Početkom petog stoljeća je u Rimu živjelo oko 30.000 pripadnika germanskog plemena Goti, pri čemu je svako kućanstvo navodno imalo barem jednog ili dva gotska roba. Nezadovoljni, Goti su počeli sve glasnije zahtijevati državljanstvo, bolji tretman i zemlju, što je njihov vođa Alarik objasnio time da žele "živjeti s Rimljanima (tako) da bi ljudi mogli vjerovati da su oboje iz jedne obitelji ili naroda". Kršćanski biskup Sinezije na se to zgrozio, opisavši Gote kao "životinjsku rasu", apelirajući na vladu da ne "prizna nikakvo zajedništvo s tim strancima", već bi bilo bolje da se "odreknu njihova sudjelovanja" u javnom životu.
U to je vrijeme glavni rimski general bio Flavije Stilihon koji je na sjevernoj granici nastojao odbiti napade barbarskih skupina Alana i Vandala, čije je i sam imao krvi. Nakon što je prokazan kao izdajica koji kuje zavjeru s Alarikom o svrgavanju cara Teodozija, pogubljen je u kolovozu 408. godine. Istog dana revoltirani Rimljani spontano su počeli nasrtati na gotske muškarce, žene i djecu, što je rezultiralo masovnim prosvjedima tog potlačenog naroda. Ipak, samo šest je tjedana trebalo proći do potpunog preokreta, kada je građanima dojavljeno: Barbari su pred vratima! U konačnici, Alarik i njegove trupe provalili su u Vječni grad i proveli tri dana pustošeći ga. Bio je to okidač za početak pada Zapadnog Rimskog Carstva.
Otad su "barbari" česti gosti pred vratima europskih gradova. Na primjer, u Engleskoj su 1190. Židovi iz Yorka stjerani u dvorac i ubijeni, a 1290. cjelokupno židovsko stanovništvo grubo je ispraćeno do obale i deportirano. Godine 1312. došlo je do rasnih nemira protiv flamanskih tkalaca koji su došli trbuhom za kruhom, da bi u seljačkom ustanku 1381. stranci bili napadani jer su krivo izgovarali "kruh". Sto godina kasnije londonski Dom skandinavske trgovine je opljačkan, a u međuvremenu je bilo i nešto protutalijanskih ustanaka.
Onda je, na Uskrsni utorak 1517., londonski propovjednik poznat kao dr. Bell zacvilio da "tuđinci i stranci jedu kruh siromašne djece bez očeva te kradu posao svim obrtnicima i trgovcima", pa je pozvao Engleze da se "brane" i "bore za svoju zemlju". Noć prije prvog maja rulja od tisuću ljudi napala je svakoga tko je izgledao kao stranac. Konačno, i u srpnju 2024. mogli smo na Otoku vidjeti sličnu situaciju, kada se razulareno mnoštvo obrušilo na džamije i domove u kojima su smješteni tražitelji azila; automobili i zgrade – uključujući knjižnicu – su zapaljeni, a trgovine poharane.
I dok neki Britanci s punim legitimitetom mogu biti zabrinuti zbog drastičnog trenda povećanja imigracije (od 2019. do 2023. se, primjerice, broj godišnje pridošlih Indijaca popeo sa 72.000 na 250.000, a Nigerijaca sa 14.000 na 141.000 ), najčešći argument protiv te dinamike – onaj o povećanju kriminala – ne drži vodu. Naime, većina studija pokazuje da useljavanje nema ili ima minimalan utjecaj na stopu kriminaliteta u većini zemalja. Konkretno, istraživanje u Velikoj Britaniji iz 2013. pokazalo je "da je kriminal znatno niži u onim četvrtima sa značajnim udjelom imigrantskog stanovništva", a ono iz 2014., koje je uzelo u obzir nedovoljno prijavljivanje zločina, da su "crni imigranti znatno manje kriminalno aktivni od domicilnog stanovništva". Isto je otkriveno i za istočne Europljane, premda upravo Albanci, Poljaci i Rumunji čine najveći postotak stranih državljana u britanskim zatvorima. Ukupno, stranci predstavljaju 12 posto tamošnje zatvorske populacije, pri čemu u Engleskoj i Walesu živi 13 posto stranih državljana.
No, što je s drugim popularnim mitom, onim da radnici s globalnog juga "kradu poslove" na račun globalnog sjevera? Studija objavljena 29. srpnja u časopisu Nature po tom pitanju otkriva zapanjujuću metriku: "Dok južnjački radnici doprinose 90 posto radne snage koja pokreće svjetsko gospodarstvo, oni primaju samo 21 posto globalnog prihoda." To, naravno, znači da je životni stil Sjevera subvencioniran radom Juga. Konkretno, studija izračunava da je "dodatnih 826 milijardi sati južnjačkog rada (što odgovara 369 milijuna radnika) efektivno pridodano sjevernim gospodarstvima kao nevidljivi 'radnici duhovi', (što je) više od ukupne radne snage Sjedinjenih Država i Europske unije zajedno". U prosjeku su "plaće južnjačkih radnika 83–98 posto niže za rad jednakih vještina unutar istog sektora", a te su se razlike u plaćama "znatno povećale tijekom vremena, na svim razinama vještina i u svim sektorima, što ukazuje na stalno povećanje apsolutne nejednakosti dohotka između Sjevera i Juga".
Da, ali na Jugu obitava mahom niskokvalificirana radna snaga, zar ne? Pa ne. Zapravo je upravo suprotno. "Jug je dao većinu radne snage na svim razinama vještina: 76 posto sve visokokvalificirane radne snage, 91 posto srednje kvalificirane radne snage i 96 posto niskokvalificirane radne snage... Jug sada daje više visokokvalificirane radne snage svjetskom gospodarstvu nego svi doprinosi visoke, srednje i nisko kvalificirane radne snage globalnog Sjevera zajedno", stoji u istraživanju.
Jednako bi tako neki mogli zaključiti da će zemlje globalnog Juga s razvojem postupno postati poput Sjevera. Međutim, ova studija pokazuje da je to malo vjerojatno jer se "razvojni model Sjevera oslanja na prisvajanje s drugih mjesta". To implicira dvije stvari. Prvo, Sjever nema poticaja za razvoj Juga jer sam njegov model ovisi o prisvajanju s Juga. Drugo, Jug se ne može razvijati kao Sjever jer nema svoj Jug za iskorištavanje. Zbog toga mora pronaći vlastiti model koji se ne oslanja na izrabljivanje jeftine strane radne snage.
Nažalost, ono što se dogodilo dok su britanski kapitalisti eksploatirali inozemno radništvo jest da je ono domaće postalo siromašno, u državi s mnogo vrlo bogatih ljudi. Naime, prosječno kućanstvo u Velikoj Britaniji uskoro će biti siromašnije od onog poljskog ili slovenskog. U stvari, Britanija je u stanju propadanja još od 1980-ih, kada je Margaret Thatcher instaliranjem neoliberalne doktrine zemlju prebacila iz poduzetničkog u rentijerski kapitalizam. U toj je paradigmi ekonomija organizirana tako da vlasništvo nad traženom oskudnom imovinom postaje izvor velikog dijela gospodarske aktivnosti. Otada je britanski neoliberalni režim bio pionir u mnogim reformama koje služe za osnaživanje rentijera: privatizaciji, poreznim olakšicama, financijalizaciji i deregulaciji, ekspanziji potrošačkih kredita (dug kućanstava porastao je s 37 na 70 posto BDP-a pod Thatcher) i katastrofi javno-privatnih partnerstva. Sve to kreiralo je nove tokove prihoda rentijerima koji su dotad imali male ili nikakve produktivne učinke, pri čemu je udio BDP-a koji dolazi iz proizvodnje pao s 32 posto u 1973. na trenutnih nešto manje od devet posto. Danas se svega deset posto britanskih radnika osjeća "angažiranim" svojim poslom.
Takva financijalizacija – proizvodnja ničega i istodobno pumpanje vrijednosti svega – postala je ozbiljna kočnica za ostatak britanskog gospodarstva, koštajući ga 4,5 bilijuna funti neostvarenog rasta u razdoblju od 20 godina. London je tako postao centar globalnog "bankarstva u sjeni" – složene mreže offshoringa koji omogućuje superbogatima da sakriju svoje bogatstvo u poreznim oazama – za koje se procjenjuje da krije polovicu svjetske imovine. I dok strani kupci sada čine 41 posto aktivnosti na londonskom tržištu nekretnina, Britanija ima daleko najveću stopu beskućnika među razvijenim gospodarstvima; 67 posto više nego drugoplasirana Belgija.
Rentiljerstvo, jasno, podrazumijeva akumulaciju sredstava proizvodnje i, poželjno je, što veću klasu "bezemljaša". "Manufaktura, koja je tek nastajala, nije bila kadra da ljude razjurene rasturanjem feudalnih pratnji i plahom i nasilnom eksproprijacijom njihove zemlje, taj obespravljeni proletarijat, usisa onom brzinom kojom je on bio bacan u svijet. S druge strane, nisu se ni ti ljudi, iznenadno izbačeni iz kolosijeka života na koji su bili navikli, mogli naprečac snaći u disciplini novog stanja. Oni se u masama pretvoriše u prosjake, razbojnike i skitnice, dijelom iz sklonosti, a uglavnom silom prilika", navodi Marx u Kapitalu.
Kapitalističke su okolnosti, dakle, stresne za "obespravljeni proletarijat" koji je zbog toga "neprilagođen" i proizvodi generacije "prosjaka, razbojnika i skitnica". Stoga, gledajući krš i lom na ulicama Britanije, građaninu Europe naprosto dođe da zavapi: Barbari su – iza vrata!
