Britanski filmski institut, najvažnija filmološka ustanova na svijetu, sudjelovao je u produkciji i promociji debitantskog dugometražnog filma autorice Charlotte Wells, "Poslije sunca", da bi potom u njegovom časopisu, znamenitom Sight & Soundu, taj ostvaraj bio izabran za najbolji film 2022. godine. Da se nešto slično dogodilo u Hrvatskoj, vrištalo bi se o sukobu interesa i tvrdilo da je tako nešto moguće samo na Balkanu. Srećom, britanski filmolozi ne obaziru se na takve sitnice. Pa su još jednom, nakon "Suvenira" 2019., koji su također produkcijski potpomogli, jedan sasvim (o)srednji domaći uradak razvikali u briljantno filmsko djelo. S tim da je u produkciji "Aftersuna", kako glasi izvorni naslov, sudjelovao i američki oskarovac Barry Jenkins, autor "Mjesečine", a dva filma, osim Jenkinsa, povezuje i činjenica da im protagonisti imaju homoseksualne sklonosti. Autorica Wells pritom je istaknula da je tema njezina rada – sjećanje djevojke koja krevet dijeli s drugom ženom na odnos s ocem kada je bila 11-godišnja djevojčica – autobiografska, čime je film u očima kritike, koliko god ona inače bila (post)strukturalistički osviještena, dodatno porastao. Panegirici su prštali, a najdalje je otišao kritičar New York Timesa koji je napisao ne samo da je film zadivljujuć i (emocionalno) razoran, nego da je Wells ni više ni manje nego "gotovo iznova izumila jezik filma, otključavajući često uspavani potencijal medija da razotkrije unutarnje svjetove svijesti i osjećaja".
Radnja "Aftersuna" zbiva se u turskom ljetovalištu u kojem borave mladi razvedeni otac (solidni Paul Mescal) i njegova kći na pragu puberteta (vrlo dobra Frankie Corio). Dani im rutinski "ljetno" prolaze, ona ga u nekim trenucima snima kućnom kamerom, ne događa se ništa izvanredno, osim što je njegovo ponašanje mjestimično malo čudno. Prikaz svega toga stilski je bezličan, tekstura slike, i kad se ne radi o snimkama amaterske kamere, eksplicitno je digitalna, uočljivih odraza autorske kreativne energije nema ili su minimalni. Wells s vremena na vrijeme ubaci neki "znakovit" kadar izvan narativnog kontinuiteta, kontinuiteta čija se linearnost i inače mjestimično remeti, no značenje tih simboličkih kadrova (npr. nečije rame odjeveno u pletenu majicu koja "diše" ili prizor bijele apstraktne tvari) ostaje posve otvoreno. Ono uostalom i nije bitno, bitno je da se nešto sugerira i navješćuje, a nije nikakvo iznenađenje da sugestije i navještaji neće dobiti "opravdanje". Po svemu sudeći otac pati od depresije, iako to nije potpuno sigurno, a ako pati nije jasno je li ona posljedica neke druge, organske bolesti, ili "samonikla". Dakako, ni na tu nedoumicu gledatelji neće dobiti odgovor. Uglavnom, koncepcija filma oslonjena je o nedogađajnost "oplemenjenu" nelinearnim natruhama i sugestijama koje se "nekonvencionalno" (a zapravo u kontekstu popudbine modernističke poetike sasvim konvencionalno) ne realiziraju, a glavno poetičko uporište je strukturalna i značenjska otvorenost/nedovršenost. I to je taj gotovo nanovo izumljen filmski jezik o kojem halucinira njujorški kritičar, "jezik" koji smo toliko puta vidjeli u proteklim desetljećima svjetske kinematografije, nerijetko u (puno) sugestivnijim izdanjima. "Poslije sunca" je većim dijelom naprosto dosadan film jer je stilski dominantno bez okusa, boje i mirisa, a na emotivnom i općeznačenjskom planu više ili manje prazan (stvari se ponešto intenziviraju i tako popravljaju tek u završnoj trećini). Ta praznina želi se podmetnuti kao suptilnost, što je vidljivo iz aviona, ali kod kritike je prošlo, a i kod povećeg broja "običnih" gledatelja. I tako je jedan mali film s ambicijama puno većim od autorskih mogućnosti promoviran u prvorazredni umjetnički događaj. Ni to nije ništa novo.
