Monarhija nakon smrti kraljice Elizabete II. nije ugrožena. Ona će svakako opstati na Otoku, bez obzira na želje republikanaca. Ona će opstati i stoga što bi ukidanje monarhije i uvođenje republike za Veliku Britaniju značilo golemu promjenu: morali bi napisati ustav, precizno definirati ovlasti predsjednika države, urediti odnose između vlade, predsjednika i parlamenta, a sve to uređeno je britanskim nepisanim ustavom koji se stvara stoljećima u odnosima između nekada feudalaca i kralja, a već poodavno u odnosima parlamenta, vlade i kralja.
Monarhija na Otoku dakle nije ugrožena, ali bi se Karlu III. moglo dogoditi nešto što se povremeno događalo njegovoj majci Elizabeti II. – područje kojem je formalno na čelu kao državni poglavar moglo bi se smanjiti. Smrću kraljice Elizabete II. novo je kraljevsko veličanstvo, njen sin Karlo III., naslijedio titulu formalnog poglavara 15 država. Sve su one članice Commonwealtha, njih 14 bivše su britanske kolonije (petnaesta je, odnosno prva, Velika Britanija), a novo bi se veličanstvo moglo suočiti sa smanjenjem broja država koje ga priznaju za formalnog suverena. To je proces koji se događa otkako se britanski imperij počeo raspadati. Zasad posljednji koji je monarhijsko uređenje s kraljicom Elizabetom II. na čelu zamijenio republikanskim je Barbados, koji je to učinio prošle jeseni.
U kolopletu secesionističkih i republikanskih tema i teritorija za Veliku Britaniju i kraljevsku kuću Windsor najosjetljivije je škotsko pitanje. Dvije države, obje monarhije, Engleska i Škotska, u personalnoj su uniji od 1603. godine, a u realnoj od Zakona o uniji iz 1707., kada je ujedinjenjem dviju monarhija stvoreno tadašnje Kraljevstvo Velike Britanije. U Škotskoj je 2014. održan referendum o samostalnosti, a 55-postotna većina odbila je prijedlog stvaranja samostalne Škotske. No ideja nije zamrla, a Škotska je i dalje prilično ravnomjerno podijeljena na zagovornike i protivnike samostalnosti. U kampanji na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u Škotskoj premijerka Nicola Sturgeon najavila je da će ponovno raspisati referendum osvoje li secesionističke stranke većinu u parlamentu. Upravo to se i dogodilo: njena Škotska nacionalna stranka osvojila je 64 mandata, Zeleni su osvojili osam, imaju 72 od 129 zastupnika. Većina u parlamentu ne znači i većinu na referendumu. Zagovornici nezavisnosti u pravilu su u ispitivanjima javnog mnijenja u manjini. Tek su zakratko, u vrijeme najveće ovoljetne krize kabineta bivšeg premijera Borisa Johnsona, bili u vodstvu, 45 naprama 39 posto. Odlaskom Johnsona protivnici neovisnosti ponovno su stekli minimalnu anketnu prednost (48 naprama 46 posto), što potvrđuje pretpostavku da bi savjetodavni referendum koji Sturgeon namjerava održati u listopadu sljedeće godine bio neizvjestan. Škotsko pitanje ne mora oduzeti kraljevsku titulu Windsorima. I većina zagovornika samostalnosti htjela bi da njen formalni vladar i dalje bude isti kralj, barem je tako bilo dok je Elizabeta II. bila živa.
Commonwealth okuplja 56 država (52 dvije su bivše britanske kolonije), a svakoj četvrtoj je odnedavno kralj Karlo III. Njegov predstavnik u pojedinoj zemlji (posjedu) je generalni guverner i to je u pravilu ceremonijalna funkcija. Ipak, povijest bilježi i njihove izravne i važne intervencije u politički život, poput odluke Johna Kerra da smijeni australskog premijera Gougha Whitlama 1975. godine. Pojedine sastavnice Commonwealtha kojima je formalno na čelu kuća Windsor najavile su da bi mogle prestati biti monarhije. Premijer Antigve i Barbude Gaston Browne najavio je, samo dva dana nakon smrti Elizabete II. i neposredno nakon što je Karlo III. lokalnom ceremonijom potvrđen za kralja te karipske zemlje, održavanje referenduma o ukidanju monarhije i uspostavi republike u roku od tri godine. Za Brownea to nije neprijateljski akt ni prema Velikoj Britaniji ni prema monarhiji, nego "završni korak kojim se završava krug neovisnosti i kojim se osigurava naš puni suverenitet". Antigva i Barbuda osamostalila se 1981., nakon skoro 350 godina britanske kolonijalne vlasti.
Na Karibima je antimonarhistički sentiment možda i najsnažniji zato što je povezan s rasističkim aspektom britanske kolonijalne ere. Prosvjednici koji su na Belizeu ukazivali na rasističku dionicu Britanije na Karibima, nepravedan odnos prema crnačkom stanovništvu i trgovinu robljem natjerali su proljetos Williama, vojvodu od Cambridgea, i njegovu suprugu Kate da otkažu predviđen posjet plantaži kakaa. Na Karibima su sve glasniji zahtjevi za isplatom odštete. Nju bi platila (što je, realno gledano, teško zamislivo u ovom času) Velika Britanija i njome bi kompenzirala to što je bila kolonijalna gospodarica koja je ekonomiju zasnivala i na rasnoj nepravdi i ropstvu.
Upravo bi smrt kraljice mogla biti ključan okidač za uspostavu republikanskog poretka u pojedinim članicama Commonwealtha. Mnogi stanovnici njenih posjeda gajili su snažan emocionalan odnos prema njoj. Većina je cijeli svoj život proživjela u zemlji kojoj je ona formalno bila kraljica i ona je za njih jednostavno bila činjenica, pa i navika. Smrću činjenice za mnoge prestaje i razlog za življenje u monarhiji. O čemu se konkretno radi jasno je na primjeru Australije. Mnogi Australci smatrali su da su poštovanje i naklonost prema Elizabeti II. najveće prepreke zemlji kako bi postala republika s vlastitim državnim poglavarom. Premijer Anthony Albanese je nakon pobjede na izborima u svibnju započeo stvarati pretpostavke za moguće uvođenje republikanizma. Albanese je prvi australski premijer koji nema anglosasko prezime (i prvi s takvim prezimenom koji je bio stranački kandidat za premijera u 121 godinu dugoj povijesti), formirao je poziciju pomoćnika ministra za republiku, na to mjesto imenovao Matta Thistlethwaitea i najavio da promjena neće biti dok je kraljica živa. Jasna potvrda teze o osobnoj važnosti Elizabete II. za očuvanje monarhije u nerepublikanskom dijelu Commonwealtha. Nakon njene smrti izjavio je da nije vrijeme za promjene nego za odavanje počasti kraljici, a referendum o proglašenju republike nije prioritet u ovom mandatu. Adam Bandt, čelnik australskih Zelenih, treće i najslabije parlamentarne stranke koja ima četiri zastupnika, pozvao je samo nekoliko sati nakon smrti kraljice na uvođenje republike. U Bandtovu slučaju republikanizam nije neočekivan, ali je žestoko kritiziran zbog netaktičnosti.
Republikanske tendencije postoje i u Kanadi, ali nije izgledno da će se one i ostvariti. Proglašenje republike zahtijevalo bi goleme i suštinske promjene u kanadskom ustavu, a otvaranje tog pitanja moglo bi ponovno otvoriti sukob između anglofonog i frankofonog stanovništva i osnažiti secesionizam potonjih.
