Nije česta prilika da u našoj regiji rade, a povremeno i gostuju, umjetnici dosega poput britanskog umjetnika Richarda Deacona. Ovaj kipar apstraktnog izraza rođen 1949. godine u Walesu, jedan od prvih dobitnika glasovite Turnerove nagrade, predstavio je svoja djela u Galeriji Manuš u Palmotićevoj u Zagrebu. No Deacon je ovim prostorima već poznat po svojem angažmanu u Beogradu, gdje je 2006. godine započeo suradnju s umjetnikom Mrđanom Bajićem. Realizacija projekta "Odande-dovde", kiparski i arhitektonski osmišljenog pješačkog mosta koji povezuje tvrđavu Kalemegdan sa Savskim šetalištem, na kojem se nalazi istoimena skulptura, toliko ih je motivirala da su, unatoč nepredvidivim financijskim uvjetima, nastavili raditi na njemu.
Rezultat je promišljena nadogradnja postojećeg povijesnog ambijenta koja je otvorena 2020. godine. Premda je riječ o jedinstvenom povezivanju važnih gradskih punktova i premda preko mosta otad svakodnevno fluktuira velik broj ljudi, projekt nije posve dovršen. Izvan utjecaja autora, prepušten je nebrizi, no Bajić ipak vjeruje "da će vreme valorizovati taj projekat koji su tokom 15 godina podizale dve politički potpuno suprotstavljene opcije, što je donosilo razne kontradikcije". Nakon izložbi u Beogradu i Splitu, Deacon je stigao i do Zagreba, gdje će mu skulpture u drvu i printovi digitalnih crteža biti izloženi do ožujka sljedeće godine.
Godine 2006. predavali ste na École des Beaux Arts u Parizu i pozvani ste na razmjenu profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Uskoro ste počeli surađivati s Mrđanom Bajićem.
Otišao sam u Beograd podučavati tjedan dana. Bilo je intenzivno, vodio sam seminare koji su bili otvoreni za sve, dosta studenata je sudjelovalo, a dijalog je bio na visokoj razini. Bili su mi interesantni jer su bili dobro informirani i znatiželjni, iako nisu imali novca i materijala. Dok sam bio u Beogradu, pitali su me o narudžbi za park Kalemegdan. Zapravo, počelo je pitanjem uprave Beogradske tvrđave poznajem li nekoga tko bi im mogao dati savjet o restauratorskom aspektu Meštrovićeva spomenika koji se nalazi u parku.
Bio sam zainteresiran, ali rekao sam da ne želim uskočiti kao padobranac u tu situaciju, već da bi bilo zanimljivije raditi s lokalnim umjetnikom. Budući da su mi bili zanimljivi učenici u klasi Mrđana Bajića, a i njegovi radovi su mi se jako svidjeli, rekao sam da bih surađivao s njim. Tako je počelo. A onda smo razmišljali o projektu i shvatili da je park prilično ispunjen, ali i da je u njega teško ući zbog cesta koje ga okružuju. Predložili smo pješački most preko prometne ceste uz Savu, koji bi povezivao rivu s parkom. To je bila jednostavna ideja za početak, s dvije skulpture sa svake strane ulaza.
No tamo ste izveli jednu skulpturu u sklopu povezane spiralne rampe unutar koje je lift, pri čemu funkcionalni element postaje dio skulpturalnog. Bajić je o tom projektu kazao "da jednostavni i logični gestovi imaju svoju težinu i ubedljivost čak i nejednostavnom i nelogičnom svetu čiji smo deo". Zadovoljni ste suradnjom?
Iznimno. Rijetka je i neuobičajena situacija da dva umjetnika predlože nešto što postane dio infrastrukture grada. U većini slučaja je umjetnik, iako može biti doista uključen, upitan tek nakon donesene odluke. A mi smo predložili nešto što se uopće nije planiralo.
Jugoslavenska scena
Kako gledate na umjetničke scene nekadašnje Jugoslavije?
Jugoslavenska umjetnička scena bila je vrlo zanimljiva prije nego što su se stvari raspale. Kad sam prvi put došao u Ljubljanu, bio sam zadivljen kako su umjetnici bili informirani o aktivnostima umjetnika u Britaniji putem časopisa Art Monthly i mislio sam da je sramotno što znaju više o tome što mi radimo nego što mi znamo o onome što oni rade. A umjetnici iz nekadašnje Jugoslavije također su utjecali na svijet umjetnosti.
Pripadate generaciji kipara, obično nazivanoj New British Sculpture, koja je dala smjer skulpturi na međunarodnom planu, a uključuje, pored ostalih, Tonyja Cragga, koji je bio na Royal Collegeu u isto vrijeme kad i vi, zatim Billa Woodrowa i Anisha Kapoora.
Bio sam na St. Martin's School of Art u isto vrijeme kad i Bill Woodrow. Ostale sam poznavao s izložbi ranih 1980-ih. Bio sam najbliži Craggu i Woodrowu, vjerojatno zato što smo zajedno studirali. Radio sam s Woodrowom, iako ne s Craggom, ali Tony i ja smo često razgovarali na Royal Collegeu.
Mislim da postoji zabrinutost oko toga u kojoj mjeri digitalno zamjenjuje materijalno. Ali rekao bih da sam optimist, tehnooptimist. Digitalni svijet ima potencijal obogatiti ovaj naš svijet, a ne umanjiti ga, govorim to na temelju vlastitog iskustva
Može li se reći da ste bili pod međusobnim utjecajem?
Ne znam precizan odgovor na to. Mislim da smo utjecali i nadahnjivali jedni druge. Bill, Tony i ja imamo slične stavove prema materijalima. Kapoorovo korištenje boje, odnos prema površini, dubini i refleksiji, prilično su duboki. Alison Wilding imala je iznimnu sposobnost da učini da male stvari zavladaju prostorom.
S Woodrowom ste od 1990. godine realizirali preko šezdeset radova koje nazivate "zajedničkim skulpturama"?
Tada smo počeli raditi zajedno, kao odgovor na poziv umjetničke akcijske grupe Art Against AIDS. Rad koji smo tada napravili nije prikupio novac na aukciji, ali je zainteresirao kustosa Jonathana Watkinsa, koji nas je pozvao da napravimo izložbu. To iskustvo je bilo pozitivno, pa je uslijedilo nekoliko drugih izložbi. Umjetnički duo Woodrow-Deacon sada ima sasvim respektabilan CV. Nemamo uobičajenu praksu ni zajednički atelje – radove proizvodimo po pozivu na izložbe ili radionice.
Napisali ste knjigu "I Wanted to Talk About the Future But I Ended Up Thinking About the Past" ("Želio sam govoriti o budućnosti, ali sam završio razmišljajući o prošlosti"). Jesmo li u razdoblju postmoderne, postarta, digitalne umjetnosti, toliko citata i prisvajanja, izgubili dodir s prošlošću?
Držim da nismo i da se nalazimo u uzbudljivom trenutku kada je digitalni svijet otvoren kao i materijalni. Bila bi greška kada bismo izgubili kontakt s materijalnim svijetom, i trebali bismo se smatrati privilegiranima što smo na rubu novoga svijeta, gdje sučelje između digitalnog i materijalnog postaje uzbudljivo područje. U određenom smislu, slike na izložbi ovdje u Zagrebu dio su mojih pokušaja snalaženja u tom području.
Crtež je digitalan, a zatim se tiska na poliesterski tekstil. Problem je bio prebaciti ga iz digitalnog u stvarni svijet, na te materijalne površine. Ali nema ruke u ovome (pokazuje svoje radove). Naime, crtež je izveden na mojem telefonu, zatim mi je želja bila da ga izvučem i da se pojavi u stvarnom svijetu. S druge strane, drvene skulpture "Shiver My Timbers" potpuno su ručno izrađene. Ne bih razmišljao o tome da preokrenem proces i učinim ih digitalnima, ali to bi se moglo dogoditi.
U predgovoru izložbe u Galeriji Manuš Dalibor Prančević ističe da se poliester "može promatrati kao metafora za suvremeni svijet i tehnološki napredak, ali i ljudsku udaljenost od prirode".
Mislim da postoji zabrinutost oko toga u kojoj mjeri digitalno zamjenjuje materijalno. Ali rekao bih da sam optimist, tehnooptimist. Digitalni svijet ima potencijal obogatiti ovaj naš svijet, a ne umanjiti ga, govorim to na temelju vlastitog iskustva.
(Foto: Sandro Lendler)
Svi smo mi građani
Kako gledate na odnos politike i umjetnosti?
Svi smo mi građani. Politička klima može otežati stvari, ili pak umjetnost može otežati političku klimu. Međutim, ako "budete htjeli razgovarati o budućnosti, ali završite razmišljajući o prošlosti", otkrit ćete da je umjetnost neiscrpan prostor za istraživanje i da vam može pomoći da razumijete svijet.
Uzmimo Josepha Beuysa, za kojega je umjetnost bila snažno vezana uz društvena pitanja – zašto vas je inspirirao njegov rad?
Zato što je bio izvanredan i karizmatičan pojedinac i umjetnik. Upotrebom specifičnih materijala – filca, masti, voska, bakra, olova, željeza, zlata – kroz svoja predavanja i snagu svoje osobnosti, kroz metafore elektriciteta, uspio je prenijeti osjećaj postojanja na dubokoj razini.
Beuys je stavio naglasak na problem složenosti objašnjavanja umjetnosti. Kada ste otkrili važnost procesa i koja je veza vaše skulpture i performansa?
Moje se shvaćanje tog odnosa s vremenom mijenjalo. Danas bih rekao da su performansi koje sam radio bili način da naučim sebe kako stvarati, kako biti u studiju i kako se ponašati bez planova. No tada sam drugačije razmišljao, iako sam u određenom smislu želio da proces postane dio rada, zbog čega sam se služio performansom. Nisam znao koji je cilj, ali mislio sam da ga mogu iskoristiti kao način da demonstriram sredstva umjetničkog rada.
Žao mi je kolekcionara jer tu postoji određeni nedostatak idealnog. Opsesija kolekcionara jest da pokušavaju napraviti nešto cjelovito, a to odaje tjeskobu u odnosu na svijet. S druge strane, kolekcionarstvo je način pokazivanja interesa, sredstvo i pomoć sjećanju
Kako dolazite do poetskih ili metaforičkih naziva svojih djela, poput "For Those Who Have Ears" ("Za one koji imaju uši") ili "Nobody Here But Us" ("Nikog nema ovdje osim nas")?
Smatram da riječi imaju veze s načinom na koji postojimo u svijetu i s načinom na koji ga vidimo. Riječi su također medij, nisu odvojene od materijala.
Kako onda promatrate povezanost predmeta i jezika?
Sreća je što stolice izgledaju kao stolice. To nije slučajnost. Teško je zamisliti nešto što nema ime. Moje ime je Richard. Ono ima neko značenje u odnosu na mene. Nije isto što i ja, ali ima značenje. Dakle, riječ "kamen" u odnosu na komad kamena nije samo oznaka nego i ime. Riječi su način na koji razumijemo svijet; ako stvari ne možete nazvati njihovim imenom, onda je teško znati što vidite. Za mene su nazivi i jezik također materijal, medij koji koristim.
Nazivate se "izrađivačem", što je povezano s načinom na koji radite, kako povezujete skulpturalne elemente, koristeći razne prirodne i industrijske materijale. Kako ih odabirete?
Ponekad je to zato što pronađem nešto zanimljivo, a katkad zato što sam nešto radio ranije. S drvenim pak radovima više se radi o kontinuitetu interesa. Radim nešto, zatim nešto drugo itd. A s drugim materijalima stvari idu tako da oni dođu meni ili ih pronađem i pomislim – oh, to je zanimljivo, iskoristit ću to.
Kazali ste da ste opsesivni sakupljač. Je li to utjecalo na vaš rad?
Na mnoge različite načine. Žao mi je kolekcionara (smijeh), jer tu postoji određeni nedostatak idealnog. Opsesija kolekcionara jest da pokušavaju napraviti nešto cjelovito, a to pak odaje tjeskobu u odnosu na svijet. S druge strane, kolekcionarstvo je način pokazivanja interesa, sredstvo i pomoć sjećanju.
I povezano sa znatiželjom? Imate li što neobično u svojim kolekcijama?
Nisam ozbiljan kolekcionar u smislu da se koncentriram na jednu stvar. Više sam kolekcionar različitih stvari koje me zanimaju, a u tom je kontekstu znatiželja možda bolja riječ od opsesije. Imam zbirku ptičjih gnijezda, razne kolekcije kamenja, igračaka i modela životinja, pa i igračaka za pse. Međutim, nisam siguran imam li zbirke nečeg posebno neobičnog. Imam kolekciju kostiju, premda mnogi ljudi imaju zbirke kostiju – uglavnom životinjskih lubanja. Imam male kolekcije ručno izrađenih cipela i užeta, veliku kolekciju poštanskih marki, a uz to i puno knjiga.
