Nakon što je otkriveno da je lagao javnosti, britanski premijer je prošlog tjedna prisiljen najaviti ostavku. Ta vijest ne bi bila iznenađenje da se ne radi o Borisu Johnsonu, političaru čija je nesklonost istini već dugo notorna kako u Velikoj Britaniji tako i šire. Johnson je naime još kasnih 1980-ih otpušten sa svog prvog novinarskog posla u londonskom Timesu upravo zbog izmišljanja citata u svojoj prvoj važnijoj priči. To iskustvo nije ga osobito pokolebalo u daljnjoj novinarskoj karijeri koju je nastavio u Daily Telegraphu, gdje je postao poznat po tekstovima koji su ismijavali institucije EU, uglavnom bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti. Euroskepticizam i slobodno korištenje rasističkih i islamofobnih fraza u "humorističnim" kolumnama učinili su budućeg premijera istaknutom figurom britanske desnice i prije nego se upustio u bilo kakvu političku karijeru.
Ona je pak započela 2001. izborom za parlamentarnog zastupnika, a nastavila se 2008. iznenađujućim izborom za londonskog gradonačelnika. Već tada Johnson je pokazao kako je sposoban privući birače puno šire od svoje Konzervativne stranke, koja nije uživala osobitu potporu u glavnom gradu. Njegova popularnost nije se temeljila na specifičnim politikama - dapače, u svojoj je gradonačelničkoj karijeri uglavnom nastavljao politike laburističkog prethodnika - ali Johnson je prikupio simpatije mnogih, pažljivo kultivirajući nonšalantni imidž i neku vrstu dječačkog šarma koji ga je činio različitim od ultrabogatog aristokratskog i duboko snobovskog miljea, iz kojeg doista potječe. Njegovi politički gafovi postali su sastavni dio tog šarma. Dok su se komentatori zgražali nad "klaunskim" ponašanjem, mnogi birači su osjećali određenu bliskost sa "šlampavim" političarem koji ih je barem nasmijavao. Razbarušena kosa, smiješak zločestog dječaka i pažljivo uvježbana zamuckivanja prilikom držanja govora ostali su mu važni aduti i nakon gradonačelničkog mandata kada je istaknuo svoju pretenziju na nacionalno vodstvo stavljajući se na čelo frakcije konzervativaca koja je najsnažnije zagovarala Brexit. Iznenađujuća odluka britanskih birača o izlasku iz EU učinila je Johnsona nezaobilaznom figurom u konzervativnoj stranci, "prisilivši" tadašnju premijerku Theresu May da ga 2016. imenuje ministrom vanjskih poslova. On je pak tu funkciju koristio da oslabi poziciju premijerke i lansira sebe na vodeću poziciju u zemlji.
Tri godine kasnije Johnson je na čelu Konzervativaca uvjerljivo pobijedio na parlamentarnim izborima zadržavši tradicionalne konzervativne birače, ali i otimajući laburistima dio birača osobito na sjeveru Engleske. Taj dio zemlje tradicionalno glasa lijevo, ali je također i snažno podržao Brexit. Unatoč skepsama oko njegovog kredibiliteta i sposobnosti, Johnsonov je adut među konzervativcima bila njegova neosporna sposobnost da pokupi simpatije birača iz suprotnog spektra. Međutim, obećanja socijalnijih politika i ravnomjernog razvoja različitih dijelova zemlje ostala su sasvim neispunjena, ali i zasjenjena prvo pandemijom, a onda i ratom u Ukrajini, u kojem je Britanija izrazito angažirana. Johnsonov premijerski mandat je obilježen brojnim aferama i skandalima prije nego dramatičnim političkim promjenama. Svakako najteža od afera bila je izravno vezana uz pandemiju, odnosno ilegalne tulume koji su organizirani u premijerovom uredu u jeku najtežeg lockdowna. Johnson nije samo prikrio ovo kršenje zakona nego je i besramno lagao da se tulumi nisu dogodili ili da za njih nije znao. Dugi niz sličnih afera zaokružilo je nedavno otkriće da je zamjenik šefa zastupničkog kluba Chris Pincher, kojeg je osobno protežirao Johnson, višestruko optuživan za seksualno zlostavljanje. Kako se ispostavilo, premijer ne samo da je to znao, nego je i pričao viceve o tome. Uglavnom, ta je posljednja afera poslužila kao povod za niz ostavki najbližih suradnika svega mjesec dana nakon što je Johnson preživio glasanje o povjerenju u stranci. Uz velike otpore, Johnson je naposljetku konačno pristao na ostavku.
Međutim, čini se kako je na odnos konzervativaca prema Johnsonu prije utjecao vidni pad njegove popularnosti, koji je posljedica prije svega dramatičnog rasta troškova života, nego još jedna afera. Njegovi potencijalni nasljednici uključuju aktualnu ministricu vanjskih poslova Liz Truss, koju se smatra svojevrsnom kopijom Johnsona, kao i donedavnog ministra financija Rishija Sunaka, čija je ostavka bila najozbiljniji udarac Johnsonu i koji se smatra tradicionalnijim konzervativcem. No oni su samo dvoje od desetak najavljenih kandidata. Tko god pobijedi susrest će se s ozbiljnim izazovom sve dubljih socijalnih problema u zemlji te teretom rata i pandemije. Za nošenje s tim problemima će im svakako trebati puno više od Borisovog šarma.
