Proljetos je Gallimard objavio, smatralo se dosad, izgubljenu pseudoklasicističku dramu Jeana Geneta o rimskom imperatoru Heliogabalu. U današnje se vrijeme Heliogabala smatra prvim/om trans carem/icom u povijesti. O njemu su napisani brojni romani, postao je vrlo popularan u vrijeme dekadenata krajem devetnaestog stoljeća. Prvi i najpoznatiji djelo je Jeana Lombarda, sve do nedavno objavljenog romana Emme Locatelli. Već je 1909. snimljen o njemu prvi, a 1911. drugi nijemi film.
Heliogabal je često prikazivan kao lik na kamejama. Na jednoj je prikazan gol s erekcijom na kolima koja vuku žene. Čuvena je slika "Heliogabalove ruže" britanskog romantičarskog slikara Lawrencea Alma-Tademe. S pomičnog se krova slijevaju slapovi ružičastih latica na goste. Prekriva ih, skoro guši cvjetna masa, i sve odiše sladostrašćem. Od suvremenih je vrlo poznata ona Anselma Kiefera koja prikazuje spektakularan zalazak Sunca okupan crvenom bojom koja simbolizira njegov revolucionarni potencijal, ali i krv u kojoj je skončao. Njegovo ime nosi jedna francuska noise rock grupa. Prvu operu o Heliogabalu skladao je Francesco Cavalli u Veneciji u sedamnaestom stoljeću. Režirao ju je Thomas Jolly, autor ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Parizu koji je uzburkao konzervativnu javnost sa svojim neortodoksnim queer programom.
Svi koji su vidjeli Jollyjevu opernu predstavu, uočili su iste slike koje su izazvale najviše negodovanja među kršćanskim vjernicima. Najupečatljiviji je prizor upravo carska gozba s nagim Heliogabalom u središtu kompozicije, veoma sličan onom olimpijskom, što je još jedan dokaz o vrlo pojednostavljenoj usporedbi s Da Vincijevom "Posljednjom večerom", a i ona je sama odjek čestih antičkih prikaza.
Priča o nastanku, nestanku i ponovnom pojavljivanju Genetove drame daje nam uvid u rani rad jednog od najznačajnijih pisaca dvadesetoga stoljeća. Veoma brzo nakon njegove smrti, objavljena je gangsterska drama "Splendid's" o otmici miljunaševe kćer, odmah potom neobičan komad "Ona" o Njegovoj svetosti, rimskom papi, koja je Paolu Sorrentinu bila izravna inspiracija za seriju "The New Pope".
U svibnju 1942. Genetu je izrečena kazna na osam mjeseci zatvora, a otpušten je 15. listopada. Ovaj put uživat će tri mjeseca slobode. Sve to vrijeme on ustrajno piše, sanja o ubojicama, svodnicima, tetkama, luđacima i rimskim carevima. U takvoj grozničavoj atmosferi nastao je "Heliogabal"
Kad je napisana dramska povjesnica o Heliogabalu? Početkom 1942. u Parizu pod njemačkom okupacijom, Genet je zatočen u ćeliji zatvora Santé. Bio je uhićen 9. prosinca 1941. zbog krađe kupona za tekstil. Bit će pušten 10. ožujka 1942., da bi već 14. travnja bio ponovno uhapšen, ovaj put zbog krađe knjiga. U svibnju mu je izrečena kazna na osam mjeseci zatvora te je premješten u Fresnes, odakle je otpušten 15. listopada. Ovaj put uživat će tri mjeseca slobode, sve do novog hapšenja. Sve to vrijeme on ustrajno piše ili u skromnoj sobi ili u zatvorskoj ćeliji. Genet sanja zatvor, a kroz ćeliju koju pretvara u stroj za snove, sanja o ubojicama, lopovima, svodnicima, tetkama, luđacima i rimskim carevima. Taj rad na snovima razvija kroz romane, poeziju, film i kazalište.
Upravo u takvoj grozničavoj atmosferi nastao je "Heliogabal". Datiran je lipnja 1942. u Fresnesu. "Heliogabal" i njegov kultni i u nas preveden roman "Gospa od cvijeća" ostaju povezani Genetovim uobičajenim temama. To su praznina zbog odsutnosti roditelja koju je nemoguće ispuniti, neizbježan prekid homoseksualne ljubavi, transvestija, zatvorenost i iznad svega veličanstvena uzvišenost, mističnost izdaje. Iza svih tih maski se skriva blago lice Jeana Geneta, napuštenog djeteta, dezertera, pedera, propalog lopova, zatvorenika recidivista, čudom riječi preobraženog u pisca.
Za razliku od prvog romana, koji ni danas nije izgubio ništa od moćnog transgresijskog potencijala, "Heliogabal" je za Geneta kojeg poznajemo iz "Dnevnika lopova", "Balkona" ili "Querellea", zapravo čedan komad. Mladi Genet je ukliješten između pretjerane književne ambicije i bolne stvarnosti svog položaja gdje mu svaka nova osuda prijeti doživotnom robijom ili deportacijom u logor. Na čuvenom suđenju, dok još nije bio ništa objavio, Jean Cocteau ga je tužiteljstvu već predstavio kao najvećeg pisca 20. stoljeća. Uslijedilo je predsjedničko pomilovanje. Izbrisane su sve kazne, ali pomilovanje ga je nespremnog ubacilo u patrijarhalni svijet.
Genet je silno želio da se "Heliogabal" što prije izvede. Prvu verziju s tri čina dao je na čitanje čuvenom Jeanu Maraisu, a on je godinama kasnije svjedočio: "Tekst mi se nije svidio. Možda ništa nisam razumio. Imao sam druge planove, ukratko, odbio sam igrati. Genet mi to nije zamjerio, izjavio je da sam bio u pravu, da je drama loša i da će je uništiti." Cocteauov tajnik je prodao rukopis specijaliziranom knjižaru, otkupila ga je u velikom paketu 1983. harvardska knjižnica, gdje je tek nedavno pronađen i Gallimard ga je objavio proljetos.
Znamo da ga je lik cara Heliogabala opsjedao mladog Geneta. Tko je ustvari bio imperator Heliogabal? Je li bio luđak opsjednut bogom Suncem, toliko da je sam postao bog, i perverzan da je fascinirao Jeana Geneta, a prije njega samog Antonina Artauda? Njegov se otisak vidi i u završnoj sceni Koltèsovog literarnog testamenta, drami "Roberto Zucco" u kojoj višestruki ubojica bježi od stražara, leti s krova zatvora i spaja se sa Suncem u liku Apolona. Ono što se s većom ili manjom sigurnošću može ustvrditi o rimskom caru Marku Aureliju Antoniju zvanom Heliogabal, stane u nekoliko enciklopedijskih redaka. Rođen je oko 204. godine naše ere. Njegov otac je sudjelovao u državnom udaru koji je sproveo Karakala, i tako bio promaknut na visok položaj netom prije nego što je umro. Karakalu su ubili kad se nesmotreno udaljio od svoje pratnje usred pustinje kako bi obavio nuždu.
"Tužno, staro lice zlobnog dječaka" – Heliogabalova bista u Kapitolskim muzejima u Rimu (Foto: José Luiz Bernardes Ribeiro)
Vojska je Carstvo ponudila zapovjedniku pretorijanske garde Makrinu koji je poštedio Heliogabalovu baku Juliju Maesu i cijelu njezinu lozu. Bila je to fatalna greška. Energična baka se pobrinula da joj unuk postane velesvećenik Elagabal. Veličanstven u svojim svečanim odorama i nakitu, mladić je ubrzo postao popularan među legionarima, a baka spletkarica je proširila glasine da je on nezakoniti sin samoga Karakale. I rečeni Makrin je uskoro ubijen, naravno zajedno sa svojim sinom. Heliogabal još nema četrnaest godina, a baka ga je već posjela na imperatorsko prijestolje.
Konačno stigavši u Rim, na veliko zgražanje tamošnje aristokracije, oženio je, a time oskrnavio vestalku, pa nametnuo kult bliskoistočnog boga Sunca El Gabala, što je izazvalo otpor. Bio je poznat po organiziranju spektakularnih religijskih ceremonija i razuzdanih orgija. Ženio se četiri puta, a ljubavnika kočijaša iz utrka s konjskim zapregama postavio je na visoku državnu funkciju. "Historia Augusta" opisuje da je uživao u grupnom seksu, sam se p(r)odavao u javnim kućama, i smatran je prvom poznatom transrodnom osobom. Ubila ga je, zajedno s majkom, pretorijanska garda, koja je njihova tijela vukla po javnim zahodima i bacila u Tibar. Imao je samo osamnaest godina.
Heliogabal je kod Geneta ponekad dvojnik Krista, ponekad Sunca, ponekad cara. Ponekad je razbojnik, makro, djevojka, kralj cijelog poznatog svijeta, prosjak u dronjcima, silovatelj vestalke. Njegov Heliogabal je razvratnik koji je prešao u najstroži asketizam jer razvrat sam po sebi jest asketizam
Od Heliogabalovih vjerskih reformi neće ostati ništa. Preživjelo je nekoliko portreta ubijenog cara, poput mramornog poprsja u Louvreu koje spominje Artaud, ili onog u Kapitolskim muzejima, gdje vidimo krhkog adolescenta s turobnim, nejasnim, sanjivim i introvertiranim pogledom. Njegove usne su ukrašene tek izraslim brčićima, kao da su na rubu izgovaranja nečeg fatalnog – zapovijedi ili erotske želje, ne znamo. Tako prepoznatljiv kip opisuje Jonathan Littel, poznati američko-francuski autor. To je "tužno, staro lice zlobnog dječaka" o kojem govori Baka na početku Genetove drame. Ako je Heliogabal ostao u mašti stoljeća i nije se zagubio u prašnjavim arhivima, to se prije svega može zahvaliti književnosti i blistavom pijedestalu koji mu je upravo ona podigla. Njegova je vladavina rekonstruirana prema Kasijevom tekstu, a budući da nije bio u Rimu za vrijeme Heliogabala, nije bio izravni svjedok tih događaja. "Historia Augusta" s podnaslovom "Životi vladara" pokriva razdoblje od Hadrijana do Karina. Artaud je u svom djelu najviše citirao dio pod nazivom "Život Heliogabala". Ti tekstovi, u kojima fikcija i fantazija iskrivljuju činjenice, stvorili su sliku o Heliogabalu koja nam je i danas poznata, sliku koju su povjesničari nekritički prenosili sve do nedavno i koja je opčinila Artauda, a preko njega Geneta.
Tri autora neravnomjerno se fokusiraju na Heliogabalove teološke opsesije. Čini se da je to uvelike potvrđeno podacima iz kiparstva i numizmatike, posebno na novcu koji predstavlja "presvetog boga Sunca Elagabala" na bojnim kolima, u njegovom hramu u Emesi ili u Rimu. "Historia Augusta" prepuna je opisa seksualnih ekscesa. Tvrdi se da se Heliogabal prostituirao u samoj carskoj palači, gdje se prepuštao neobuzdanim strastima, neprestano gol, povlačeći zavjese pričvršćene zlatnim prstenovima i pozivajući klijente nježnim glasom kurtizane. Tvrdi se da je otvarao javne kuće i slao agente po cijelom Carstvu da mu pronađu najobdarenije muškarce, koje je, nakon što bi izvršili zadatak, postavljao na važne državne položaje. Dion piše da se predstavljao kao muškarac i kao žena, kao ljubavnica i carica. Muž te žene bio je Hijeroklo, rob i snažni kočijaš iz cirkusa. Heliogabal je imitirao najrazvratnije žene. Namjerno se davao uhvatiti na djelu, što je rezultiralo brutalnim uvredama i udarcima muževa. Prema bizantskom izvoru iz XII. stoljeća, molio je liječnike da mu naprave ženske spolne organe, obećavajući im velike nagrade za tu operaciju.
Ova mješavina ogovaranja, političke propagande, suptilnih suvremenih aluzija i književne igre hranio je maštu Artaudove knjige sve do granica zamislivog. Knjiga "Heliogabal ili okrunjeni anarhist", objavljena 1934. godine, jedan je od vrhunaca njegovog opusa. Ovog sam je ljeta, ponukan čitanjem Genetove drame, uzeo kao materijal na Međunarodnom simpoziju redatelja u Umbriji. Artaud preciznije nego njegovi izvori razrađuje Heliogabalove svete zabave i piše: "Falus je postavljen na postament, povučen užadi, vrhom prema gore. Skupina pederasta izlazi, zatim glumci, plesači, kastrati i mumificirani Gali." Artaud razotkriva najdublje političke ciljeve i u Heliogabalu ne vidi luđaka, već pobunjenika protiv rimske politeističke oligarhije, i na kraju protiv same monarhije koju je duboko obeščastio preko sebe samog kao njezinog vladara. Kad se Heliogabal oblači kao prostitutka i p(r)odaje za četrdeset novčića, on ponižava samu instituciju rimskog monarha. Heliogabal je doživio sramotnu smrt pobunjenika koji je umro za svoje ideje, zaključuje Artaud. Genet neće zadržati mnogo od Artauda, samo karakteristiku anarhista i ideju političke pobune protiv vlastitog carstva, tako što će sva svoja carska dobra razdijeliti prostitutkama i lopovima.
Za razliku od Artauda, Genet ne slijedi teološku logiku. Ne uklapa se u nijednu dotad poznatu naraciju. Heliogabal je kod njega ponekad dvojnik Krista, ponekad Sunca, ponekad cara. Ponekad je razbojnik, makro, djevojka, kralj cijelog poznatog svijeta, prosjak u dronjcima, silovatelj vestalke. Ponekad homoseksualac, ponekad izdajica, ponekad izdan, ponekad ubojica, ponekad ubijen. Njegov Heliogabal je razvratnik koji je prešao u najstroži asketizam jer razvrat sam po sebi jest asketizam, što su gnostici jasno razumjeli u svoje vrijeme.
U travnju 1986., dva tjedna prije smrti, Jean Genet predao je dvije torbe prepune fascikala i listova papira odvjetniku i bivšem ministru Rolandu Dumasu, kojeg je upoznao za vrijeme Alžirskog rata dok je ovaj branio političke aktiviste. Dumas ih je čuvao više od trideset godina, i tek je 2019. pristao da ih povjeri Arhivu. Neobjavljeni tekst "Zašto sam ovdje u Americi…?", pronađen je u jednoj od tih torbi. Može se pretpostaviti da datira iz posljednjih godina Genetova života. "Kada? U kojem trenutku? Prema liniji koja se činila neslomljivom trebao sam nastaviti živjeti u bijedi, baviti se krađom, ubojstvima, možda završiti doživotno u zatvoru. Ta se linija slomila. A upravo je to ono što me natjeralo da izgubim svaku nevinost. Počinio sam zločin izbjegavanja zločina, izbjegavanja progona i njihovih rizika."
Nakon što je izdao sve, bilo je neizbježno da Genet izda i samog sebe. Jer ako je njegov Heliogabal onaj koji je ustrajao do kraja na putu koji je sebi zacrtao, na putu propasti i poniženja koji ga vodi do sramne smrti, sam pisac, koji je za sebe u "Dnevniku lopova" govorio da se prepoznaje kao "kukavica, izdajnik, lopov, peder kojeg su vidjeli u meni", na kraju je onaj koji je pokleknuo, koji je zakazao, onaj koji je odustao.
Genetova drama "Heliogabal" čeka prvo uprizorenje koje će pokazati ili opovrgnuti njezinu autentičnu snagu.
