Velika Britanija ovog je tjedna dobila novu premijerku, treću u povijesti te zemlje, ali i četvrtu osobu na čelu vlade u posljednjih svega sedam godina. Brza smjena premijera i premijerki u kontekstu izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije poljuljala je samopouzdanje zemlje koja inače samu sebe vidi kao koljevku parlamentarizma te potaknula usporedbe s Italijom, notornom po političkoj nestabilnosti. Nova premijerka Liz Truss dolazi na poziciju s manjim i osporavanim legitimitetom. Na čelo vlade nije došla nakon općih izbora, nego smjene lidera unutar vladajuće Konzervativne stranke. Za nju je glasalo svega nešto više od 80 hiljada ljudi, odnosno manje od 50 posto svih članova te stranke. Britanski sindikati, tradicionalno u lošim odnosima s konzervativcima, već su komentirali kako je manji prag potreban za izbor premijera nego za pokretanje legalnog štrajka u većoj firmi.
Također, iako su joj ankete na unutarstranačkim izborima predviđale uvjerljivu pobjedu, na kraju je dobila jedva dvadesetak hiljada glasova više od svog protukandidata, bivšeg ministra ekonomije Rishija Sunaka. Koliko će čvrsta biti njezina kontrola nad vladajućom strankom još nije jasno, jer su frakcijski sukobi i pobuna stranačkih kolega već koštali vlasti njezine konzervativne prethodnike Davida Camerona, Theresu May i Borisa Johnsona. Upravo je potpora Johnsona, koji unatoč iznuđenoj ostavci ostaje najpopularniji političar među članovima Konzervativne stranke, bila jedan od Trussinih glavnih izbornih aduta.
Smatra se da je ona predstavnica stranačke desnice, čvrsto predane prekidu veza s EU-om. Paradoksalno, Truss je svoju karijeru započela kao članica proevropske Liberalno-demokratske partije, a članstvo u Uniji snažno je podržavala i za vrijeme referenduma o Brexitu 2016. Nakon referenduma se, međutim, preobratila u blisku saveznicu Borisa Johnsona i od 2019. vodila je različita ministarstva. Prije manje od godinu dana dobila je jednu od najviših pozicija u britanskoj vladi – onu ministrice vanjskih poslova. Na tom mjestu je, doduše, privukla pažnju prije svega skupocjenim privatnim letom u Australiju na račun poreznih obveznika te gafom pred ruskim ministrom Sergejom Lavrovom, kada je izjavila da Britanija nikada neće priznati ruski suverenitet nad Rostovom i Voronježom, misleći da se radi o mjestima u Ukrajini, a ne Rusiji.
Kada se Johnsonu počela ljuljati stolica zbog brojnih afera, Truss je ostala čvrsto uz njega, čime je naposljetku i zaradila njegovu potporu. Sudeći prema izbornim najavama, između Johnsona i Truss ipak postoje velike razlike. Oboje su skloni "kulturnim ratovima", no Johnson je svojevremeno uspio preoteti dio bivših birača laburista obećavajući opširne socijalne programe za siromašniji sjever Engleske. Iako je Britanija pod udarom jedne od najgorih kriza vezanih uz cijenu energenata, koja prijeti da stotine hiljade kućanstava pošalje u bankrot, Truss je u kampanji najavljivala oštre rezove socijalnih prava i porezne olakšice za bogate, izravno se pozivajući na tradiciju Margaret Thatcher, konzervativne premijerke iz 1980-ih koja je ekonomsku politiku snažno orijentirala u smjeru neoliberalizma. Istovremeno je kao mjeru borbe protiv energetske krize ponudila odustajanje od teško izborenih planova za smanjenje emisije ugljičnog dioksida. Taj potez pak više sliči na dodvoravanje klimatskim skepticima i naftnim kompanijama nego na mjeru pomoći građanima.
Koliko je Truss doista predana svojim najavama bolnih rezova za siromašne i opširnih olakšica za bogate nije, međutim, sasvim jasno. U svom govoru nakon proglašenja rezultata unutarstranačkih izbora bila je vrlo općenita i nedecidirana. Njezine imitacije Thatcher u stranačkoj izbornoj kampanji, koje su povremeno dobivale komičan ton jer je Truss nastojala na fotografijama zauzeti pozu što sličniju svojoj prethodnici, bile su usmjerene primarno članovima Konzervativne stranke.
Radi se natproporcionalno o bogatijem dijelu stanovništva s juga Engleske koje pozitivno reagira na obećanja manjih poreza. Moguće je da će Truss vladati pragmatičnije, kao što je usmjerava znatan dio stranačkih kolega koji žele zadržati potporu i u radničkoj klasi. Bivša evrofilna liberalka već je pokazala da joj promjena stavova s obzirom na okolnosti nije strana. Međutim sastav nove vlade ne sluti na dobro – primjerice, žestoka zagovornica "malene države" Suella Braverman postala je ministrica unutarnjih poslova, a negator klimatskih promjena i ultrakonzervativac Jacob Rees Mogg dobio je ministarstvo poslovanja, energije i industrijske strategije.
