Brat Mike bio je u Vijetnamu, otac i mlađi brat vodili su imanje, a jedna zaposlena Hrvatica vodila je brigu o kuhanju i kući – piše čuveni američki književnik Jonathan Franzen u svome zadnjem romanu "Raskrižja" iz 2021. (prijevod Igor Buljan, izdanje zagrebačkog V.B.Z.-a, 2022., str. 100). Našao je tako lik anonimne Hrvatice svoje periferno mjesto u sadržaju romana čija je radnja smještena u jednu od brojnih provincija Sjedinjenih Američkih Država.
Kreirajmo komplementaran kontrapunkt u zamišljenom neimenovanom romanu nepoznatog domaćeg pisca koji skicirajući profil hrvatske obitelji s početka trećeg desetljeća 21. stoljeća piše na primjer sljedeće: "Brat Trpimir bio je u mirovnoj vojnoj misiji NATO postrojbi na Kosovu, otac i mlađi brat vodili su obiteljsku tvrtku za preradu drvnog materijala u okolici Siska, a jedna Filipinka vodila je brigu o domaćinstvu."
Koja nam je od dvije verzije gotovo identičnog scenarija, jedna zapisana u romanu s milijunskom nakladom i prodajom, a druga nepostojeća, imaginarno fiktivna, proizvedena tek za potrebe ove rubrike, realnija i srodnija? Zašto se dovraga glasoviti Franzen odlučio da etnički identitet spremačice-kućanice u svome romanu dodijeli eto baš tamo nekoj Hrvatici, a ne recimo jednoj među hiljadama Meksikanki ili Kubanki što ilegalno borave i radno robovski ih se eksploatira u SAD-u već desetljećima, upitat će netko od ponositih domaćih domoljuba, nezadovoljan jer je tako nepopularan status zapao ženu iz njegove etnije.
No historijska realnost ipak je na strani američkog književnika. Decenijama već Hrvatice i Hrvati, zajedno s ostalim ljudima sa Balkana, odlaze "trbuhom za kruhom", raditi teške i nepopularne poslove od Austrije i Švicarske, pa nadalje prema zemljama sjeverne Evrope. Stoga gastarbajterski imidž spremačica, sobarica, kuharica, građevinskih radnika, pomoćnog osoblja u zdravstvenim institucijama, vozača... nije nešto pretjerano, što bi nas trebalo iznenaditi, ali ni nešto od čega bi trebalo bježati i čega bi se trebalo sramiti. Takav je naprosto status i mjesto globalizirane radne snage iz ove regije u široj ekonomsko-političkoj slici svijeta.
Stoga bi mjesto neproduktivnog nacionalnog stida koji kreira nacionalističke frustracije, trebala zauzeti kolektivno produktivna internacionalna radnička borba bazirana na transnacionalnoj ideologiji solidarnog zajedništva, od čega smo jako daleko, udaljeniji nego prije pedeset ili šezdeset godina. Pomoglo bi nam to i da iz drugog rakursa, drugim očima pogledamo i sagledamo pozicije naših novih sugrađanki i sugrađana iz Nepala, Filipina i/li Šri Lanke, dok obavljaju ovdašnje slabije plaćene poslove. Brzo bismo uvidjeli i shvatili da se između Hrvatice iz Franzenovog romana i Filipinki za pultovima naših kvartovskih pekarni nalazi samo i isključivo znak jednakosti.
