Novosti

Svijet

Koliko su Zeleni crveni?

Pred opće izbore u Velikoj Britaniji male stranke postale su velika priča jer torijevci i laburisti nude slabe programe koji obećavaju samo još veće skretanje političke scene udesno. Sve to daje priliku Zelenima. No jesu li oni i socijalistička alternativa?

Large zeleni ian west

Carla Denyer i Adrian Ramsay (foto Iana West/Press Association/PIXSELL)

Partija Zelenih Engleske i Walesa, najčešće poznata jednostavno kao Zelena partija (Green Party ili Greens) zelena je ljevičarska partija. Od oktobra 2021. uvijek je vode po dvoje izabranih lidera, a to su Carla Denyer i Adrian Ramsay. Partija trenutno ima jednog predstavnika u Donjem domu i dva u Domu lordova, ali i 800 vijećnika na nivou lokalne vlasti. Imaju i tri predstavnika u londonskoj skupštini.

Njena ideologija kombinira zaštitu okoliša s ljevičarskim ekonomskim politikama, uključujući naglasak na javne servise. Zagovaraju državno reguliranu ekonomiju i regulaciju kapitalizma te podržavaju proporcionalnu reprezentaciju, koja još nije ostvarena u Velikoj Britaniji. Zalažu se za građanske slobode, prava životinja, prava LGBT zajednice i reformu zakonodavstva o drogama. Vjeruju u nenasilje, univerzalni bazični dohodak i nadnicu za život te u demokratsku participaciju. Članica su Globalnih zelenih i Evropske zelene partije.

Partija je osnovana 1990., iako je i prije, još od 1973., postojala zelena stranka nazvana People Party. Prvog člana parlamenta izborila je 2010. i to je bila tadašnja šefica Caroline Lucas. Puno je jača na terenu i u lokalnoj vlasti nego u parlamentu, gdje ima najčešće samo jedno mjesto. Zato se i zalaže za reformu zakona i proporcionalni sustav koji bi joj priskrbio puno više zastupnika. Mnogi koji su razočarani načinom na koji Keir Starmer vodi Laburističku stranku traže njoj ljeviju alternativu, pa se okreću i Zelenima. No jesu li oni i socijalistička alternativa? Autor Kevin Crane razmatra tu problematiku na socijalističkoj platformi Counterfire, čije ćemo stavove ovdje izložiti.

Pred opće izbore male stranke postale su velikom pričom u britanskim medijima, jer torijevci i laburisti nude slabe programe koji obećavaju samo još veće skretanje političke scene udesno. Sve to čini da Zeleni imaju pred sobom, s obzirom na svoju moć, veliku godinu. Izborne ankete kažu da bi oni mogli napokon osvojiti više od jednog predstavnika na izborima 4.  jula, jer su istaknuli kandidate u svim izbornim jedinicama.

Brojni faktori govore u prilog Zelenima. Dvije najveće stranke uopće nemaju razrađen program klimatskih promjena, a napad Keira Starmera na ljevicu udaljava socijalističke glasače od laburista. Tu je i pitanje Palestine, u kojemu se Zeleni zalažu za prekid rata i protive daljnjem slanju oružja Izraelu. Zeleni zato računaju na nove ljevičarske glasove, kao one koji su protestni spram Starmera i njegovog kršenja ljudskih prava. Iz nekadašnjeg Sekretarijata laburista, koji je nekada bio pod utjecajem Jeremyja Corbyna, u Zelene je prešla utjecajna članica Jennie Formby, a mnogi će je u tome slijediti.

Puno je onih koji su postali entuzijastični spram Zelenih, među njima i komentator Phil Burton-Cartledge. No, opravdavaju li oni viziju po kojoj bi Zeleni postali vođe radikalne ljevice? Sama stranka tu je ambivalentna. Na internetu se može vidjeti stranački manifest tako da ne moramo spekulirati o poziciji stranke. Sadržaj manifesta može se opisati kao socijaldemokratski, a u dijelovima preuzima neke ideje koje su bile popularne za vrijeme Corbynovog pokreta. Važan je dio nacionalizacija javnog prijevoza, posebno željeznica, gdje se Zeleni upuštaju u borbu sa sadašnjim privatnim vlasnicima, za koje bi da nestanu s vremenom isteka njihovih sadašnjih ugovora. Jaka strana manifesta odnosi se i na sindikate i različita obećanja koja su im dana, a daju naslutiti da bi Zeleni bili žestoki protivnici zakonodavstva koje je preostalo iz ere Margaret Thatcher. Razrađeni su prijedlozi u stambenoj politici. Predviđaju se socijalni stanovi, koji bi ostali u vlasništvu zajednice i gradnja novih istih. Pitanje je samo hoće li lokalna zelena vlast ići na ruku srednjoj klasi ili će se približiti i problematici radničkog stanovanja. Nejasnim ostaje koliko su veliki privatni stanodavci zapreka progresu.

Što se tiče međunarodne politike, i britanski Zeleni slijede svoje njemačke kolege kada je u pitanju rat u Ukrajini. Već dvije godine nema pomaka po pitanju kako bi se mir u Ukrajini, za koji se Zeleni načelno zalažu, stvarno postigao. I dalje se podrazumijeva ukrajinska pobjeda, a pregovori se zagovaraju samo u tom smislu. Na tom tragu je i, doduše kritička, podrška NATO-u, kao garantu britanske sigurnosti. Više pregovora – da, više zagovaranja mira – da. Ali ne i izlazak iz NATO-a. Kevin Crane naziva to najvećom zabludom liberalizma i tu Zeleni nisu puno drugačiji od npr. današnje laburističke politike. Zato je jasno da u manifestu nema ni riječi o jednom od najvećih zagađivača okoline, a to je rat. Ništa nema ni o energetskoj politici koja bi išla na ruku SAD-u. Tu su i britanski Zeleni najbliži očajnoj situaciji u Njemačkoj i proratnim politikama gotovo svih njemačkih stranaka, od SPD-a do AfD-a. I politika spram EU-a je slaba. Zeleni bi Britaniju vratili u EU, ali kakvu? Onu slobode kretanja, a ne spominje se što se događa na njenim granicama. U stvari, riječ "izbjeglice" samo se jednom pojavljuje u cijelom manifestu.

Na izborima 4. jula socijalisti imaju sve razloge da glasaju za druge stranke i pojedince nego za sadašnju Laburističku stranku. Protestni glasovi sigurno će rasti. A Zeleni su dobro zastupljeni na terenu. Zato Kevin Crane na Counterfireu zaključuje da je davanje glasa Zelenima, uz sve primjedbe, sasvim očekivano i racionalno. Naročito se to odnosi na njihove ekonomske argumente, koji su suvisliji od laburističkih, a po pitanju eksploatacije vode i energetskih centrala čak i napredni. Tome bi i ostali socijalisti trebali biti otvoreni. Ali znači li to da se sada svi socijalisti trebaju učlaniti u Zelene? Oni ipak nisu radikalno socijalistička partija, niti se pretvaraju da to jesu. Njihov stav sprav javnog vlasništva staje na "prirodnim monopolima", što je nekoć već bio i stav laburista. Zeleni nisu spremni na konfrontiranje s velikim zemljišnim kapitalom i dioničarskim društvima koja još imaju koncesije. Njihov naivan stav spram NATO-a i EU-a posljedica je neprepoznavanja veze između kapitalizma, imperijalizma i štete po okoliš.

Tko želi vidjeti borbu protiv nejednakosti, rata i klimatskih promjena kao borbu protiv kapitalizma, na staze dulje od ovih izbora, taj treba naći antikapitalističku partiju. Zeleni to u osnovi nisu i ne pretvaraju se da jesu. Zašto bi se onda ljevica pretvarala da ne vidi sve njihove kontradikcije?

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Svijet

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više