostat će u političkim analima ne samo Velike Britanije i Evrope nego i svijeta zapamćena kao političarka koja nije znala izabrati pravi način ulaska na veliku scenu svjetske politike, koja se na toj sceni nije znala ponašati tako da bi na njoj ostavila traga i koja, napokon, nije umjela na pravi način udariti završne akorde svoje karijere.

Ambiciozna Theresa May ušla je u Downing Street broj 10 s neskrivenom ambicijom da postane ‘nova željezna lady’, da nastavi stopama Margaret Thatcher koja je – u drugačijim okolnostima, doduše – demonstrirala čvrstinu i odlučnost, pa i onda kada je pribjegavala sili u ‘najboljoj’ tradiciji iščezlog imperija koji je nekada praktički vladao svijetom (npr. kada je poslala ratnu flotu put daleke Argentine da vrati britansko gospodstvo nad Falklandskim otočjem). Dama s neizbježnom malom ženskom torbicom obješenom o lijevu ruku bila je tvrda, ali ne i nerazumna u odnosu prema Sovjetskom Savezu, bila je bespogovorni saveznik, ali ne nužno uvijek i poslušnik Sjedinjenih Država, i bila je nepokolebljivi skeptik u odnosu na Evropsku uniju, mada je u premijersku fotelju zasjela kada je Britanija već bila članicom Unije. I kao bivša premijerka, ali još uvijek čelnica konzervativaca, uporno je ponavljala kako su najveća zla 20. stoljeća došla iz Evrope: komunizam, fašizam i evropsko integriranje. Ovaj autor može posvjedočiti da je upravo na to i tim riječima upozorila i tadašnjega hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića kada ga je, sukladno protokolu, posjetila u hotelu u kojemu je odsjeo u vrijeme službenog posjeta Velikoj Britaniji, godine 2001.

Theresa May ušla je u Downing Street broj 10 nakon zlosretnog Davida Camerona koji se temeljito preračunao, raspisujući referendum o ostanku (ili izlasku) Britanije iz Evropske unije, uvjeren da će se većina izjasniti za ostanak. Suočen s neočekivanim i neželjenim ishodom referenduma, podnio je ostavku i pozornica je bila spremna za nastup nove zvijezde. U to vrijeme Falklandsko je otočje, nakon što je nekoliko stotina argentinskih mornara našlo grob u dubinama Atlantskog oceana, ponovno bilo čvrsto u okrilju Ujedinjenog Kraljevstva. Snaga i odlučnost nisu se dakle više ni mogli ni trebali dokazivati slanjem flote bilo kamo u svijetu. No Theresi May činilo se dovoljnim dati izjavu koja će je, tako je ona bila uvjerena, legitimirati kao novu ‘željeznu lady’. Pa je u jednom od prvih intervjua što ih je dala kao premijerka na pitanje potaknuto činjenicom da sada ‘ima prst na okidaču’ nuklearnog oružja, a koje je glasilo: ‘Biste li, u slučaju opasnosti, oklijevali izdati naređenje za nuklearni napad, znajući da će u njemu poginuti 100.000 ljudi?’, glatko odgovorila: ‘Ne, oklijevala ne bih!’ Iz današnje perspektive – sasvim prikladan uvod u ponovno razbuktali hladni rat i eru nove konfrontacije s Ruskom Federacijom.

Izlazak iz EU-a bilo je nasljeđe što ju je dočekalo u Downing Streetu, ali i nova prilika da se pokaže kao dostojna nasljednica Margaret Thatcher, mada izvorno i nije bila oduševljeni pobornik Brexita. Na kormilu vlade pokazala se, međutim, ne samo kao oduševljeni nego i tvrdoglavi pobornik izlaska Britanije iz EU-a, ali ujedno i kao političarka nesposobna uhvatiti se ukoštac s tim pitanjem. Tvrdoglavost se očitovala u decidiranom odbijanju i same ideje o raspisivanju još jednog referendum s istim pitanjem, mada je bilo očito da britanska javnost, suočena s punim opsegom posljedica napuštanja Unije, sve manje želi taj korak. Theresa May uporno je ponavljala kako je ‘narod na referendumu svoje rekao’ i zadatak je njezine vlade ispuniti ono za što se narod opredijelio. Pri čemu nitko, ni u Britaniji ni izvan nje, nije smatrao potrebnim upozoriti koliko je taj argument i tanak i neprihvatljiv. Jer kada bi doista bilo tako da se narod (javnost, birače) jednom nešto pita i da je njihovo opredjeljenje važeće ‘za vijeke vjekova’, zašto se onda u pravilnim vremenskim razmacima održavaju izbori, pri čemu je moguće i njihovo prijevremeno raspisivanje? Pa i rezultat izbora, parlamentarnih, lokalnih, odražava gledišta (volju) većine u tom trenutku i prihvaća se da režim nametnut tom voljom traje nekoliko godina, nakon čega se birače opet pita što žele. I to je, kažu, demokracija. Ako to jest demokracija, kako to da se sasvim demokratski ne može britanske birače još jednom pitati: Jeste li za izlazak iz Evropske unije? E, Theresa May je rekla – ne može. A onda je, ne obazirući se na to da je izlazak iz EU-a korak u kojemu sudjeluju dvije strane, zemlja koja izlazi i Unija, nebrojeno puta putovala u Bruxelles nudeći svoj plan Brexita koji iz niza razloga Uniji nije bio prihvatljiv. I svaki je put uoči odlaska najavljivala kako će ispregovarati uvjete što će odgovarati britanskoj strani, mada bi joj Bruxelles unaprijed poručivao da nikakvih daljih pregovora neće biti. Pa je na jedvite jade osigurala podršku u parlamentu vlastite stranke, podršku motiviranu ne spoznajom da je to što ona radi dobro, nego isključivo željom da se spriječi pad vlade i dolazak na vlast laburista na čelu s Jeremyjem Corbinom. Napokon, kada nije uspjela u predviđenom roku sporazumno izvesti Britaniju iz EU-a i s prijetećim ‘nekontroliranim izlaskom’ na pomolu, vlastita ju je stranka prisilila da se (u suzama pred TV kamerama) odrekne vodstva Konzervativne stranke, a time i premijerske stolice. Pa tako niti je provela Brexit niti je javnosti omogućila da još jednom iskaže što o tome misli, niti je otklonila opasnost izlaska Britanije iz EU-a bez sporazuma, a uz posljedice za koje se Evropa već sprema, dok Ujedinjenom Kraljevstvu prijeti realna opasnost da prestane biti ‘ujedinjeno’ jer se i Škotska i Sjeverna Irska takvom izlasku protive.

Najartikuliranija, a u ne tako dalekoj budućnosti vidjet će se i najneuspješnija, Theresa May bila je u dosljednom podržavanju Trumpove Amerike u njezinom kursu zaoštravanja odnosa s Rusijom. Poznati slučaj nikada uvjerljivo dokazanog (u smislu odgovornosti) trovanja bivšega ruskog obavještajca Sergeja Skripala i njegove kćeri na tlu Britanije brzopleto je i bespogovorno pripisala Rusiji, čemu su slijedile oštre sankcije na tragu onih proglašenih (nelegitimno, jer međunarodne sankcije može uvoditi samo UN) nakon pripojenja poluotoka Krima Rusiji, a u čemu SAD i Britaniju poslušno (mada ne i oduševljeno, osim u slučaju nekoliko bivših ‘komunističkih zemalja’) slijedi cijela EU. Za premijerku May u tim danima ponovno rasplamsale hladnoratovske retorike nisu važili ni argumenti, ni činjenice, ni nedostatak činjenica. Za nju je bilo dovoljno reći kako ‘sve ukazuje na to da…’ ili kako ‘nema drugog objašnjenja osim da…’ A rečenice su uvijek završavale optužbama na račun Rusije, ruskih obavještajnih službi i predsjednika Putina osobno. U obavještajnom miljeu ni na jednoj strani ne rade sveci. Prljavi trikovi, destabiliziranja režima i rušenje vlada, pa i likvidiranja nepoćudnih, nisu strani ni Zapadu, o čemu postoje brojna svjedočanstva, pa i onih koji su u tome izravno sudjelovali. Ipak, Theresa May je ‘znala’ da je Rusija dežurni krivac za sve. Ni onda kada je, svim standardima međunarodnog prava usprkos, trebalo pripremiti teren za izručivanje Americi zviždača Juliana Assangea koji je našao sklonište u ambasadi Ekvadora u Londonu, britanska se premijerka nije dvoumila, što ni na koji način nije pridonijelo građenju njezinog lika uspješne državnice.

I nakon svega, odabrala je kao pozornicu za svoj vjerojatno posljednji državnički iskorak – sastanak skupine G-20 u Osaki. Onaj isti Trump kojemu je dokazivala svoju vjernost u sklopu ‘posebnih odnosa London – Washington’, zaoštravajući odnose s Rusijom, u Osaki je imao dugi razgovor s Vladimirom Putinom (sat i pol!) uoči kojega je izjavio kako ima ‘vrlo, vrlo dobre odnose s ruskim predsjednikom’. A na sastanku je, čini se, prihvatio i Putinov poziv da iduće godine dođe u Moskvu na obilježavanje 75. obljetnice poraza nacifašizma i završetka Drugog svjetskog rata u Evropi. Pa je tako Trump na sebi svojstven način napravio budale od svih koji su ga, onda kada je njemu odgovaralo, slijedili u zaoštravanju s Rusijom. Oni su ostali u toj priči, on kreće drugim smjerom. Osaka je svima vidljivo pokazala kako je politika međunarodne izolacije Rusije (zbog Krima i slučaja Skripal, čemu se sve češće dodaje i ruski angažman u Siriji, uz prešućivanje činjenice da je tek taj angažman značio početak kraja tzv. Islamske države) doživjela krah. Putin je, uz predsjednike SAD-a i Kine, opet jednom suvereno vladao scenom. A ipak, svemu tome usprkos, Theresa May je zatražila susret s Putinom, prišla mu skamenjenog i namrštenog lica, gotovo preko volje pružila ruku, da bi nakon sastanka izjavila kako je ruskom predsjedniku objasnila da postoji perspektiva poboljšavanja britansko-ruskih odnosa ukoliko se Rusija ‘odrekne svojeg neprihvatljivog i agresivnog ponašanja’.

I to nije samo greška u koracima, to je kratkovidno i tvrdoglavo inzistiranje na politici konfrontacije koja nikome (ne samo Rusiji!) ne donosi nikakve koristi. To je dokaz nesposobnosti da se realno procjenjuju odnosi na međunarodnoj sceni. Ako se Theresa May svojim susretom s Putinom, tako kako ga je inscenirala, imala namjeru potvrditi kao odlučna i nepokolebljiva političarka i državnica Zapada, ako je htjela pokazati kako u velikom stilu s međunarodne scene odlazi velika državnica, promašila je. Još jednom. Jer i otići treba znati, pogotovo ako se želi da svijet taj odlazak pamti. Ovako, kada se sve zbroji i oduzme, njezine će godine u Downing Streetu biti zapamćene kao loša epizoda u dugoj političkoj povijesti Velike Britanije. Ako je pak na čelu Konzervativne stranke i vlade zamijeni Boris Johnson, sva je prilika da će nakon loše epizode doći još lošija.