Centar za mirovne studije organizira Tjedan borbe protiv rasizma. O čemu je riječ?
Tjedan borbe protiv rasizma važno je organizirati kako bismo javnosti, institucijama i donositeljima odluka približili probleme s kojima se suočavaju osobe označene kao rasno drugačije od većine našeg društva i zbog toga trpe nejednako postupanje. Iako Hrvatska voli isticati da nema kolonijalnu povijest, što je djelomično točno te ima povijest nesvrstanosti i solidarnosti s koloniziranim zemljama, to ne znači da nije rasno nejednako društvo. Ovaj Tjedan način je osvještavanja o toj realnosti naših sugrađana i mapiranja načina suzbijanja takve nejednakosti.
Sve više je prisutno rasno motivirano nasilje prema migrantskim radnicima?
U zadnjih godinu dana vidimo porast nasilja prema migrantskim radnicima i sve češće izvještavanje medija o fizičkim napadima na ulicama naših gradova. Kroz naš rad čujemo o porastu verbalnog i drugog nasilja prema onima koji su označeni kao rasno drugačiji – poput žena muslimanki koje nose hidžab, izbjeglica koje na ulicama govore arapski, a koje se uz to suočavaju i s diskriminacijom u pronalasku poslova i stanova. Tako je najviše vidljivo individualno nasilje, no treba spomenuti institucionalno i administrativno nasilje koje se očituje u nejednakom i otežanom pristupu pravima, u rasnom profiliranju na ulicama, aerodromima, autobusima i vlakovima, kao i policijsko nasilje na granicama.
Ne smijemo zaboraviti da Hrvatska i dalje rasno segregira Rome u području stanovanja, obrazovanja, odnosno pristupa školstvu. Već je više od 10 godina prošlo od presude Oršuš protiv Hrvatske, a rasno segregirani razredi su i dalje realnost u dijelovima Hrvatske. Osim navedenog, Romi također trpe policijsko rasno profiliranje, brani im se pristup uslugama, primjerice, ulazak u kafiće i druge prostore, a kroz naše kontakte čujemo da su se takve prakse počele događati i migrantskim radnicima, pa je tako nedavno grupi Indijki uskraćena usluga u frizerskom salonu. Ono što svakako kao društvo trebamo izbjeći je da štetne prakse izolacije, segregacije i diskriminacije preslikavamo s jedne manjinske grupe na drugu, već da radimo na dokidanju takvih praksi prema svima. Potrebno je više razumijevanja naših društvenih pozicija, uvažavanja međusobnih strahova i dijaloga na temelju tog uvažavanja jer tako rastemo kao društvo i nadrastamo podjele.
Kako gledate na politiku aparthejda Izraela prema Palestincima?
Različiti pravni stručnjaci i ljudskopravaške organizacije, naravno i sami Palestinci koji najbolje mogu objasniti kako je to živjeti u nejednakosti, već godinama ocjenjuju izraelski režim na palestinskim teritorijima te postupanje prema Palestincima unutar Izraela kao politiku aparthejda. Povijest Južne Afrike uči nas da su učinkoviti načini borbe protiv toga međunarodna politička izolacija, bojkot, štrajkovi i prosvjedi. Iako se te taktike koriste i sada, situacija u Gazi je toliko eskalirala da pravni stručnjaci, Međunarodni sud pravde i više od 30.000 mrtvih govore da je aktualna politika Izraela u Gazi prerasla u politiku genocida.
Krajnje je vrijeme da Izrael prestane biti iznimka u očima zapada koju bez prestanka naoružavaju i opravdavaju te se da se prema Izraelu pokrenu svi koraci koje nam omogućuje međunarodno pravo u smjeru trenutne deeskalacije sukoba i zaustavljanja genocida. Kraj sukoba moguć je u pristupu prema zemlji kroz deokupacijski i dekolonizacijski rad - rad na razumijevanju uzroka sukoba, rad na izlječenju višegeneracijskih trauma i stvaranju prostora za aktivan suživot svih koji žive na tom teritoriju, bez postojanja rasno-etno-religijski hijerarhiziranog društva.
Potrebno je iskorijeniti predrasude i strah od drugih kultura?
Duboko ukorijenjene predrasude, nedostatak interkulturnog i povijesnog obrazovanja te strah i nepovjerenje su samo neke od stvari na kojima moramo zajednički poraditi. Kao homogeno društvo, nismo navikli na svakodnevnu interakciju s različitim kulturama i rasama kao što je to trenutno slučaj. Strah i nepovjerenje često proizlaze iz nedostatka razumijevanja i stereotipa koji su preneseni putem medija, okoline ili društva općenito. Ključno je educirati ljude o važnosti raznolikosti i uključivosti, promicati obrazovanje o različitim kulturama i povijesti migracija i manjina u Hrvatskoj kako bi se smanjili stereotipi i predrasude te potaknula empatija i razumijevanje. Također, izuzetno je važno stvaranje prostora za međukulturne susrete i dijalog kako bi se omogućilo ljudima da se međusobno upoznaju i komuniciraju. Naravno, drugi smjer rada mora biti stvaranje javnih politika koji štite prava i promiču jednakost svih građana bez obzira na kulturnu ili rasnu pripadnost, kao i uključive politike i prakse koje idu u smjeru dokidanja sustavno stvorene nejednakosti.
Sudjelovanje zajednice je jedan od najvažnijih koraka prema razbijanju strahova i predrasuda, a poticanjem aktivnog sudjelovanja građana i građanki u inicijativama koje promiču inkluziju, poput volontiranja i različitih oblika podrške i sudjelovanja, stvaramo mostove razumijevanja između "nas'' i "njih". Nismo toliko različiti, različite su naše privilegije ili nedostatak istih, ali u suštini svi smo ljudi koji žele i imaju pravo na bolji život.
