Azfar Shafi britanski je istraživač fokusiran na rad policije, tzv. borbu protiv terorizma i imperijalizam. Sudjeluje u radničkim pokretima protiv rasizma i državnog nasilja te je s Ilyasom Nagdeejem koautor knjige "Race to the Bottom: Reclaiming antiracism" ("Istina o rasi: povratak antirasizma") koju je ove godine objavio Pluto Press.
U knjizi "Race to the Bottom" pišete o radikalnoj povijesti antirasističke borbe, fokusirajući se na pokret Black Power u Britaniji. Kako je i zašto taj pokret nastao?
Black Power je započeo u Britaniji 1960-ih. Godine 1967. crni američki organizator Stokely Carmichael (Kwame Ture) govorio je na konferenciji u Londonu, nadahnjujući crnce da se organiziraju. Počelo je s Universal Coloured People's Associationom, a kasnije se razvilo više organizacija. Svaka je imala svoj lokalni kontekst, ali ono što ih je povezivalo bila je revolucionarna svijest. Pokret se pojavio kao odgovor na sve jaču rasističku prirodu britanske države, ali i na rasizam britanskih radničkih pokreta i odbacivanje od strane sindikata. Iako su crni i smeđi ljudi bili najeksploatiraniji dio radne snage, ostajali su isključeni iz društvenog i političkog života u Britaniji. Postoje sličnosti s pokretom Black Power u SAD-u, ali se u mnogočemu i razlikuju. Glavna je razlika u tome što je britanski pokret uključivao ljude afričkog, karipskog i azijskog podrijetla, od kojih su mnogi bili djeca migranata, prve generacije rođene u Britaniji. Bili su inspirirani borbama za narodno oslobođenje diljem Afrike i trećeg svijeta, borbom protiv kolonijalizma i imperijalizma općenito. Često su svoj aktivizam povezivali s antikolonijalnim borbama.
Često se zanemaruje da je model koji je nastao nakon 1945., kada je formiran Nacionalni zdravstveni servis i kada je kejnzijanizam bio jak, nastao po cijenu uvezene jeftine radne snage iz bivših kolonija, kao i nastavka britanskog kolonijalizma
Možete li nam reći više o načinima kako su bili isključeni iz sindikata i općenito iz mainstream ljevice?
Britanska ljevica imala je slijepu pjegu kada je riječ o rasi i imperijalizmu. Govoreći o britanskoj ljevici općenito, njihova historijska imaginacija je takva da je vrhunac laburistička vlada nakon 1945., kada je formiran NHS (Nacionalni zdravstveni servis) i kada je kejnzijanizam bio jak. Često se zanemaruje da je taj model nastao po cijenu uvezene jeftine radne snage iz bivših kolonija, kao i nastavka britanskog kolonijalizma u inozemstvu. Oslikava se uska slika uspona socijalne države, a zanemaruju mnoge stvari koje su taj uspon omogućile. Toga su bile svjesne generacije pokreta Black Power, čiji su roditelji došli u Britaniju i imali najgore plaće, najgore uvjete života, najgore stanovanje. Sindikati su održavali svoj odnos s Laburističkom strankom nauštrb tog dijela radne snage. Bilo je slučajeva kada nisu podržavali štrajkove ako su ih vodili crnci, bilo je krajnje desnih bijelih radnika koji su prosvjedovali protiv radnika tamnije boje kože itd. Black Power se morao organizirati neovisno o sindikatima, iako je postojala djelomična konvergencija tijekom 1970-ih, kada su sindikati bili prisiljeni odgovoriti na militantnost crnih i smeđih radnika.
Antirasizam odozdo
Kada se pokret Black Power rastače u Black Civic Power, kako ga opisujete u knjizi?
Poraz Black Powera dolazi u isto vrijeme kada se neoliberalizam pojavljuje kao glavni okvir britanskog društva. Početkom 1980-ih pokret se rascjepkao kroz različite, ali povezane strategije koje je usvojila konzervativna vlada Margaret Thatcher, kao i lokalna vijeća kojima su upravljali ljevičarski dijelovi Laburističke stranke. Organizatori Black Powera postali su zaokupljeni nevladinim i dobrotvornim organizacijama, koje su često financirala lijeva laburistička vijeća. Pitanja crnačkih poduzeća i crnih poduzetnika postaju istaknutija, potaknuta inicijativama nacionalne vlade. Jačaju humanitarni narativ, oslanjanje na sudove i pravne bitke, umjesto masovnih kampanja i organiziranja. Svi su ti momenti bili prisutni i prije 1981., postojale su proturječnosti i rastuće klasne razlike unutar pokreta, ali u 1980-ima sve je postalo koherentnije i uspješnije u potkopavanju borbe.
Tada počinje era antirasizma odozgo. U posljednjih nekoliko godina vidimo sve više antirasističkih napora odozdo, vjerojatno više nego ikada u povijesti. Ali rasizam je i dalje u porastu, rasno motivirani zločini također. Vidjeli smo to ovog rujna s ubojstvom Chrisa Kebe i prosvjedima diljem Britanije. Zašto je rasizam još uvijek toliko prisutan?
Sve nas vraća na ulogu rase u kapitalizmu. Kapitalizam je strukturiran rasizmom. Rasizam se događa jer je kapitalizam rasistički. Rasizam je uvijek prisutan, čini određene dijelove radne snage izrabljivijima. Britanija je visoko rasiziran sustav. Kada se Black Power pojavio, kontekst je bio poslijeratna kriza, pukotine u kapitalističkom svijetu. Kriza je rezultirala većom represijom prema migrantima i manjinama, dakle vrlo rasistički odgovor na krizu. Sada imamo nešto poput društvene eksplozije protiv rasizma, ali nemamo pravi organizirani pokret, nešto što stvarno koristi svu tu energiju. Neki od najvećih prosvjeda u britanskoj povijesti dogodili su se u posljednjih nekoliko godina, ohrabrujuće ih je vidjeti. Ali ne možemo daleko dogurati bez snažnog organiziranja, posebno u vrijeme intenzivnijih kriza, kada se odgovori na krizu i dalje odvijaju po liniji rase.
Ističete kako kapitalizam računa na rasizam. Gledajući antirasističke napore posljednjih godina, smatrate li da antirasizam i antikapitalizam nisu dovoljno povezani?
Nisu. U nekim antirasističkim prosvjedima postoji vrlo općenita poruka protiv kapitalizma, često prilično nejasna. Većinu vremena ne postoji dublje razumijevanje ili dublja kritika kapitalizma. Postoje i neki oblici antirasizma koji su vrlo uski, liberalni, plitki, individualistički. Rasu se gleda i uokviruje prvenstveno kao identitet, a ne kao društvenu silu, strukturu. Pa se govori o različitosti i inkluziji i sl. U tom smislu, možete biti antikapitalist i biti rasist, možete biti antirasist i biti kapitalist, ali to nas neće daleko dovesti.
Na neki način Liz Truss nudi kontinuitet s Borisom Johnsonom, ali nema karizmu koja je njemu omogućila da poveže stranku i uspostavi široku izbornu bazu. Ne očekujemo ništa pozitivno od njene vlade
Koja su ograničenja i mogućnosti (korištenja) društvenih mreža za organiziranje i aktivistički rad?
U knjizi se bavimo idejom da su društvene mreže odgovor na nedostatak jakih lijevih organizacija i pokreta. Vrlo manjkav odgovor. Društvene mreže su odigrale veliku ulogu, najveći prosvjedi u britanskoj povijesti organizirani su preko noći zbog ljudi koji koriste društvene mreže. Ima tu sjajnih stvari, brže i lakše se premošćuju geografske podjele. Ali na mrežama ima i mnogo nepoticajnog okruženja, jača se individualnost i promjena mišljenja prema trendovima. Društvene mreže naprosto ne mogu zamijeniti punokrvno, konkretno organiziranje. Imaju svoju ulogu, ali nisu glavni igrač.
Spomenuli ste povijesnu sljepoću britanske ljevice po pitanju rase. Vidite li kakve promjene na tom polju?
Stariji aktivisti govore mi da su 1960-ih i 1970-ih obično samo crnci i druge manjine sudjelovali na antirasističkim prosvjedima. Na prosvjedima Black Lives Matter puno je raznolikije, puno je bijelaca. Tako da ima promjena, dobre smjene generacija. To je na protestnoj razini, ali ostaje institucionalna borba, tu ne vidimo puno promjena. Dijelovi ljevice još uvijek odbacuju antirasizam, predstavljaju ga u okviru politike identiteta. Sindikati polako ponovno jačaju u Britaniji, ali najveći se još ne bave rasizmom na smislen način. Postoje manji sindikati, nekoliko radikalnih sindikata poput United Voices of the World (UVW) i Independent Workers' Union of Great Britain (IWGB). Oni daju prioritet migrantima i radnicima različitog podrijetla, uključuju najugroženiju podskupinu radničke klase. Koriste jake metode, štrajkaju, rade raznolike akcije. Najstariji, najbogatiji i najveći sindikati ostaju najgori kada su u pitanju rasa i migracije i valja nam uložiti više rada i truda da se to promijeni. Sindikati u SAD-u su po tom pitanju puno bolji. Postoje iskre nade, ali dug je put pred nama.
Što mislite da se može očekivati od vodstva nove premijerke Liz Truss?
Liz Truss se svjesno modelirala u čast Margaret Thatcher i tako pozicionirala na tvrdoj desnici Konzervativne stranke. To jasno pokazuje i selekcija njenih glavnih članova kabineta nakon što je izabrana. Naglasak je na represivnoj politici "zakona i reda" i pojačanim mjerama štednje kod kuće, kao i produbljivanju britanskog svrstavanja uz američki imperijalizam i zauzimanju vrlo agresivnog stava prema Kini i vojnoj potpori Ukrajini. Na neki način Truss nudi kontinuitet s Borisom Johnsonom, ali nema karizmu koja je njemu omogućila da poveže stranku i uspostavi široku izbornu bazu. Ne očekujemo ništa pozitivno od njene vlade, pa čak ni ako bude smijenjena, ali stvari su trenutno vrlo nepredvidive.
Desna politika države
Kako naprijed? Koje bi oblike organiziranja valjalo kultivirati?
Postoje tri razine na kojima moramo raditi. Tu je socijalno pitanje, a to je pitanje vidljivosti, zastupljenosti u društvu. Drugo je ekonomsko pitanje, pitanje eksploatacije. Treće pitanje je ono demokracije, načina organiziranja i izgradnje kapaciteta za samoorganiziranje. Obično nam se, kada je riječ o antirasizmu, postavlja samo socijalno pitanje, a zanemaruju se pitanja ekonomije i demokracije. Možda imamo više crnih glumaca i izvršnih direktora nego ikada ranije, ali nema stvarne moći u crnim i drugim nebjelačkim zajednicama. Nećemo biti slobodni ako ne dođe do dokidanja kapitalizma, kao ni bez stvarne političke moći koja dolazi iz naših zajednica. Vladino rješenje za krizu bit će još više državnog nasilja. Nemaju nam što ponuditi, to je važno prepoznati. Cijela ljevica mora biti uključena i u antikapitalističku i u antirasističku borbu.
Koje bi mogle biti metode da se to postigne?
Ono po čemu se Black Power izdvajao od ostatka britanske ljevice u to vrijeme bilo je to kako su, kroz naglasak na antirasizam, spajali društvene i ekonomske borbe i politizirali individualne borbe. Važno je učiti iz toga i koherentno povezivati današnje borbe – protiv rasta cijena stanovanja, izrabljivanja na radnom mjestu, državnog nasilja, mjera štednje itd. Organizacije Black Powera često su se financirale izravno od svojih članova i njima su bile odgovorne, što je jedan od načina da se izbjegne tendencija ovisnosti nevladinih organizacija o vanjskom financiranju. Organizacije kojima upravljaju članovi izuzetno su bitne. Radikalni mali sindikati odlično rade, ali često nemaju dovoljno sredstava. Novac jest veliki problem, ali zaboravljamo koliko su dobro financirani neki od glavnih sindikata u Britaniji, a taj se novac krivo koristi. Moramo biti zahtjevniji prema većim sindikatima, tražiti da daju prioritet lokalnom organiziranju, širokom terenskom radu odozdo.
U istraživanjima za organizaciju CAGE dosta se bavite usponom krajnje desnice. Pišući o tzv. borbi protiv terorizma, zaključujete da je logika sekuritizacije ne samo represivna već i loša u suočavanju sa stvarnom prijetnjom krajnje desnice. Zašto je tome tako?
Imamo program Prevent, poznat i kao CVE (Countering Violent Extremism) od 2006.; Britanija je predvodnik u Europi kada su u pitanju strategije borbe protiv terorizma. Vidimo ekspanziju tih politika na štetu manjinskih zajednica, muslimana, crnaca – a postepeno i na štetu ljevice. Pod zastavom suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu te politike su zapravo sredstva kojima vlada organizira društveni život u Britaniji, drži ljude na njihovom mjestu, pognute glave. Ako se organizirate ili postanete preglasni, bit ćete na meti. Oni se zapravo ne mogu uhvatiti ukoštac s pitanjima krajnje desnice na ikakav značajniji način jer su fokusirani samo na krajnje desne snage neovisne o državi. Nemaju problema s krajnje desnom politikom države. Jedina briga su im skupine za koje se smatra da se organiziraju protiv države – što može uključivati krajnju desnicu, ali jednako često uključuje i ljevicu. Tu se dakle ne radi o krajnjoj desnici, radi se o moći države. A mi im ne smijemo amenovati takvo širenje ovlasti.
Na čiji se rad nadovezujete? Preporučite nam neke organizacije, autore?
Rad Instituta za rasne odnose iznimno je važan. Kada je riječ o radikalnim sindikatima, već sam spomenuo UVW i IWGB. Tu je i sjajna feministička grupa za izravnu akciju Sisters Uncut i Nijjor Manush, grupa koja organizira Bengalce i Bangladešane u Britaniji. Kada je riječ o policijskom nasilju, preporučujem Northern Police Monitoring Project. A od autora i istraživačica Adama Elliott-Coopera i Gargi Bhattacharyyu.
