Nešto više od šest mjeseci nakon napuštanja Evropske unije konzervativna vlada Velike Britanije donijela je zakon koji zorno ocrtava obrise buduće postbrexitovske vanjske politike, one koja će biti još usklađenija s imperijalističkim težnjama vlastite prošlosti i starijeg brata s druge strane Atlantika te još manje sputana evropskom regulativom takvih težnji.
U drugom parlamentarnom čitanju zastupnici su premoćnom većinom izglasali prijedlog Zakona o prekomorskim operacijama kojim se, kako tvrde kritičari, praktički legaliziraju tortura i drugi oblici ratnih zločina koje će britanski vojnici počiniti ili su ih počinili u vojnim operacijama u stranim zemljama. Da se radi o konsenzusu koji nadilazi stranačke podjele svjedoči činjenica da je novi vođa laburista Keir Starmer svojim zastupnicima izdao direktivu da prilikom glasanja budu suzdržani, pa je protiv prijedloga glasalo samo 77 od ukupno 650 zastupnika. Među njima su zastupnici Škotske narodne stranke i Liberalnih demokrata te 18 laburističkih pobunjenika, uključujući bivšeg predsjednika stranke Jeremyja Corbyna, koji se nisu povinovali Starmerovoj direktivi.
Novi vođa laburista Keir Starmer svojim je zastupnicima izdao direktivu da prilikom glasanja budu suzdržani, čime je demonstrirao potpuni zaokret od politike mirotvorstva i internacionalizma kakvu je zastupao Jeremy Corbyn
Zakon o prekomorskim operacijama donesen je na inicijativu Ministarstva obrane, pod proklamiranom egidom zaštite britanskih vojnika i veterana od ‘iscrpljujućih sudskih procedura’ koje se navodno masovno a neutemeljeno pokreću zbog njihovih postupaka u ratovima u Afganistanu i Iraku. No kako je javno upozorio bivši šef stožera britanske vojske Lord Charles Guthrie, jedan u nizu visokih vojnih dužnosnika koji su se usprotivili donošenju ovog zakona, njime će se efektivno omogućiti da se ‘zlostavljači izvuku od pravosudnog progona’. Najsporniji dio ovog zakonskog prijedloga odnosi se naime na činjenicu da se njime uvodi petogodišnja zastara u odnosu na sporni događaj, nakon koje više neće biti moguće podizati optužnice čak ni za najteže ratne zločine kakvi su tortura, ubojstvo i drugi zločini protiv čovječnosti.
Kako je u Guardianu napisao Nicolas Mercer, bivši visoki savjetnik britanske vojske u Iraku, a sada anglikanski svećenik, u prvoj verziji prijedloga nije se eksplicitno spominjala tortura, no ona se nekako našla u drugoj verziji. Ta je praksa, inače, apsolutno zabranjena Ženevskim konvencijama još od 1948. godine, a britanski vojnici mogli bi biti za nju optuživani zato što su, zajedno s američkom vojskom, sudjelovali u programima otmica i tajnih zatočenja, kao i nedozvoljenih tehnika ispitivanja osumnjičenika za terorizam. Kako bi izbjegli da ih se optuži za potpuno i neuvijeno derogiranje međunarodnih postulata kojima se regulira ponašanje vojnika u ratovima, predlagači zakona uveli su klauzulu prema kojoj će pokretanje takvih postupaka ipak biti moguće u ‘iznimnim okolnostima’. Također, ono će biti moguće samo pod uvjetom da tužioci koji će odlučivati o eventualnom pokretanju postupka ‘osobitu težinu’ daju faktorima koji umanjuju odgovornost vojnika, poput izloženosti kontinuiranoj prijetnji, ili pak njihovom mentalnom zdravlju ili kapacitetu da ‘racionalno rasuđuju’. Bez obzira na odluku tužioca o tome zavrjeđuje li neka optužba da bude procesuirana, posljednju riječ imat će glavni državni odvjetnik, koji će moći odbaciti postupak čak i ako ga neovisni tužilac prije njega ocijeni utemeljenim.
Novi zakon neće obuhvaćati povijesne događaje u Sjevernoj Irskoj, u kojoj je Velika Britanija ratovala 30 godina, no najavljeno je donošenje posebnog, sličnog zakona koji će se odnositi samo na to područje.
Uz niz, uglavnom bivših visokih vojnih i pravosudnih dužnosnika, protiv donošenja ovog zakona pobunile su se i praktički sve relevantne nevladine organizacije koje se bave međunarodnom zaštitom ljudskih prava. Budući da je ministar obrane Ben Wallace kao razlog donošenja ovakve legislative naveo zaštitu samih britanskih vojnika od neutemeljenog sudskog progona, oglasila se i organizacija Centar za vojnu pravdu, sastavljena od odvjetnika koji pružaju pravnu pomoć bivšim i aktivnim vojnicima i njihovim obiteljima. Oni su naglasili da će britanski vojnici i veterani, sasvim suprotno proklamiranim namjerama, zapravo biti najveće žrtve ovog zakona jer su upravo oni ti koji pokreću najviše sudskih postupaka protiv vlade, najčešće tražeći kompenzacije zbog primjerice posttraumatskog stresnog poremećaja ili gubitka sluha. Predsjednik Društva pravnika Engleske i Walesa David Greene rekao je da se time čini velika nepravda upravo vojnicima, dok će od zakona najviše profitirati Ministarstvo obrane jer će izbjeći plaćanje odšteta i sudskih troškova. Centar za vojnu pravdu tvrdi i da će britanski vojnici zbog ovog zakona biti izloženiji sudskom progonu Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, koji je nadležan za takvo postupanje ukoliko to odbije učiniti nacionalno pravosuđe.
U proceduru je upućen i prijedlog zakona kojim se doušnicima tajnih službi i policije eksplicitno ne zabranjuje da čine zločine, uključujući i ubojstva, ukoliko je takvo postupanje procijenjeno kao ‘nužno i proporcionalno’ za zaštitu nacionalne sigurnosti
U svojoj analizi zakonskog prijedloga ova organizacija navodi i niz drugih argumenata protiv njegovog donošenja, primjerice onaj da pravosudni sustav već ima uhodane mehanizme za odbacivanje neutemeljenih tužbi. Argumentirajući u parlamentu potrebu donošenja ovakvog zakona, ministar Wallace pozvao se naime na slučaj sad već bivšeg odvjetnika Phila Shinera, koji je nakon početka rata u Iraku uložio oko tisuću tužbi protiv britanske vojske. Sve Shinerove tužbe odbačene su i on je izbačen iz odvjetničke komore, a njegov slučaj riješilo je nadležno regulatorno tijelo koje služi upravo tome. Ministar se pohvalio i da je Tim za historijske navode u Iraku, koji je 2010. bio formiran s ciljem istraživanja sumnji o britanskim ratnim zločinima u toj zemlji, odbacio čak 70 posto od preko 3500 prijava, nakon čega je to tijelo ukinuto. No kako navodi organizacija Stop the War Coalition, čiji je član i Jeremy Corybn, preostali slučajevi, njih gotovo trećina, također nisu procesuirani iako nisu proglašeni neutemeljenima.
U rijetkom slučaju koji je dogurao do neke faze formalnog postupka Wallace je pak bio pozvan da na sudu objasni zašto je vlada zatajila postojanje potencijalnih dokaza o 33 ubojstva afganistanskih civila, muškaraca vojne dobi, koja su vojnici specijalne jedinice SAS navodno počinili početkom 2011. godine. Taj se slučaj razmatrao u sklopu Operacije Northmoor u kojoj je istraživano ukupno 675 slučajeva u Afganistanu i koja je prekinuta u lipnju ove godine jer nije rezultirala nijednom optužnicom. Zbog ubojstva 33 civila tijekom nekoliko noćnih racija ispitano je 54 vojnika, koji su svi rekli da se ne sjećaju spornih događaja. No BBC je otkrio postojanje e-mailova vojnih zapovjednika na terenu, od kojih je jedan imao naslov ‘Zadnji masakr!’, a u drugom se izražavala zabrinutost da se ‘vjerojatno radi o namjernoj politici’ i da su vojnici ‘zastranili u neobranjivo ponašanje koje bi moglo biti kriminalno’. Istraga je pokrenuta na zahtjev odvjetnika tada 16-godišnjeg Saifullaha Yara, kojemu su u jednoj raciji ubijeni po svemu sudeći nenaoružani otac, dva brata i rođak.
U istim tjednu kada se glasalo o Zakonu o prekomorskim operacijama, u parlamentarnu proceduru upućen je i prijedlog zakona kojim se doušnicima tajnih službi i policije također dozvoljava, odnosno eksplicitno ne zabranjuje da čine zločine, uključujući i ubojstva, ukoliko je takvo postupanje procijenjeno kao ‘nužno i proporcionalno’ za zaštitu nacionalne sigurnosti. Zakonom se, tvrde vlasti, štite doušnici i tajni agenti koji se infiltriraju u narkokartele, pedofilske lance i terorističke skupine, a on se temelji na zaključku jednog lanjskog sudskog postupka u kojemu je troje od pet sudaca zaključilo da tajne službe imaju ‘implicirane’ ovlasti da autoriziraju zločine, ali da to ne znači i da je svatko tko je u njih uključen imun od sudskog progona.
U postupku se razmatrala takozvana treća direktiva u kojoj se prvi put formalno potvrdilo da tajna služba M15 ima takve ovlasti. Potpisao ju je tadašnji premijer David Cameron, a četiri organizacije za ljudska prava, od kojih dvije iz Sjeverne Irske, po otkriću dokumenta zatražile su od suda da takve postupke proglasi nezakonitima. Organizacije iz Sjeverne Irske naročito su zainteresirane za dokazivanje da je služba MI5 umiješana u kršenja ljudskih prava zbog toga što je britanska vlada u vrijeme tamošnjeg sukoba imala svoje doušnike u skupinama s obje zaraćene strane. Kasnije revizije pokazale su da je ta praksa pogoršala i produžila sukob, a najpoznatiji slučaj umiješanosti britanskih agenata u zločine odnosi se na atentat na odvjetnika Pata Finucanea koji je 1989. izrešetan s 14 metaka u svojoj kući u Belfastu.
Odgovarajući na kritike opozicije zbog donošenja Zakona o prekomorskim operacijama, ministar Wallace nekoliko je puta laburistima replicirao da su upravo oni odgovorni za uvlačenje zemlje u ‘ilegalne ratove’, čime se referirao na činjenicu da je Velika Britanija sudjelovala u vojnim intervencijama na Kosovu, u Afganistanu, Iraku i američkom ratu protiv terorizma upravo u vrijeme kada su laburisti bili na vlasti. Kada se to uzme u obzir, ne bi trebala čuditi ni pasivna podrška koju su laburisti sadašnjeg predsjednika Keira Starmera pružili vladi u donošenju ovog zakona, demonstrirajući na taj način potpuni zaokret od politike mirotvorstva i internacionalizma kakvu je zastupao Jeremy Corbyn. Starmer je ovime poručio i da namjerava provoditi strogu disciplinu u redovima lijevog krila stranke i tu namjeru prisnažio micanjem sa stranačkih funkcija triju ministrica u sjeni zbog toga što su glasale protiv zakona.
Na nedavno održanoj stranačkoj konferenciji Starmerov govor najviše se vrtio oko tema kao što su sigurnost, obitelj i patriotizam, a ova snishodljivost prema navodnom patriotizmu, a zapravo tradicionalnom britanskom nacionalizmu, tumači se kao pokušaj dodvoravanja laburističkim biračima iz radničkih regija koji su glasali za Brexit. Imperativ ograđivanja od Corbynovog naslijeđa također bi mogao biti i odgovor na pitanje kako je Starmer kao ugledni odvjetnik koji je karijeru izgradio upravo na zaštiti ljudskih prava uopće mogao podržati donošenje zakona kojim se vladi pruža široka zaštita od kršenja ljudskih prava u stranim vojnim intervencijama.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
