Od četiri zemlje koje formalno čine Ujedinjeno Kraljevstvo, u čak tri konzervativci premijera Borisa Johnsona ne konkuriraju ozbiljno za vlast. Pokazuju to rezultati britanskih lokalnih izbora održanih prošlog tjedna paralelno s onima za skupštinu Sjeverne Irske. U Engleskoj, Velsu i Škotskoj, konzervativci su izgubili gotovo četvrtinu svojih lokalnih vijećnika i vlast u otprilike istom postotku lokalnih uprava koje su ranije kontrolirali. Ovaj nesumnjivi poraz posljedica je niza faktora, primarno dramatičnog porasta cijena energenata i hrane, koji je prouzročio i značajan porast siromaštva, ali i niza skandala vladajuće stranke od kojih je najistaknutiji onaj vezan uz tulume koji su ilegalno organizirani u sjedištu britanske vlade u jeku oštrog lockdowna.
Porazni rezultati za vladajuću stranku svakako dugoročno ugrožavaju kontrolu Borisa Johnsona nad Konzervativnom strankom, a s njim na čelu, stranka po anketama na nacionalnoj razini značajno zaostaje za laburistima koji su i sami potreseni svojim skandalima. No izbori za parlament za razini Velike Britanije bi se redovno trebali održati tek 2025., pa Johnson ima još dosta vremena da spasi prvo svoju kontrolu na strankom, a onda i pokuša održati konzervativce na vlasti. Lokalni izbori u Engleskoj, Velsu i Škotskoj, koliko god porazni za premijera, ne predstavljaju egzistencijalni izazov za njegovu stranku i njezin ključni projekt – uspješni Brexit.
Drugačije stvari stoje s rezultatima izbora za Skupštinu Sjeverne Irske. Ta je zemlja jedini dio Ujedinjenog Kraljevstva u kojem se konzervativci formalno ne natječu na izborima, ali nastoje surađivati s probritanskim unionističkim strankama o kojima je ponekad formalno i ovisila konzervativna većina na razini cijele države. Unatoč tradicionalnim oštrim podjelama po religijskim i političkim opredjeljenjima na pretežno katoličke republikance sklone ujedinjenju s Irskom i pretežno protestantske unioniste koji grčevito brane ostanak u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva, Sjeverna Irska je 2016., suprotno većini na razini države, uvjerljivo glasala za ostanak u EU-u.
Motivacija za to bila je dobrim dijelom u činjenici da je ukidanje granica između Republike Irske i Sjeverne Irske u kontekstu Schengena eliminirala dobar dio tenzija oko statusa sjevera otoka i znatno doprinijela prestanku oružanog sukoba koji je tamo intenzivno trajao gotovo četiri desetljeća. Drugim riječima, dva dijela Irske su u sklopu EU-a u mnogo čemu praktički djelovali kao jedinstveno područje. Sve se to promijenilo s Brexitom koji je unionistički establišment glasno podržavao. Suprotno unionističkim očekivanjima, Brexit nije doprinio čvršćim vezama između Sjeverne Irske i ostatka države, već je upravo suprotno te veze znatno oslabio.
U pregovorima s EU-om poslije referenduma o Brexitu, konzervativna je vlada iznevjerila očekivanja unionista pristajući na uvođenje carinskih kontrola između Sjeverne Irske i ostatka države, a sve kako bi sačuvala "meku granicu" između dva dijela Irske i tako sačuvala garancije za mirovni proces. Ništa od toga nije pokolebalo čvrstu potporu unionističkih stranaka nepopularnom Brexitu što ih je naposljetku politički koštalo i na ovim izborima. Prošlog tjedna je tako najveća stranka u Skupštini Sjeverne Irske prvi puta postala jedna republikanska stranka – i to ne bilo koja, već Sinn Fein, bivše političko krilo Irske republikanske armije, oružane organizacije koja je u prošlom stoljeću organizirala atentate na britanske premijere i članove kraljevske obitelji. Pobjeda Sinn Feina predstavlja ozbiljan izazov za britansku vladu jer ponovo otvara pitanje irskog ujedinjenja, pogotovo jer ankete trenutno predviđaju i izvjesnu pobjedu Sinn Feina u Republici Irskoj, iako se i ti izbori trebaju održati tek 2025. Ujedinjenje Irske je, međutim, unatoč rezultatima izbora i više nego neizvjesno. Za početak drugoplasirana Demokratska unionistička partija, također ranije izravno povezana s paravojnim grupama, najavila je blokiranje vlasti u Sjevernoj Irskoj, što joj tamošnji politički sistem omogućava. Njihov uvjet za deblokadu je uvođenje tvrde granice prema Republici Irskoj, što je u direktnom konfliktu kako s izbornom voljom u Sjevernoj Irskoj, tako i s dogovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo postiglo s EU-om.
I britanska vlada, tko god joj bio na čelu, također će sigurno učiniti sve da blokira mogući referendum o ujedinjenju Irske. No dugoročno čak i bez referenduma o ujedinjenju, Sjeverna Irska će ostati golem politički problem za britanske vlasti. Unatoč uvjerljivoj pobjedi Sinn Feina, ta stranka nije dramatično povećala broj glasova, a unionističkom porazu značajnije je doprinio rast Stranke saveza (Alliance Party), izrazito proevropske organizacije koja se formalno ne deklarira ni kao unionistička ni kao republikanska, iako za nju dominantno glasaju bogatiji protestanti.
Barem u pogledu odnosa s EU-om, konzervativci i unionisti su u očitoj gubitničkoj poziciji. Izgledno blokiranje formiranja nove vlade u Sjevernoj Irskoj, kojoj bi na čelu trebala biti liderica Sinn Feina na sjeveru Michelle O'Neill, ne može ugroziti postojeća carinska rješenja, koja predviđaju bliske veze između Republike Irske i Sjeverne Irske, ali bi moglo dodatno pojačati nezadovoljstvo i Brexitom i odnosom Londona prema tom dijelu.
