Iskustvo onih koji u političkim sukobima praćenima nasiljem nisu željeli zauzeti stranu, odnosno koji nisu prihvatili nalog priklanjanja "svojoj strani", pogotovo kad je ta dominantna, uvijek je teško. Jedan takav slučaj utkan je i u predzadnji film najslavnijeg živućeg šekspirijanca, Kennetha Branagha. Dok u kinima upravo igra još jedna njegova spektakularna, komercijalno orijentirana adaptacija Agathe Christie, "Smrt na Nilu", i dalje je aktualan prošlogodišnji autorov mnogo osobniji naslov "Belfast", dostupan na Netflixu. Aktualnost duguje i brojnim nominacijama za Oscare, među kojima su i one najvažnije – za najbolji film, režiju i izvorni scenarij.
Kenneth Branagh rođen je u glavnom sjevernoirskom gradu Belfastu 1960., u protestantskoj obitelji, i imao je devet godina kad je počeo dugotrajni sukob između unionističko-rojalističkih protestanata i republikanskih katolika separatista. Da bi izbjegla svakodnevno nasilje, obitelj se preselila u Englesku, a upravo o tim zbivanjima riječ je u, očito autobiografski nadahnutom, "Belfastu". Glavni lik filma, iz čije se perspektive sagledavaju zbivanja, devetogodišnji je Buddy, odličan učenik koji se trudi biti još odličniji kako bi držao korak s djevojčicom u koju je zaljubljen, najboljom učenicom u razredu. On i stariji brat žive s majkom u četvrti u kojoj 1969. protestanti započnu brutalno nasilje kako bi preostale malobrojne katolike istjerali iz kvarta. Buddyjeva obitelj je protestantska, no pater familias, koji radi u Engleskoj i povremeno dolazi kući, uči svoju djecu da razlike u vjeri ne smiju dijeliti ljude. Ne želeći se priključiti lokalnim unionistima, familija postaje meta opasnih političkih nasilnika pa otac, koji je i ranije, iz ekonomskih razloga, želio da obitelj emigrira u Australiju ili Kanadu, sada inzistira da se presele barem u Englesku, gdje ih čeka u svakom pogledu bolji život. Duboko ukorijenjeni u rodni grad i kvart gdje sve poznaju i gdje svi poznaju njih, gdje su im i voljeni baka i djed, majka i sinovi to uporno odbijaju, no kad nasilje dosegne kulminaciju, mogućnost izbora postaje iluzorna.
Kada danas 62-godišnjeg Kennetha Branagha – koji od devete godine živi u Engleskoj, od osamnaeste u Londonu i službeno se vodi kao britanski umjetnik – upitaju o njegovom identitetu, on odgovara: "Osjećam se kao Irac. Ne možete dječaku oduzeti Belfast." U ime tog osjećaja napisao je, režirao i koproducirao eponimni film koji za njegov opus znači otprilike ono što je "Nada i slava" značila za opus Johna Boormana. Riječ je, dakle, o tzv. autofikciji u kojoj se tematizira odrastanje i sazrijevanje dječaka u ratnom ili (građanskom) ratu srodnom stanju, o naglašeno osobnom projektu unutar opusa obilježenog izrazito "neosobnim" filmovima. To uključuje opisivanje odnosa unutar obitelji, u Branaghovu slučaju prije svega relaciju majka – otac i baka – djed te odnos djeda i malog Buddyja, potom Buddyjevu interakciju s dvjema djevojčicama, vršnjakinjom u koju je zaljubljen i tinejdžericom koja ga u jednom trenutku povede i na krivi put, kao i dječakovu ljubav prema filmu, televiziji i kazalištu. Dječja perspektiva oblikovana je vrlo izražajnim vizualnim stilom koji rabi meku crno-bijelu fotografiju, naglašene rakurse i efektne, nerijetko nekonvencionalne kompozicije kadra, a vrlo često poseže i za širokokutnim objektivima koji slici uvijek daju pomalo začudan otklon, u ovom slučaju komplementaran očištu dječaka. Nostalgija, sentimentalnost i humor prepliću se skladno, a glumačke su izvedbe sukladne očekivanjima od britanske škole glume, dakle odlične (iako je jedino općepoznato ime u ekipi Judi Dench kao baka). Sveukupno, "Belfast" nije izvanredno ostvarenje, ali posjeduje svježinu i izrazitu solidnost pa priznanja koja je dobio, iako ponešto pretjerana, nisu nezaslužena.
