Ne prestaju nevolje u britanskoj Laburističkoj stranci otkada je na njenom čelu Keir Starmer, bivši advokat, javni tužilac i parlamentarac, dakle čovjek sistema u oštrom kontrastu spram svog prethodnika Jeremyja Corbyna, koji se zbog loših rezultata na parlamentarnim izborima 2019. morao povući s funkcije.
Poraz na dopunskim izborima (by-elections) u mjestu Hartlepoolu 6. maja, a koji služe za popunu mjesta funkcionera koji iz nekog razloga nedostaju u vremenu između općih izbora, kao da je natjerao Starmera da još pojača svoj ionako postojeći obračun s ostacima ljevice, koju je Corbyn ostavio iza sebe u stranci. Novi lider najavljuje novo izbacivanje stotina članova iz stranke u predstojećim danima, a iz nje su već otišli ili su se "samoisključili" mnogi. Lijeva štampa naziva to lovom na vještice, a to je već viđen postupak u ovoj stranci, koja svoja vrludanja u političkom kursu, gledajući u dužoj perspektivi, često nije znala konstruktivnije razriješiti. Uostalom, vrh stranke je pokušavao destabilizirati Corbyna još od 2016. godine, da bi u tome na kraju i uspio, lažnim optužbama za antisemitizam, koje su služile samo kao alibi-strategija za dublju promjenu smjera. Sve to ticalo bi se samo jedne partije da se ne radi o, barem do sada, vodećoj stranci opozicije u jednoj važnoj zemlji kao što je Velika Britanija, i da to nema utjecaja na cjelokupni pejzaž evropske ljevice, pa i šire. Zato je i mobilizacija koju protiv štetne Starmerove politike predlaže izvanparlamentarna ljevica od presudnog značenja za budućnost cijelog lijevog pokreta u Britaniji.
Normalno bi bilo da vladajuća partija konzervativaca loše prođe na dopunskim izborima. Međutim, stvari oko pandemije su se promijenile, a i Boris Johnson poduzima neke poteze koji umiruju frustrirane strane, bilo poslodavce ili radnike
A kako je sve počelo? Kako u svojoj opsežnoj analizi stanja piše Charlie Kimber, urednik časopisa "Socialist Worker" i pisac novije marksističke historije Laburističke stranke, normalno bi bilo da vladajuća partija konzervativaca loše prođe na dopunskim izborima, jer su oni neka vrsta ispušnog ventila za nagomilane frustracije glasača. Utoliko što ne možemo reći da vladajućim torijevcima, na čelu s Borisom Johnsonom, ide sjajno i da nižu neke spektakularne uspjehe. Prije bi se moglo zaključiti obrnuto. Broj mrtvih uzrokovan lošim prvotnim postavljanjem spram pandemije Covida-19, a koji u Britaniji iznosi oko 130.000, stavlja ovu zemlju u sam vrh po broju umrlih na broj stanovnika. To je ponukalo i bivšeg Johnsonovog glavnog savjetnika Dominica Cummingsa da svojedobno odstupi sa svog položaja. "Deseci tisuća su umrli, a da nisu trebali", izjavio je parlamentarnom Komitetu za zdravlje i znanost. Korupcija je buržoaskoj politici, zbog njenih veza s interesima krupnog biznisa, takoreći inherentna. I u takvoj zemlji Johnson nema pravu i sposobnu opoziciju, pa čak i dobiva na izborima i popularnosti.
Još jedan manevar je tu u igri. Usprkos prvotnom katastrofalnom postavljanju, neke stvari oko pandemije su torijevci "popravili", na način koji je netko usporedio s palikućom koji dovodi vatrogasce pa se poslije hvali kako je ugasio požar. Naime, u Britaniji nije bilo toliko afera i nestašica oko cjepiva, što je sve vladajućima upisano u zaslugu. I još više, neugasla diskusija oko Brexita, koja traje koliko i on sam, a godinama je tavorila u nekoj vrsti statusa quo, i zbog toga je sada pretegla na stranu onih koji su bili za izlazak Britanije iz EU-a. A laburisti su, sjetimo se, bili za ostanak u EU-u, zajedno s liberalima i velikim biznisom, i za drugi referendum, koji nikada nije održan. Sve to podijelilo je radničku klasu, čijim se zaštitnikom, zaštitnikom "običnog čovjeka", Johnson sada predstavlja. U svoj toj borbi blijedi Starmer nikako da se dokopa položaja vođe jake opozicije, makar ona i ne bila lijeva, već kao "konstruktivna oporba" kaska za Johnsonom. A ovaj poduzima i neke poteze koji umiruju frustrirane strane, bilo poslodavaca ili radnika, da će doći do lavine krahova, naročito manjih poslova, i do velikih otpuštanja radnika. To se za sada ne dešava jer država nadoknađuje i 80 posto nadnica za radnike u firmama koje su se našle u teškoćama. Torijevci dakle miksaju ekonomski intervencionizam vlade sa svojom bazičnom politikom deregulacije i malih poreza za veliki biznis. A uz to povećavaju i represiju. Pod time ne mislimo na mjere zaštite od pandemije, već mjere poput specijalne zaštite vojnih veterana, zloćudnije napade na izbjeglice, restrikcije u pravima na protestiranje i zaoštravanje osuda u pravosudnom sistemu. Ukratko, i kada se može primijetiti na ulicama, rasizam svoje porijeklo vuče odozgo, od vrhova vlasti. A vrhunac je proganjanje propalestinskih aktivista, koje se sve optužuje za antisemitizam.
Je li za sve kriv Corbyn? Pa on nije dobio ni priliku za stvarni test, koji bi rezultate pokazao tek da je izabran u izvršnu vlast
Ali nije uvijek bilo tako. Postojalo je u nedavnoj britanskoj povijesti i vrijeme kada je slaba opozicija mogla pobijediti. Sjetimo se zalaska Margaret Thatcher i vladavine Johna Majora i izbora 1997. kada je, na valu općeg nezadovoljstva konzervativcima, mogao prosperirati i jedan "socijalni liberalizam" Tonyja Blaira. A znamo svi iz naknadne kritike Trećeg puta koliko je on bio daleko od prave ljevice. U međuvremenu politika je postala još krhkijim poslom, prepunim ubrzavanja i neočekivanih obrata. Pa partije koje su najviše zagovarale Brexit, kao UKIP i Brexit Party, danas faktički više ne postoje. Ako su laburisti mogli doseći 40 postotaka na izborima 2017. godine, da bi 2019. pod Corbynom izborno pali na 32 posto, tko može predvidjeti što će se dogoditi u godinama pred nama?
Jeremy Corbyn na propalestinskim demonstracijama u Londonu (Foto: Henry Nicholls/Reuters/PIXSELL)
Pa ipak, neke stvari su izvjesne. Laburistička desnica, koja tako malo može na općoj političkoj sceni, može itekako dugoročno ruinirati vlastitu stranku. A to već i čini. Znači li to da radnička klasa masovno skreće udesno, da je za sve kriv Corbyn? To uopće nije tako. Istraživanja ne potvrđuju teze i u nas poznatog novinara i publicista Paula Masona kako je radnička klasa masovno skrenula udesno i više je ne zanima klasna borba, već samo još identitetske politike. Sigurno, uvijek je bilo dijelova radničke klase koji su glasali za torijevce, u daljnjoj prošlosti i više no danas. Isto tako, srednja klasa, koja drži i vrh laburističke stranke, snažno pritišće da se skrene udesno. Ipak, kada se gledaju područja u kojima su laburisti izgubili dio glasova i oni su prešli torijevcima, a pritom se misli na sjevernu Englesku i tzv. Red Wall, tradicionalna uporišta ljevice, vidimo da se stavovi stanovništva nisu puno izmijenili. Makar više i nema dokaza o velikoj popularnosti ljevičarske politike, to još uvijek ne znači da su mase postale teškim desničarima. Ljudi su u cijeloj Britaniji skloniji multikulturalizmu, misle da migranti donose veću korist nego štetu zemlji, žele da se u školama kritički uči o kolonijalnoj prošlosti vlastite zemlje, misle da su za klimatske promjene odgovorni ljudi i da se s upozorenjima na njih ne pretjeruje. Mnoge još, naravno, treba uvjeriti, a za doba krize karakteristično je da stavovi klize i da u doglednoj budućnosti mogu, ako ekonomska i politička kriza potraju, skrenuti i udesno i ulijevo.
Teza da "kulturni ratovi" sada dominiraju Britanijom ne stoji. Elitistička teza kako je društvo podijeljeno na liberale na vrhu i na nazadnjačku, neobrazovanu rulju na dnu, ne stoji. Akademik i pisac Michael Moran obrće perspektivu kada se pita nije li "elita" ona koja bi se trebala ponovno školovati. Pitanje je, naravno, retoričko, jer u centru nije problem neobrazovanosti, nego materijalnih interesa. Zbog njih su donošene odluke poput deregulacije financijskih tržišta, zbog njih su uništavana radna mjesta radnika i sindikati. Porezni sistem koji je obogatio plutokrate izmišljen je u "klasnoj borbi" nametnutoj odozgo. Sve to dovelo je, kroz desetljeća primjene doktrine neoliberalizma, Britaniju u opasnost da postane tzv. postindustrijskom zemljom, sa samo uslužnom ekonomijom, a da najveći proizvodni kapaciteti postanu podružnice stranih firmi.
Britanski premijer Boris Johnson (Foto: POOL/Reuters/PIXSELL)
Na kraju krajeva, laburisti su vladali gotovo neprekidno Britanijom od 1964. do 1979., dok radnički otpor nije ugušen, ponegdje, kao u štrajku rudara, i u krvi. O oscilacijama u izbornim rezultatima govori i tablica iz koje ćemo izdvojiti da je 1997. za laburiste glasalo 60,7 posto birača, 2015. samo 35,6 posto, a 2017. godine, dolaskom Corbyna, opet 52,5 posto. Samo dvije godine kasnije, 2019., broj je opet pao na 37,7. A sada na ovim dopunskim izborima, usprkos skretanju udesno, na svega 28,7 posto. Ove statistike ne govore sve, jer očito je npr. da je Tony Blair došao na dobro pripremljenu izbornu bazu, ali je uspio dugoročno naštetiti ne samo svojoj stranci, već i britanskoj, pa i svjetskoj politici.
I ovdje dolazimo do šire slike. A ona govori da socijaldemokratske stranke širom Evrope bilježe stagnaciju i pad. Mogli bismo reći: one ne nude pravu alternativu, a kao loša kopija konzervativaca su bespotrebne. I dok je sistem u krizi, u kojem dominiraju multinacionalne kompanije, banke i hijerarhizirana poduzeća sve pričajući o "reformama" i ne dajući ni male ustupke radništvu, socijaldemokracija propada. Tako je sa SPD-om u Njemačkoj, socijalistima u Francuskoj, a mogli bismo ići od zemlje do zemlje, uključivo s našom. Sve je to ispaštanje za grijehe prošlosti, kada su neoliberalne agende, poput one Gerharda Schrödera nazvane Agenda 2010, prodavane kao vizionarske reforme. A donijele su smanjivanje nadnica i radničkih prava, koje do danas ne posustaje.
Sve što preostaje otuđenoj stranačkoj politici jest da bjesomučno proizvodi kampanje-spinove i ispituje javno mnijenje, ne bi li saznala tko je danas "izbirljiv" (electable), a to nekako skoro uvijek ispada da se postiže skretanjem udesno.
Vratimo li se Britancima, možemo postaviti pitanje: je li za sve kriv Corbyn? Pa on nije dobio ni priliku za stvarni test, koji bi rezultate pokazao tek da je izabran u izvršnu vlast. Tada bismo mogli govoriti o tome je li on pokleknuo pod naletima opozicije, banaka, korporacija, međunarodnih financijskih institucija i američkog imperijalizma. Strategije za to nije bilo. U centru pažnje su bile borbe protiv mjera stezanja, a to je bio, na različite načine, i problem nekih drugih stranaka-pokreta u Evropi, poput Sirize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj, koji su na trenutak predstavljali veliku alternativu. Ili, sličnije Corbynu, Bernie Sanders u SAD-u.
Postavlja se pitanje da li kao stranka ući u parlamentarnu borbu i u njoj sagorjeti ili ostati pokretom, a bez direktnog utjecaja na institucije političkog života. Jedno je sigurno. Usprkos gorkim razočaranjima, ljevica treba organizaciju. Hoće li to u budućnosti biti Laburistička stranka u Velikoj Britaniji? Teško. Vidimo da i kada Keir Starmer sam progoni ljevicu iz vlastitih redova, ne postiže ni izborne ni neke druge dobre rezultate. Za ljevičare Britanije, u Laburističkoj stranci i izvan nje, postavlja se pitanje da li još jednom pokušati mijenjati tu stranku iznutra – ako ima ikakvu svijest ova sada, ima tu da to ne dozvoli – ili osnivati novu stranku. Istina je da jednom lijevom pokretu trebaju i partija i ulična borba. Jer samo nakon ovih drugih, nakon spontanih pobuna, štrajkova, okupacija, postizani su i bolji izborni rezultati. Stvar ljevice uvijek je bila i internacionalna i ona danas više ne može biti ni evropocentrična. A revolucije su, izgleda, do daljnjega ostavljene svjetskoj periferiji, da se u njima bori.
