Kako sada stvari stoje, 12. septembra na čelo britanskih laburista mogao bi doći Jeremy Corbyn, dugogodišnji član parlamenta i vođa lijevog krila među laburistima.
Corbyn je zagovornik antiausterity politike (‘Štednja je politička odluka, a ne ekonomska nužda’) i dugogodišnji član brojnih organizacija vezanih uz antiratne kampanje i nuklearno razoružanje. Sa 15 godina odbio je sudjelovati u marširanju kadeta (svojevrsna militarizirana obuka dječaka u velikobritanskim školama 1960-ih). ‘Radije sam pristao nešto raditi u vrtu umjesto paradirati u uniformi’, reći će kasnije o tome. Programski gledano, posrijedi je političar socijaldemokratskoga kapaciteta, a i sam za sebe kaže da je demokratski socijalist.
Hoće li Corbynova sve izvjesnija pobjeda i njegovo insistiranje na renacionalizaciji velikih poduzeća (ponajprije željezničkog transporta i energetskog sektora), politici usmjerenoj protiv štednje, antiprivatizacijskoj politici, zalaganju za otvaranje javnih investicijskih banaka i antiratnoj politici (zahtijeva da Velika Britanija napusti NATO) doista promijeniti politički krajolik u Britaniji, hoće li se uspavani sindikalni pokret trgnuti uslijed njegova povratka klasnoj politici i, kao posljedica toga, pokrenuti militantnije industrijske akcije, te hoće li se pokrenuti akademski svijet (zalaže se i za ukidanje školarina), vidjet ćemo nakon ove subote, kad će dugogodišnji parlamentarac pokušati osvojiti vlast u stranci, nakon čega bi trebao konsolidirati laburiste poslije njihova proljetošnjega velikoga izbornoga gubitka.
Međutim, čini se da se Corbyn tijekom cijele kampanje suočavao ponajprije s desnim krilom unutar samih laburista. Takvu podršku ljevica unutar te stranke nije imala još od 1980-ih godina, kad ju je tadašnji partijski lider Neil Kinnock (laburistički vođa koji je odbio podržati rudarski štrajk 1984/1985) počistio od socijalista i pristaša Tonyja Benna. To je bio alarm za blerite i braunite (pristalice neliberalne politike Tonyja Blaira i Gordona Browna unutar stranke) da alarmiraju unutarstranačku javnost da se pojavljuje looney left – luckasta ljevica, koja bi samo mogla donijeti probleme.
Uz to, Corbyn ima vrlo malu podršku u parlamentarnom laburističkom klubu. Prema nekim procjenama, od 232 člana parlamenta iz redova laburista, na njegovoj je strani njih ne više od 20. Štoviše, tzv. opozicijska vlada u sjeni (koju čine laburistički zastupnici) krajnje je nezadovoljna razvojem događaja u stranci. Polako se mire s mogućnošću da bi Corbyn mogao pobijediti, ali su mu već poručili da za konsolidaciju stranke ima točno 18 mjeseci, odnosno do izbora u Wellesu i Škotskoj i do izbora za gradonačelnika Londona; očekuju od njega da na svim tim izborima laburistima donese značajne pomake. Neki kažu da nakon izbornoga kraha u svibnju – kad su ih konzervativci porazili do nogu (zbog čega je odstupio i dotadašnji predsjednik stranke Ed Miliband, sin sociologa i marksista Ralpha) i kad je izgubila poziciju u Škotskoj – to možda i neće biti neki problem.
Dakako, glavni oponenti Corbynu su bivši premijer Tony Blair i zagovornici politike Novih laburista. Njegov spin doktor Alastair Campbell, u tekstu objavljenom i u našim medijima, predviđa pravu katastrofu za Laburističku stranku ako Corbyn pobijedi: ‘I dok prihvaćam da ne mogu sagledati postizbornu scenu i sa sigurnošću reći da će laburisti predvođeni Andyjem Burnhamom, Yvette Cooper ili Liz Kendall (Corbynovi protukandidati u izborima za čelnog čovjeka stranke, čija je retorika i dalje blerovska, a politika ortodoksno na liniji Novih laburista, op. R.D.) pobijediti na sljedećim izborima, mislim da mogu s potpunom sigurnošću kazati da neće, budu li je vodili Corbyn i Tom Watson (kandidat za zamjenika predsjednika stranke, op. R.D.). Samo se zbog toga slažem s Alanom Johnsonom (bivši ministar unutarnjih poslova u laburističkoj vladi Gordona Browna, op. R.D.), koji je ideju Corbyna kao vođe nazvao ludilom koje mora prestati. Ne postoji netko tko mi je na prvome mjestu, ni na drugom, ni na bilo kojemu. Jednostavno: bilo tko osim Corbyna!’
O svom glavnom cilju do 2020., kad su novi parlamentarni izbori, Corbyn kaže: ‘Dotad moramo, zajedno sa 600.000 entuzijasta i pristaša, od laburista napraviti pokret koji će biti u mogućnosti promijeniti sadašnju vladinu politiku koja se temelji na protržišnoj dogmi’
U vanjskoj politici Corbyn je zastupnik euroskepticizma, ali, naravno, bez rasističke injekcije prisutne u antieuropejstvu jednog UKIP-a ili kod nekih konzervativaca. Uostalom, koračao je pod zastavom pod nazivom ‘Za Evropu, protiv EU!’ Znaju mu zamjerati i da je na ovaj ili onaj način održavao dobre odnose s Hamasom, Hezbolahom, pa i s IRA-om i Putinom; njegov je odgovor da je to činio u cilju postizanja mira, suradnje ili nekog dugog oblika političke koncilijacije.
Eventualna pobjeda u subotu bit će za Corbyna manji, a možda i lakši dio ukupnog posla potrebnog za konačnu pobjedu nove lijeve politike na Otoku – tek ga nakon pobjede u partiji očekuju izazovi. Jedan od njih svakako je i to s kim koalirati na budućim izborima. Zelene se stranke nameću kao prirodne saveznice, a dobronamjerni već savjetuju Corbynu da ne izbjegava suradnju sa Škotskom nacionalnom partijom (SNP). Uostalom, i politika Sinn Feina, kao i SNP-a, već se u startu pokazala protukonzervativnom, pa bi stoga trebala biti saveznica lijevih laburista.
O svom glavnom cilju do 2020., kad su novi parlamentarni izbori, Corbyn kaže: ‘Ne možemo pasivno čekati nove izbore. Dotad moramo, zajedno sa 600.000 entuzijasta i pristaša, od laburista napraviti pokret koji će biti u mogućnosti promijeniti i sadašnju vladinu politiku koja se temelji na protržišnoj dogmi. Politika se ne može voditi samo u parlamentu i vestminsterskim TV studijima.’ Valja pripomenuti da je za vrijeme Blaira broj članova stranke pao sa 400.000 na manje od 200.000; podatak da se ljudi masovno upisuju u stranku samo da bi imali pravo glasa u subotu nešto je što ozbiljno brine i srednjostrujaške medije i londonski City (a brine ih i neprekinuta podrška sindikata).
Radikalizirani lijevi laburisti mogli bi biti u stanju okupiti široku frontu stranaka i drugih političkih organizacija na ljevici i u opoziciji, pa povesti borbu protiv mjera štednje, militarističke vanjske politike, ali i postojećega demokratskog deficita u Velikoj Britaniji.
